Berlinska stambena priča

Pitate se koja je veza velikih imena arhitekture i onih iz svijeta zabave, koja je veza između poslijeratne prošlosti i sadašnjosti. Marlene Dietrich i Walter Gropius, Peter Schlesselmann i Gisbert Pöppler imena su koja pričaju jednu tipično Berlinsku priču.

Krenimo od početka. Više od desetljeća nakon Drugog svjetskog rata Berlin je još bio u ruševinama i smišljen je plan za obnovu nekada grandiozne četvrti Hansaviertel u über-modernom stilu. Cilj je bio pokazati rezultate na Interbau izložbi 1957. Pedesetak velikih arhitekata tog vremena, među kojima su bili Gropius i Le Corbusier, pristali su raditi na tom projektu. Jedini problem bili su novci. Tu u priču ulazi Dietrich. Premda već dugo u egzilu u SAD-u, slavna glumica nikada nije izgubila svoju ljubav prema rodnom gradu. Oduševljena idejom avangardne četvrti u centru Berlina glumica je u samo dva dana pomoću svojih obožavatelja na Wall Streetu uspjela sakupiti sedmeroznamenkasti iznos i projekt je tako dobio zeleno svjetlo.

Sada se dolazimo do našeg vremena. Poznati pisac njemačke sapunice Verliebt in Berlin – Zaljubljen u Berlin, Peter Schlesselmann 2006. kupio je stan od 90m² u Gropiusovoj zgradi iz gore spomenutog projekta. Po izgradnji, stanovi su bili u državnom vlasništvu te su jeftino iznajmljivani mladim obiteljima. Inače, i danas je u Berlinu ustaljena praksa iznajmljivati životni prostor. Ipak, danas su gotovo svi stanovi u ovoj zgradi u privatnom vlasništvu. Lokacija Gropiusove zgrade u Tiergartenu, okruženje zelenilom s svih strana također je jedna od netipičnosti ove zgrade. Pisac nije htio odati iznos koji je platio za ovaj stan, ali tek nešto veći stan u susjednoj Le Corbusierovoj zgradi iz istog vremena koštao je u vrijeme prodaje ovog 160000€. Za tu kvadraturu te centralnu lokaciju velike metropole, cijena izgleda povoljna i iz naše perspektive.

Popularni njemački pisac angažirao je popularnog i prominetnog mladog arhitekta Pöpplera poznatog po modernim, luksuznim interijerima ispunjenim žarkim bojama te smjelim reinterpretacijama povijesne arhitekture. Nekada pojam suvremenog življenja trebalo je prebaciti u standarde 21. stojeća. Premda nije mogao mijenjati zaštićenu fasadu zgrade, mladi arhitekt je imao otvorene ruke u unutrašnjosti. Od većih strukturalnih zahvata u unutrašnjosti srušen je samo jedan zid. Tako je niz malih prostorija, koje su karakterizirale Gropiusovo riješenje, otvoren u veliki jedinstveni prostor koji omogućava dobru distribuciju dnevnog svjetla kroz velike staklene zidove u svaki kutak stana.

Nakon mnogo rasprava s arhitektom Schlesselmann je pristao i na Pöpplerovu odvažnu kolorističku viziju stana (štoviše, što je rijetko za klijente, samo je dvaput posjetio stan tokom radova). Šetnja kroz prostorije stana  putovanje je kroz emotivne vrijednosti boja. Linoleum je boje tamne cigle, dnevna soba boje limuna, kuhinja kinesko crvena, smaragdno zelena korištena je u radnoj sobi, a tirkizna i žuta u spavaćoj. Crno lakirani obrubi objedinjujući su element koji povezuje životne prostorije i na kraju vodi u kupaonu obloženu malim crnim pločicama.

Pöppler je bio odlučan u tome da ne napravi mješavinu stilova ’50./’60. godina prošlog stoljeća. Tvrdi da prošlosti ne treba davati puno značenja. Cijeli projekt je izveo bez velikog budžeta. Osim kuhinje po mjeri, iako je i tamo koristio pojedine elemente iz IKEAe, te pokojeg komada skupog namještaja ostatak prostora opremljen je povoljnim materijalima iz trgovina za građevinare. Bez tih par skupih komada namještaja cijeli projekt adaptacije je stajo ispod 40000€.

Namještaj nabavljen izvan gore navedenoga iznosa sastoji se od dekadentnog ljubičastog dvosjeda od Neue Wiener Werkstätte, plavih podnih lampi od britanskih dizajnera Edward Barber & Jay Osgerby, stol u blagovanici je od Eero Saariena, a nad njim je porculanski luster “Blossom” do novozelanskog dizajnera Jeremy Colea. Pöppler je sam izradio visoki porculanski dekorativni  i funkcionalni ormar za blagovaonicu.

Tonči Kranjčević Batalić