Na natječaju Ministarstva kulture i UHA-e za povjerenika hrvatskog nastupa na ovogodišnjem Bijenalu arhitekture u Veneciji, koje će se pod ravnanjem Davida Chipperfielda održati od 29. kolovoza do 25. studenoga 2012., odabran je arhitekt i umjetnik Tomislav Pavelić. Od raspisivanja do zaključenja natječaja bilo je malo vremena, tek dva tjedna, i prijavila su se   četiri prijedloga, od kojih su Pavelić sa svojim konceptom i Ivana Radenović s eksperimentalnom prostornom instalacijom dizajnerske grupe Numen /For Use ušli u uži izbor. Žiri, u čijem su sastavu bili predstavnici UHA-e (Krešimir Rogina, Silvio Bašić i Lea Pelivan) te predstavnici Ministarstva kulture (Berislav Šipuš i Zlatko Uzelac) odlučio se za Pavelićev koncept. O čemu se radi i s čim će se Hrvatska predstaviti na Bijenalu u prostoru Arsenala, razgovarali smo s novim povjerenikom Tomislavom Pavelićem.  .


* foto: Jutarnji list

Tema ovogodišnjeg Bijenala arhitekture u Veneciji je common ground/zajednička osnova. Kako vaš koncept na to odgovara?

- Ta je tema toliko široka da se može na različite načine interpretirati, a ja sam se uhvatio završne rečenice Chipperfieldovog programatskog teksta kojom kaže da ga ne zanima da se Bijenale iskoristi kao platforma za predstavljanje talenta, nego kao prostor za propitivanje ambicija i odgovornosti struke. Svatko tko prati zbivanja na arhitektonskoj sceni zna da nema unisonog mišljenja o tim pitanjima. Najčešće se stručni diskurs bazira na estetici, jer je to povijesno naslijeđena pozicije arhitekta i arhitekture. No ako uzmemo kao činjenicu ono što kaže Adam Caruzo, da na takvu arhitekturu, koja izravno nastavlja svoju povijesnu ulogu, otpada maksimalno jedan posto svega što se izgradi, onda je pitanje može li to biti naš common ground. Možda može za arhitekturu kao filozofsku disciplinu koja se realizira kroz estetiku, ali se obuhvat djelatnosti arhitekture bitno promijenio još otkako su demokratizacija i razvoj društva doveli do toga da se gradovi ne mogu sami graditi i da ne postoji zajednički duhovni kontekst. Danas bi bilo beskorisno pokušati naći našu zajedničku osnovu ili duhovno određenje koje može stajati iza svega, jer toga nema, kao što nema ni idealizma ili pozitivnog socijalno-arhitektonskog utopizma kakav je postojao i poslije Prvog i poslije Drugog svjetskog rata. Tako sam došao do zaključka da se treba vratiti na početno pitanje – za koga nastaje arhitektura? To više nisu samo fina sofisticirana gospoda koja su naručivala projekte od isto tako sofisticiranih arhitekata, već su to jednostavno građani koji su osuđeni na to da žive u arhitekturi i njenim posljedicama na svim razinama – od pojedinačne stambene jedinice do prostornog planiranja. Tako da su naša jedina zajednička osnova – ljudi.

Zadnjih godina se u Hrvatskoj pojavilo nekoliko građanskih inicijativa koje se bave prostorom i njegovim korisnicima. Pulsku grupu među njima izdvaja to što ju vode arhitekt i u svom radu primjenjuju arhitektonska znanja. Jeste li zbog toga odlučili predstaviti baš njihov rad?

Ima puno arhitektonskih praksi koje se teorijski bave istraživanjima društva. Međutim, većina takvih praksi se iscrpljuje unutar teoretiziranja i za okvir svog djelovanja odabire ili stručne publikacije ili galerijski prostor i o participativnosti govore odozgo tako da i dalje ne znamo tko su svi ti mnogi za koje djeluju, koja je to množina. Ako netko to zna, onda su to inicijative koje rade s građanima. Tako sam se odlučio za Pulsku grupu. Oni se ne bave akademskom temom, već rade u svom okruženju i istupaju iz pozicije građana koji imaju specifična arhitektonska znanja koja onda nude svojim sugrađanima kako bi zajednički poboljšali uvjete u kojima žive. Ali nećemo pristupiti retrospektivnom pokazivanju njihova rada, već nastup shvaćamo kao platformu koja za osnovu uzima djelovanje jedne skupine arhitekata koje se dokazuje kroz kontekstualiziranje s drugim iskustvima. Zanima me, s jedne strane, mogu li takve inicijative pridonijeti tome da arhitektura pronađe solidniju zajedničku osnovu za bavljenje arhitektonskim temama, a s druge strane na koji način takav oblik djelovanja može pridonijeti tome da ono što arhitekti rade bude demokratičnije i da uistinu služi javnim interesima. Korist našeg nastupa može biti šira od same arhitekture, ali je okvir Bijenala ipak arhitektonski. Da smo imali više vremena za pripremu nastupa, sigurno bi još mnogi drugi bili uključeni, ali imamo strašno malo vremena i u takvim okolnostima sam odabrao Pulsku grupu koja pokriva i arhitektonski i društveni aspekt. Ali i ovako će druge inicijative koje se bave prostorom u Hrvatskoj biti predstavljene na Bijenalu u nekom dokumentarističkom obliku. Još ne znam točno kakvome, na tome tek treba ozbiljno raditi.


* foto: Jutarnji list

Osim Pulske grupe u vašem je timu još nekoliko suradnika, koja će biti njihova uloga?

Hrvatski predstavnik na ovogodišnjem Bijenalu je prvenstveno Pulska grupa. Međutim, to ne znači da nećemo iskoristiti iskustva drugih, ponajprije umjetnika koji često izravnije „pogađaju“ goruće teme i fenomene od arhitekata čija vezanost uz investitore, a oni su uglavnom privatni u zadnje vrijeme, bitno uvjetuje format i obuhvat djelovanja. Za „otkrivanje tople vode“ nema ni vremena ni potrebe. Fotograf Boris Cvjetanović, koji se tridesetak godina bavi bilježenjem stvarnog stanja ljudskosti na ovim prostorima, dokumentirat će načine na koje ljudi neuvjetovano koriste javni prostor – povijesni, autorski i „anonimni“ – te ga takvom uporabom redefiniraju pokazujući svoje stvarne, a ne pretpostavljene potrebe. Siniša Labrović već godinama sustavno radi performanse u javnom prostoru, pa i o javnom prostoru, tako da namjeravam uključiti njegov rad kao određeni komentar. Filmaš dokumentarist Igor Bezinović bit će zadužen za režiju multimedijalnog materijala koji će pratiti, dokumentirati i kontekstualizirati djelovanje Pulske grupe. Nadam se da će nam tako proširena platforma nastupa pomoći da se propita mogućnost zajedničke osnove. Bit ću sretan ako uspijemo potaknuti neku diskusiju u Hrvatskoj. To i jest cilj ovog nastupa, a ne predstavljanje bilo koga od nas.

Diskusija o javnom prostoru u Hrvatskoj traje već godinama, samo što se uglavnom odvija izvan arhitektonskih krugova i inicirana je građanskim nezadovoljstvom načinom na koji vlasti tretiraju javni prostor.

Nažalost, mislim da se tu ne radi o diskusiji, već o prepucavanju između nepomirljivo razdvojenih polazišnih osnova onih koji su uključeni u te rasprave. Dokle se god ostaje pri partikularnim interesima, ne postoji mogućnost da se razvije diskusija. Među kolegama arhitektima nema motiviranosti za diskusiju jer još nisu dovedeni u poziciju radnica iz Kamenskog, ma koliko situacija u struci bila teška. Dokle god nismo u stvarno neovisnoj autorskoj i općenito profesionalnoj poziciji jer radimo za investitore koji imaju vlastite uske interese, ne postoji mogućnost da se dogodi diskusija. Također, dokle god ne odustanemo od povlaštene pozicije spram interesa i potreba stvarnih, ali nepoznatih drugih, odnosno neposrednih korisnika za koje oblikujemo prostorne sklopove, naša neovisnost je tek hipotetska, dok je ovisnost o financijerima stvarna. Sve je to jako složeno i nije osnova za diskusiju. Siguran sam da će moja koncepcija biti različito dočekana i svakako ne očekujem opći aplauz, ali se makar nadam da neće biti prešućena jer se tiče svih nas. Kod nas postoji kultura prešućivanja, a to je najubojiti neprijatelj kojeg možete imati.

Ako se diskusija još nije uspjela razviti unutar struke, unatoč svim problemima koji postoje, nije li riječ o deficitu odgovornosti te iste struke?

Možda se može i tako interpretirati. S jedne strane struka ima veliku nominalnu ovlast, a stvarno nema zapravo nikakvu, i to je ozbiljna tema koju bi trebalo otvoriti. No, jako je teško bilo koga prozivati zato što smo svi dio velikog žrvnja u kojem smo osuđeni na egzistencijalnu borbu, a istovremeno se od nas očekuje da se ponašamo kao da nismo. Jako se teško u takvim uvjetima izboriti za poziciju u kojoj možete biti odgovorni. Mislim da će se to dogoditi, kao što sam rekao, tek kada struka dođe do ruba. Naravno, volio bih da iskoristimo mogućnost za diskusiju prije nego što dotaknemo dno, ali nas povijest uči da se to rijetko događa.

Kako komentirate to što se za izbor nacionalnog povjerenika Venecijanskog bijenala arhitekture ove godine odabrala natječajna procedura, što je iznimka od dosadašnje prakse direktnog imenovanja?

Mislim da je to jako dobra odluka i da se s takvom praksom treba nastaviti jer se time demokratizira proces izbora pri čemu se izbor ne bazira samo na nečijem minulom radu, nego na ponuđenoj koncepciji. To je dobar način odabira za bilo koji događaj na kojem nas nešto ili netko treba prezentirati. I za mene osobno je jako dobro što sam odabran na natječaju jer mi to daje za pravo da mislim da je odabrana ova koncepcija kao određeni pogled na problem, a ne ja.

Radi li se i tu o pitanju preuzimanja odgovornosti?

U vremenima u kojima je osnovno pitanje svega odgovornost, razumna je odluka Ministarstva kulture da sa sebe skine odgovornost jednostranosti izbora. I ne mislim da je to kukavička odluka, već, dapače, hrabra jer širi uključenost javnosti bez obzira koliko će ta javnost htjeti biti uključena.

Mislite li da je ishod zadnjeg hrvatskog nastupa na Bijenalu arhitekture uvjetovao takvu odluku?

Sigurno jest, s tim da ne mislim da je naš prošli nastup u Veneciji bio loš, već nesretan. A to je bitna razlika. Taj je nastup arhitekturu kao ozbiljnu disciplinu suzio na jako bitan segment fundamentalnog istraživanja, recimo poput onih kakva se vrše na Institutu Ruđer Bošković. U tom je smislu taj nastup bio dobar, jer arhitektura ima pravo propitivati svoje osnove, ali se, nažalost, nije išlo do kraja s istraživanjem niti se javnosti to prezentiralo kao istraživanje, već se kroz PR cijeli koncept branio. To možda jest komunikacijski primjereno današnjem vremenu, ali nije urodilo plodom. I tako je nešto što je bilo vrijedno postalo sramotom. Prokletstvo ovog trenutka arhitekture, a to pokazuje i taj nastup, jest da se arhitektura mjeri tržišnim i marketinškim mjerilima čak i onda kada se bavi istraživanjima, umjesto da se vrednuje korisnost iskustva stečenog kroz neki projekt. Za sve koji se ozbiljno bave promišljanjem arhitekture, a po prirodi stvari to nije velik broj ljudi, taj je nastup bio jako koristan. Ne zato da bi se naučilo da armaturna mreža ne može nositi neko određeno opterećenje, nego da bi se ispitalo fizičke granice onoga što se definira kao prostor. Uostalom, supertanke elemente, koji proizlaze iz nanotehnologije, u pobjedničkom japanskom paviljonu te godine publika je potrgala već nakon nekoliko dana, ali to ne znači nužno da je to bio pogrešan smjer za ispitivanje mogućnosti arhitekture u budućnosti. I moj ovogodišnji koncept spada u fundamentalna istraživanja, samo što naglasak stavlja na društvenu domenu, koju smatram istinskom osnovom, tj. razlogom našeg posla. Uostalom, to je format za sudjelovanje na izložbama poput Bijenala. Pokazivati autorske opuse u takvom kontekstu danas je skoro pa deplasirano. To ne znači da mislim kako kod nas nema autorskih opusa koji zavređuju da budu predstavljeni vani. Dakako da ima, ali sam smatrao da je ovakav koncept prikladniji današnjem vremenu.


TAGS: arhitektura, biennale, bijenale, Pulska grupa, Venecija,


Share |