Loša distribucija pravde
Andreja Kulunčić jedna je od rijetkih društveno angažiranih umjetnica u Hrvatskoj, a i jedna od međunarodno najprisutnijih. U svojim radovima tematizira različite aspekte društvenih odnosa i praksi, zanimajući se za društveno angažirane teme, a u procesu nastajanja radova često koristi multidisciplinarnost, u kojoj se specifične umjetničke vještine nadopunjuju komplementarnim vještinama iz drugih područja – u suradnji sa sociolozima, filozofima, znanstvenicima, dizajnerima i marketinškim stručnjacima.
Do sada je najčešće radila izvan Hrvatske, baveći se maloljetničkom trudnoćom u Britaniji (više pogledaj ovdje), zemlji u kojoj je najveća stopa maloljetnica-trudnica u Europi, zatvorenicima, također u Britaniji (za što nije imala potporu u Liverpoolu jer su smatrali da to grad prikazuje u negativnom svjetlu) te u Luksemburgu, gdje su se bivši zatvorenici pojavili na otvorenju izložbe što uređenim i uglađenim gostima baš i nije bilo ugodno, Bosancima koji kao fizička radna snaga često na crno rade u Sloveniji i smješteni su u groznim uvjetima (/), imigrantima i radnicima u Švicarskoj, koji ni tamo nisu baš u zavidnom položaju, i tako dalje.
Kulunčić se bavila i domaćim socijalnim problemima, recimo otkazima radnicama Name , stanjem nacije, a njezin radDistributivna pravda izložen je u Muzeju suvremene umjetnosti pa tamo možete testirati koliko je razvijen vaš osjećaj za pravdu.
No, Andreja Kulunčić dala je opširni intervju Kulturpunktu u kojem, između ostalog, govori o svom dosadašnjem radu.
”Ono što mene tu opsesivno zanima jest kako pojedinac društvene promjene rješava sa sobom, sa svojom obitelji, sa svojim susjedima, sa svojom užom i širom zajednicom. Svi moji radovi se na kraju vraćaju pojedincu. Uvijek se iznova pitam, što je s ovim ili s onim pojedincem? Da bi se ispostavilo da ima 60.000 takvih pojedinaca, ili 100.000 ili milijun. Ispostavi se da je takav pojedinac ispao iz priče zato što je žena, ili zato što je Musliman, ili zato što je ostao na cesti jer se zatvorila robna kuća ili tvornica. Sve je radio u najboljoj namjeri, ali svejedno su se vrata za njega, odnosno još češće za nju, zatvorila, svejedno je postao višak, nešto što ne trebamo, nešto što ne želimo vidjeti. I najbolje bi bilo da se takav makne, ali što kad vidimo brojke tih koji se trebaju maknuti?”, kaže Kulunčić.
Cijeli intervju pročitajte ovdje, a više o njenim radovima pogledajte ovdje
