„Budućnost“ kao testament sadašnjosti

U budućnosti koju živimo, uz svakodnevno sustavno internetsko procesuiranje velikog broja slika, prikaza i informacija, prava je rijetkost zaustaviti se nad projektom, pomno ga pregledati više od jedanput, i onda sutra još jednom ispočetka.
Točno takav efekt (na mene) uspijeva postići serija fotografija „Budućnost“ fotografa Bojana Mrđenovića koju gledate na priloženim fotografijama.

Kako suvremenoj fotografiji nije cilj komunikacija „na prvu“ i bezbroj je fotografskih projekata koji kompletno funkcioniraju tek kada pročitate popratni tekst ili umjetničku izjavu autora, to ujedno pojačava snagu fotografske serije koja vas samo i jedino slikom može uvući u priču, čitavi kontekst, odnosno činjeničnu prošlost, surovu sadašnjost i neizglednu budućnost jedne regije, njezinih stanovnika, ali i čitave države.
Na seriju fotografija napuštenih, potpuno uništenih ili u korov zaraslih objekata autora Bojana Mrđenovića naišao sam na portalu Suvremena hrvatska fotografija prije negoli su prošlog tjedna objavljeni finalisti fotografskog festivala Rovinj Photodays, gdje je Mrđenović nominiran u kategoriji Arhitektura. Kontaktirao sam ga, no na intervju smo čekali do rezultata Photodaysa, što se pokazalo kao dobar scenarij jer je Mrđenović (zasluženo) osvojio nominaciju.

Naziv njegove serije „Budućnost“ uopće nije ironija, već apsolutna i neizbježna stvarnost koju autor dokumentira iskreno i staloženo, s fantastično pogođenom atmosferom, ostavljajući gledatelja pred ruševinama rata i(li) ruševinama kapitalizma gospodarski uništene države.
Mrđenović je student filmskog i TV snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Njegove fotografije iz serije „Budućnost“ prikazuju prostore trgovačkog poduzeća znakovitog naziva, koje je osnovano 1954. godine sa sjedištem u Pakracu. Poduzeće je do devedesetih imalo preko pedeset lokala u Pakracu, Lipiku i okolnim selima.
Unatoč snazi i sugestivnoj naraciji samih fotografija, bilo bi šteta ne čuti stav i proces nastanka serije od samog autora, pa u nastavku, uz fotografije iz serije, pročitajte što o njenom nastanku i pristupu u radu kaže mladi fotograf.

Kada si započeo snimanje ove fotografske serije i kako se javila početna zamisao da je napraviš?

Započeo sam 2008. godine. Na snimanje me privukla robna kuća u centru Pakraca (velika „kocka“) koja svakom prolazniku zapne za oko. U prolazu sam fotografirao još nekoliko zgrada u Pakracu, posebno su me intrigirali njihovi natpisi Budućnost. Fotografirao sam ih u krupnom planu, i pospremio te fotke, ne računajući da će ta tema postati serija fotografija i da će na kraju ovako izgledati.
Često se vraćam na lokacije snimanja, pa je tako bilo i ovdje. Znao sam da postoji još objekata „Budućnosti“ i zanimalo me kako izgledaju ostali.
Lokale u gradovima (Pakrac, Lipik) bilo je lakše locirati, ali brojčano ih je danas manje jer su u međuvremenu preuređeni, prodani, prenamijenjeni.
No nije uvijek bilo lako detektirati koja je od ruševnih zgrada pripadala „Budućnosti“. One na kojima se nalazi natpisi je lako prepoznati, ali je bilo dvojbi oko objekata koji su stradali u ratu ili su u međuvremenu preuređeni. U razgovoru s prolaznicima dobivao sam upute gdje mogu pronaći još lokala. Usmena predaja me vodila u potragu za novim lokacijama, od sela do sela. Nedavno sam saznao da postoji knjiga Robne kuće Hrvatske, u kojoj su popisani svi objekti „Budućnosti“. To mi je došlo kao pomoć, ali malo prekasno.

Koliko si lokacija obišao tražeći “Budućnost”, koliko je čitav proces fotografiranja i kompletiranja serije trajao?

Postojala su 54 evidentirana lokala „Budućnosti“, pa sam vjerojatno toliko lokacija i obišao. Svaku po nekoliko puta. Odlazio sam tamo periodično, a u međuvremenu je bilo dovoljno vremena da se ideja razvija pa bi svakim odlaskom napravio mali korak naprijed. U hodu sam donosio neke stilske i tehničke odluke, koje su mijenjale i na kraju definirale izgled serije.
Prve fotografije snimljene su ljeti, pa sam odlučio promijeniti godišnje doba te izbor filma, jer sam htio postići manji kontrast i manju saturaciju. Od početne fascinacije natpisima odlučio sam se odmaknuti korak dalje, pa još dalje, dok u kadru ne dobijem cijelu, objektivno, kataloški snimljenu zgradu. Zbog toga sam umjesto omiljenog srednjeg objektiva morao koristiti širokokutni, kojeg ne volim, ali u ovom slučaju to se pokazalo kao dobra odluka. Nakon što su sve lokacije bile snimljene, odlučio sam promijeniti kameru i umjesto srednje formatne kamere, sve ponoviti kamerom velikog formata.
Da bih postigao ujednačenu atmosferu na svim fotografijama, trebalo je pogoditi doba godine, doba dana kad je sunce na određenoj strani (za svaku zgradu drugačije), i kvalitetu osvjetljenja, kad nije niti previše sunčano niti previše oblačno. Sada sam napokon zadovoljan izgledom fotografija.

Smatraš li da serija fotografija, nekom tko nije upoznat sa svim okolnostima u regiji, može komunicirati rat i sve njegove trenutačne i trajne posljedice?

Ako netko nije upoznat s problemima ove regije, vjerojatno je upoznat s problemima koje susreće u vlastitoj. Često možemo podijeliti iskustva i razumjeti se s nekim tko nam je geografski daleko. Problemi koje donose ratne i ekonomske neprilike globalno su razumljivi.
Za vrijeme Domovinskog rata često su prema zapadu Europe upućivale kritike jer ljudi pasivno promatraju ratna zbivanja iz komfora svojih domova. Desetak godina poslije mi na jednako komforan način pratimo ratna zbivanja u Iraku ili Siriji.
Radovi čije razumijevanje zahtijeva lokalni kontekst mogu biti shvaćene i u drugim kontekstima. Problem lokalnog konteksta nije nerazumijevanje, nego nedostatak interesa.
Mene privlače marginalne teme koje su izvan općih interesa, koje nisu, primjerice, zanimljive dnevnom tisku, jer nisu najljepše, najstarije, najveće, najbolje –ni po čemu nisu naj. Svjestan sam toga da bi kao takve mogle pobuditi manje interesa, ali svejedno mislim da je bavljenje lokalnim kontekstom važno. Mnogi autori to zaboravljaju, pa kulturni proizvodi u cijelom svijetu postaju sve sličniji.
Međunarodno priznanje ovih fotografija došlo je od žirija Photodaysa, u kojem većina članova nije bila upoznata s lokalnim kontekstom, ali su ih visoko vrednovali.

U tvom portfoliju na portalu Suvremena hrvatska fotografija sve se galerije na neki način odnose spram arhitekturi, odnosno prostoru, stupnju propadanja, trajanja, obnove ili uništenja. Jesu li to stvari koje te najviše privlače, odnosno možeš li reći je su li ti ovakvi motivi i teme interesantnije od ljudi (koji su za to isto propadanje, uništenje krivi)?

Ovaj fotografski pristup mi je draži od fotografiranja ljudi. Taj pristup također tematizira ono ljudsko, ali na manje izravan način. Ja ne fotografiram prostor netaknute prirode, nego prostor koji ima društveni značaj, gdje društveno političke promjene utječu na njegovo oblikovanje. Nekad te promjene znače propadanje i nestanak, nekad obnovu. Interesira me društveni i institucionalni okvir koji utječe na ono individualno. Arhitektura, i prostor općenito, dobar su primjer toga.
Kod prostora kojima se trenutno bavim osjećam pojačanu potrebu reagirati, jer promatram kako nestaju, kako se brzo mijenjaju i preobražavaju. Imam osjećaj da to odmah moram učiniti jer sad je posljednja prilika da zabilježim postojeće stanje.

Osim na Rovinj Photodays-ima, gdje se nadam da će Mrđenović biti izabran kao laureat u kategoriji Arhitektura, s konceptualno i kontekstualno zasigurno najjačom pričom među nominiranima, s ovom serijom fotografija Mrđenović sudjeluje na izložbi Tendencies of engaged Post-Yugoslavian Contemporary Photography, koja se sutra otvara u Ljubljani.