Jedini zadatak Splita 3 je bio suprotstaviti se otuđenju

“O istom, isto” – bio je odgovor na moje prvo pitanje upućeno akademiku Dinku Kovačiću: je li se s promjenom sustava planiranja i građenja kroz višedesetljetnu karijeru promijenila njegova perspektiva? I zaista, suština se i ne može promijeniti – potreba za boljim gradom je konstanta.

Kevin Lynch je 1960. godine u “Slici grada” zapisao: “Lijep i uzbudljiv gradski okoliš je iznimka, a neki će reći da i nije moguć.(…) Ljudi teško osvještavaju da prostor može značiti svakodnevnu radost ili trajno utočište ili proširenje značenja i bogatstva svijeta.” U Splitu 3 su 1968. godine Marjan Bežan, Vladimir Mušić i Nives Starc kao autori urbanističkog rješenja, pa niz velikih arhitekata među kojima je i Dinko Kovačić, dobili priliku materijalizirati najljepšu misao – grad – na tada nov način, vraćajući u koncept ulice, humanizirajući parter, kreirajući susjedstvo.

Sve najprije nastaje u politici, a onda se urbanizmom, arhitekturom zapisuje

Vladimir Mušić, danas profesor emeritus na Ljubljanskom sveučilištu, u predgovoru monografije Dinka Kovačića, objavljene ove godine povodom retrospektivne izložbe u Ljubljani (a koju uskoro možemo očekivati u Zadru) napisao: “Čini se da za njega ne postoji preteška zadaća pa je tako u nekom intervjuu iznio svoje čvrsto uvjerenje da u arhitektonskoj djelatnosti specijalizacija nije dobra.”

Velik i – sadržajno i oblikovno i u mjerilu – raznolik opus dosljedno slijedi Kovačićevu maksimu: “Tražio sam dogovor i mjeru. Dogovor između suvremenosti i tradicije i mjeru između zadovoljstva i sreće.”

Što je poznata novinarka, autorica knjiga “Smrt i život velikih američkih gradova” i “Gradovi i bogatstvo naroda: Kako se zaista pokreće ekonomski razvoj”, Jane Jacobs, rekla o Splitu 3

Naselje Mertojak, posljednje realizirano u Splitu 3, dovršeno je 1982. godine, a planirani se nastavak izgradnje istočno od njega nije dogodio. Ono pak što se dogodilo, prvo s programom blokovske izgradnje na Žnjanu pa kasnije s bljutavim do stravičnim interpolacijama, kao da se dogodilo u nekom drugom gradu.

U čemu Dinko Kovačić vidi razlog tome?

– U našoj se struci zna što je prvo, jaje ili kokoš. Zna se da sve, ali baš sve, najprije nastaje u politici, a onda se to urbanizmom, arhitekturom zapisuje. I neka malo bolja arhitektura, Vitićeva na primjer, koji je meni izuzetno drag arhitekt, ali i bilo koja druga arhitektura, ona  je samo jedan, reklo bi se, eksces.

Global je kontinuiran i on stalno teče onako kako je zacrtala politika. Meni politika nikad nije trebala, ali ona je bila neizbježni dio našega života. A jedino što je vrijedno, jedino što je istina, to je taj zapis o ljudima i prostoru, apsolutno zajedno. Jedno bez drugog je potpuna besmislica.

Kad kažete zapis, to je konstatiranje ili refleksija nekog stanja, no može li arhitektura anticipirati neko buduće stanje, možda neke druge odnose? Koliko razumijem, Split 3 je pretpostavio ili kreirao neki društveni odnos koji tada možda i nije bio toliko očit, mogao se i ne ostvariti da nije stvoren odgovarajući urbanistički okvir. To je i danas vitalno susjedstvo.

To je bilo vrijeme groznih povika da arhitekti rade spavaonice, a za to nisu bili krivi arhitekti. Krivo je bilo to što su se ljudi poput praznih škartoca, nekim vjetrom doneseni, kovitlali u grad. Bila su nekakva politička usmjerenja “svi u grad, svi u industriju” i tako se grad ispunio mnogim praznim ljudima. Jer od čega se sastojimo i vi i ja i svi ljudi – samo od količine ljubavi u nama, a ljubav u nama su odnosi.

Dakle, ako imamo odnos sa zavičajem pa smo ostavili zavičaj, s rodbinom pa smo ostavili rodbinu, s vjerom pa smo ostavili vjeru i tako još puno, puno odnosa koji nas čine ljudima – u grad smo došli potpuno prazni.

Gradovi su isti kao i ljudi i žive od ljubavi. U apsolutnom otuđenju ne bismo uopće opstali.

Prema tome, teško je bilo graditi, mislimo li na urbanizam ili arhitekturu, ako radimo s potpuno drugim ljudima, ispražnjenima, odnosno ljudima koji mrze svoju sudbinu koja ih je dovela u grad, ostavljajući svoje ljubavi u zavičaju.

Kovačić:”Smisao kampusa je da studenti budu okupljeni na jednom mjestu, kao u getu, to ne razumijem.”

Nisu li te ljubavi bile zamijenjene nadom u neki bolji život u gradu? Nisam baš sigurna da su se ljudi doseljavali samo iz nužde i da nisu voljeli grad. Gradovi su privlačni, ljudi su oduvijek u njima gledali neku šansu da grade sebe u gradu.

Gledali su šansu, čak i kad se sjetimo onih najcrnjih perioda naše povijesti iseljavanja u daleki svijet, i tada je postojala neka nada, ona ih je vukla. Ali jedno je ljubav, a drugo je nada. Jedno je pripadanje – domovini, zavičaju, osobi – pripadanje je najljepši dio našega života.

Zato vam kažem da su tada ljudi dosta prazni dolazili u grad. Nitko nije osjećao Split kao svoj zavičaj. Primijetivši to, odnosno nekom intuicijom, urbanistima – a kasnije smo mi arhitekti to s marom i oduševljenjem prihvaćali – jedini je zadatak bio suprotstaviti se otuđenju, svakoj getoizaciji, okupljanju staraca na jednom mjestu…

…ili studenata?

Radio sam u sklopu kampusa Ekonomski fakultet, ali kampus nikad nisam razumio – i njega sam doživljavao kao otuđenje. Za mene je kampus neki City One, Mercator, koji je uzrokovao da su sve ove naše ulice puste, a Ilica izgleda kao da ideš kroz Bugojno, a ne kroz jedan europski velegrad. To je zato što se sva trgovina zbila negdje daleko od grada.

Kako se u Splitu, s tolikom tradicijom zdravog urbanističkog razmišljanja, uopće dogodi kampus?

Ja sam iz te struke pa ni ja ne razumijem. Pitao sam puno, puno ljudi i nikad mi nitko nije nešto objasnio, osim praktičnošću: tamo im je biblioteka blizu, tamo im je menza blizu. Kampus je nešto uvozno, kao što je sve danas uvozno.

U ono sam doba radio studentski dom u Špinutu, dok je Pravni fakultet bio na Mažuranićevom šetalištu, a Ekonomski dolje kod Biskupske palače. Kad sam studirao u Zagrebu, fakultet je bio u Kačićevoj, živio sam u Kraševoj, Bauerovoj i svaki dan prolazio kroz grad, sva je mladost cirkulirala.

Nije mi jasno kako praktičnost može pobijediti, recimo to tako, suprotstavljanje otuđenju. Ta praktičnost proizvodi otuđenje. Smisao kampusa je da studenti budu okupljeni na jednom mjestu, gotovo u jedan geto. Samo ja, starac, tugujem što ta mladost neće više prolaziti preko Pjace. Tko zna koliko važnih ljudskih kvaliteta oni neće vidjeti, niti će im na njih biti ukazano, jer puno se stvari uči baš životom.

Zato kampus ne razumijem, ali više mi ga nema tko ni objasniti jer – tko se time bavi? Ja mogu nešto crtati, vi možete nešto pisati, ali kažite mi, gdje će se to provesti? Momentalno su u našem društvu beskrajni problemi, sve se ispolariziralo.

Postoje dva svijeta koja misle isto, ali se i strašno mrze, no najveći je problem što nemaju kontinuitet i ništa se ne može dogoditi jer sve najbolje što bismo mi naivno zaključili, dočekat će sljedeću garnituru koja će prvo objasniti ljudima kako ovo prethodno ne valja ništa i pola mandata potrošiti na rušenje onoga što su potpisali prethodnici.

Ni Zagreb ni Split nitko ne planira, foto: Rino Efendić

Je li tom gubitku kontinuiteta, ako se vratimo na urbano planiranje, doprinijela sad već skoro četvrtstoljetna pasivnosti struke, uz čast iznimkama? Kao da struka nije uspjela iskomunicirati svoju želju da zaštiti prostor. Čekam da se to dogodi u Splitu.

Neće se to dogoditi. Split volim beskrajno i inače sam optimist, ali ima nešto u tom što ste kazali. Vlada nemoć i ne znamo kako će se ujediniti i kakav će oblik funkcioniranja poprimiti ta ujedinjenost. Mi već godinama biramo poglavice.

Netko s mandatom od četiri godine nema sposobnost, mogućnost kontinuiteta. Ne govorim ni protiv Keruma ni protiv Baldasara – svi su isti, stave se na čelo kao apsolutna vlast. Rade što ih je volja pa tako i dovedu pročelnika za urbanizam.

Može li se onda reći da Split nitko ne planira, pa ni kratkoročno?

Mislite li da Zagreb netko planira? To je samo posljedica ovakve politike. Zagreb ima Bandića koji barem traje, sa svim svojim pogreškama. Treba raditi struka, to je najvažnije, a u nijednom gradu – to je politička odluka – ne postoji mogućnost trezvenoga organiziranja prostora.

Ne postoji pravna mogućnost ili ne postoje društveni uvjeti?

Čak ni pravna mogućnost. U Splitu, Zagrebu, Osijeku i tako dalje, trebaju postojati Urbanistički zavodi gdje će se kontinuirano rješavati neki problemi prostora, bez obzira tko je na vlasti. Treba naći ljude. Nekoga tko je urbanistički autoritet.

Koja je bila glavna vrlina Splita 3 – vidjevši da je grad, da je društvo zahvaćeno otuđenjem, naglasit ću tisuću puta, to je fatalna bolest duše – reagiralo se utopistički, i to beskrajno cijenim. Ponosan sam što sam u tome sudjelovao i beskrajno sam se napinjao da napravim prostor koji će provocirati odnose među ljudima.

Uspjelo se utoliko što su se napravile ulice, prostori gdje se dijele pozdravi, ali mi smo očekivali puno više. Očekivali smo sastajanja, klape s gitarom, dječju igru, a koliko smo u tome uspjeli, čak ni ne znam.

Bismo li neko slično razmišljanje mogli primijeniti na javne gradske prostore?

Da. Ne mislim da arhitekturom mogu mijenjati svijet, ali sam uvjeren da, družeći se s prostorom, ljudi postaju bolji. Samo ako ih na to usmjerite. Zato mi sebi, u halucinacijama našim, moramo zamisliti da smo kapetani broda koji proizvodi prostor i određuje događanja.