Skice za portret jednog grada

Iz Laube, Kuće za ljude i umjetnost, stižu same dobre vijesti. Tek što su otvorili izložbe Viktora Popovića, Lovre Artukovića i Marka Tadića, već se pripremaju za otvorenje izložbe Stanka Abadžića i to već 13. ožujka. U Laubi će predstaviti njegov najnoviji, pariški ciklus fotografija.

Osim izložbe, u Laubi će se u petak, 15. ožujka od 20h održati i promocija fotomonografije “Pariz – skice za portret grada” u izdanju kuće Disput, a promocija će biti popraćena i moderiranim razgovorom s umjetnikom.

U nastavku donosimo tekst Arijane Kralj “Skice za portret jednog grada”:

Skice za portret jednog grada namjerno u nazivu neimenovanoga, kako sam naziv ne bi povukao adhezijom svu memoriju razglednica, te se grad već zapravo predstavio neovisno umjetničkoj interpretaciji, isključivo asocijativnom adicijom monumentalnih spomenika. Izložba započinje fotografijom rijeke Seine koju dodiruje pločnik granitnih kocaka, a iznad svjetiljka, noćna lampa. Tu su sva ishodišta da se krene u onaj tajni pohod gradu koji ostaje ne toliko u vizualnom sjećanju, nego kao tihi dah grada, kao što su inače, u gradovima Islama pogledi kroz perforirane otvore za svjetlost. To su slike koje trepere i uvijek nanovo vibriraju svojim životom. Stanko Abadžić slika grad svjetlosti u njegovim odsjajima i arabeskama, na mjestima gdje ne dopire agresivna artificijelna svjetlost nego tamo gdje se ogleda sam grad sa nebom i odsjajem rijeke. Sjena i svjetlost, rub pločnika, okvir kavanskoga prozora, obris stabala ne iskazuju se u svojim detaljima, nego kao punoća i isprepletenost gradskih datosti. Stolica u parku, grane stabla, odložena ruža, postavljeni stolovi, stepeništa, željezne ograde su skice same od sebe, njihovi obrisi imaju vlastiti život skoro da možemo reći i svoj zamamni ples.

Taj zajednički ispis koji Abadžić zove skice čini zaista portret grada Pariza. Daleko od glamura, ali toliko bliže stvarnom tkanju života parižana, onoga sukusa grada koji se taloži, koji je podloga magičnom fluidu koji taj grad i ima. Slijedom tih slika grad se pretvara u tkanje koje želimo vidjeti na način kao što želimo vidjeti i zastati pred paukovom mrežom; koja uvijek nanovo nastaje mijenjajući se u svom osvjetljenju, u razapetosti unutar vlastitoga sjećanja, brinući se da ta suptilnost doživljaja ne bude rasparana. To je Pariz koji se ne može ispičati, on se treba doživjeti, treba biti otkriven, ali je neprenosiv. Jer svjetlost i mjesto; ritam tih datosti su zakonitosti jedne sredine i neprenosivo je iskustvo bez direktne spoznaje i tada memorije i čežnje za ponovnim viđenjem. Kao da svi ne poznamo doživljaj svjetlosti ili zvuka hoda po granitnim kockama, koji ponekad u jednom drugom gradu probudi sjećanje na atmosferu toga grada. Upravo sjena koja padne od pojedinoga stabla otključa memoriju osjećaja i ushita. Jer ni jedna veličanstvena znamenitost ne može biti dekodirana drugom znamenitošću, ona ostaje separatna kao vizualni fenomen, ali sjećanje dojma grada se prepoznaje u pojedinim sekvencama koje donesu zvuk sjećanja, rastvore našu misao, povežu nas s gradom, njegovom matricom. Taj mačji hod, gipkost grada je fascinantan. Svaki detalj počinje svoj magični hod; most se uzgiba, dječji vrtuljak u svom obrisu pretvara se u okrenutu krošnju stabla, stepenište teče slapom potoka, osvjetljen prolaz je proljetni žubor, ograda na rubu rijeke i pločnika je kraljevska kruna i čipkani šlajer, ringenšpil se pretvara u sačuvani san, brzina protoka rijeke korespondira s brzinom ritma kaskada ograda koje prate stepenište prema rijeci.

U slikama ne postoji lijepo i ružno, periferno i centralno, svaki pogled bilo u kojem djelu grada je izazov novoga vizualnoga ustrojstva, fragmenti su isto toliko inspirativni kao totali. U polukrug polagane kocke pločnika u doticaju sa paralenim ritmičkim ravnim stepeništem uspostavljaju na jednoj stranici dinamiku ekspanzije prema gore, kao što stepenište klizi korak prema dolje. Segment željezne ograde floralnog motiva zadobiva ljepotu paunovaga pera i ta ljepota lebdi u sjećanju, ona probija zatvoreni prostor u kojem se ograda nalazi, ima svoj vlastiti život i izazov za ponovo viđenje. Ocvala ruža položena na vlažni stakleni stol s odsjajem latica nije završetak, ta ruža je trag poetične priče. Osunčani ili osvjetljini nadvožnjaci, metro stanice, kolodvori prescjecanjem sjena svojih konstruktivnih elemenata uspostavljaju ritam geometrijske apstrakcije kao da su sami iznašli način kako živjeti a ne biti samo željezo i servisna funkcija. Veliki portret glave koji se nalazi ispred staklene obloge monumentalne zgrade, to mrežište opna i stakala kao da su fasete brilijantnoga ljudskoga uma koji potpisuje ljepotu toga grada. Umjetnik na jednoj fotografiji prstenuje s mostom rijeku i nebo, s odsjajem se zatvara magični krug kroz koji teče krvotok grada koji ne može iskrvariti jer će odsjaj u memoriji neprolazno ostati. Polukružna stepeništa na kojima se kreću ljudi su kao veliki lopoči, a postavljeni kavanski stolovi su satovi vremena, otkucaji uvijek novih generacija koji će sjedati za te fragilne stolove i stolice i isto tako fragilno bilježiti svoje postojanje u vremenu. Trag koraka u snijegu nije dodir s betonom, nego kao da se u stopi nazire površina rijeke Seine, grad koji teče, odsjaj moćne rijeke koja je ispod grada, ali ima svugdje svoj magični sjaj. Moćnost rijeke je možda bila ona potajna snaga vodilja samoga Stanka Abadžića; za koju on zna da je vječna, kao što je i njegov Dunav, rijeka zavičaja, rijeka predanja, koja nosi iskustvo prolaza i nadolaska. Stoga su i sjene ljubavnoga para uz samu obalu Seine veće od njih samih; nisu oni vječni, nego obrisi ljudi koji će uvijek nanovo dolaziti i ispunjaviti mjesto i prostor, a čežnja svih nas da se tamo bude i proživi taj treptaj i odsjaj života.

Izložbu možete pogledati do 28. ožujka.

Više o umjetniku pogledajte ovdje.