Kad arhitekt počne pristajati na sve, prestaje biti arhitekt
Kuća Dimov, Bobovišća, Otok Brač
Kultura svakodnevnog života ono je na čemu se temelji ne samo onaj specifični urbanitet koji doživljavaju posjetitelji, već i ono što utječe na ukupne društvene odnose gradskih stanovnika. Materijalna baština, ako joj se pak pristupa kao jedinom ili najvažnijem razvojnom resursu, svodi se na kulisu ne sasvim definiranih i ne sasvim jasno za čiju korist oblikovanih funkcija. Kada se priča o splitskoj gradskoj jezgri, a slično je i u nekim drugim jadranskim gradovima, postoji izvjestan konsenzus stručne i zainteresirane javnosti da njezin opstanak, ali i puni potencijal čitavog grada, ovisi o zadržavanju njezinih stanovnika. Uz neke rijetke konkretne prijedloge koji se tiču određenih sadržaja, ali i prometa te drugih vrsta regulacije, trajno izostaje politička volja da se tom pitanju sustavno pristupi. Investitorski je pritisak trenutno zauzdan krizom, ali negativne posljedice već su vidljive, a najave zabrinjavajuće.
Dok se kultura gleda isključivo kroz prizmu potrošnje, nastavit će se trend eksploatacije prostora i baštine, a o ulozi arhitekata u tim transformacijama te mogućnostima djelovanja i vlastitoj praksi, razgovarali smo s arhitektom Nikolom Popićem iz 312 arhitektonske radionice, profesorom na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, autorom niza zapaženih kuća (o kući Kosor smo pisali ovdje) i jednog od oko tisuću preostalih stanovnika Dioklecijanove palače.
Groblje Sv. Lucije u Bolu, autori: Nikola Popić, Ana Krstulović
Koliko je promišljeno danas raditi stanovanje u neposrednoj blizini Palače ili u Palači, kada je moguće pretpostaviti, uz tempo kojim se prostori stanovanja prenamjenjuju u turističke, da će i ovi novi služiti turizmu, a ne stanovanju? Čini mi se da je stambena arhitektura u gradskoj jezgri ili neposredno uz nju već u samom programu laž, a na to se onda nadovezuje i oblikovna laž.
Mislim da je Palaču očuvalo isključivo stanovanje i ono je nužno da bi ona opstala. Vlastitim izborom u Palači živim već dvadeset i pet godina i presretan sam tim izborom. Doduše, nepodnošljiva buka s Peristila, koji je postao veliki štekat, ljeti smeta; iz dana u dan, mjesecima, slušam isti repertoar, no to je problem koji nije nerješiv. Naseliti Palaču ljudima koji žele tu živjeti, kojima je Palača nešto vrijedno, bilo bi sjajno i mislim da Grad to može.
Na koji način?
Mislim da je glavni problem što nema svijesti o gradu, onih koji ga vode, nikog nije briga za Palaču. Tu i tamo pojavi se netko od vodećih ljudi da bi se fotografirao, ali ne shvaćaju uopće što je Palača. S te strane ne treba ništa očekivati, sve se zapravo događa od slučaja do slučaja, uz pojedinačne proplamsaje, nema nikakve strategije. Tu bi trebalo početi.
Time Grad sebi oduzima šansu…
Da, to je pogrešno, ta ideja da unutar Palače radi onaj kome se taj tren isplati pa su sada to kafići, pekarnice, fast-foodovi, a zimi ne možeš nikoga sresti, nema ljudi, tu i tamo kroz neki prozor se vidi upaljeno svjetlo. Nije tako teško dovesti ljude koji bi znali cijeniti gdje žive. Grad ima dosta svojih prostora koji se mogu tako usmjeriti.
Ladanjska kuća Ladanjska kuća na Braču, autori: Nikola Popić, Ana Krstulović
Koja struktura ljudi bi bila spremna pristati na kompromise koje nosi život u staroj gradskoj jezgri?
Pa uvijek su umjetnici ti koji pomiču granice, naravno uz humaniste, koji bi se lako snašli kao stanovnici Palače. U Palači se može dobro živjeti: meni je sjajno da čim kročim iz kuće izlazim na ulicu ne bilo kakvog grada, samo prolaziti kroz taj ambijent svaki dan je vrijedno. Tako dolazimo do vrlo lijepe definicije grada Louisa Khana: grad je prostor u kojem dijete, krećući se kroz njega, može odabrati svoje buduće zanimanje. U gradu, osobito živom gradu kakav je Split nekad bio, dijete je moglo vidjeti dosta toga što bi ga moglo zanimati u životu. Zato je stalno stanovništvo jako bitno, a ono se sigurno neće zadržati ako se pusti da sve nosi rijeka: grad će postati ljuštura, grad duhova. Lijepo je da se ljudi bave gradom, ali prijedlozi mogućih rješenja često budu navijački, štreberski, trendovski ili, jednostavno, nestručni pa danas između Bola i Splita gotovo i nema razlike. Grad može planom odrediti koliko prostora smije biti prenamijenjeno u turističke svrhe, ali već s time kasni. Za urbanizam je vrijeme jako važno, mora se razmišljati o tome što će se dogoditi za trideset ili pedeset godina. Primjerice, što s parkiranjem? Tko razmišlja o garažama? Nitko. Mi smo dobili natječaj na mjestu bivše Bačvarije, prije pet godina smo imali idejni projekt, ali to se još gotovo nije maklo s mjesta. Prošlog smo ljeta predali plan koji još nije išao na javnu raspravu. Možda je problem javna garaža za koju Grad nema novaca. Riječ je o 300 garažnih mjesta od toga 100 u javnom korištenju. Ukupna brutto površina cijelog sklopa je desetak tisuća kvadrata. Ono što sad imamo je urbanizam koji je odredilo savezničko bombardiranje u Drugom svjetskom ratu i to tako stoji.
Uređenje sjeverozapadnog dijela gradskog predjela Lučac “ex Bačvarija”, autori: Nikola Popić, Ivan Jurić
U planovima postoji prsten garaža oko jezgre…
Ma postoji sedam, osam planova raznih razina koji proceduru čine tromom pa kad se mijenja jedan, moraju se mijenjati svi, pa to traje i traje. Uz sve mjere koje se uvode, stalne izmjene zakona, urbanizam je danas nemoguć i neće biti dobar dok i država ne bude potpuno sređena. U SAD-u, u državi Južna Karolina primjerice, postoji samo jedna jedina razina plana – masterplan. Prsten garaža je nužan jer smo već sada zadavljeni automobilima, ne samo u centru. Da nije krize i slabljenja kupovne moći, stanje bi bilo katastrofalno.
Puno zakona, puno razina planova – naročito nedorečenih, poput ovog sad aktualnog koji se odnosi na koncesioniranje javnih plaža – zapravo generira korupciju?
Prva misao nekoga tko čita zakon je kako to zaobići. S druge strane, sada su legalizacijom nagrađeni oni koji se nisu ponašali u skladu s pravilima. Onda se pitate čemu sve, radite potpuno besmislen posao… Bračani, recimo, velika većina njih, bitno podižu svoj standard od prodaje zemlje, nekretnina. Ne mogu čekati da se država stabilizira, žele visok standard i rješavaju to s nekim svojim podsustavom odmah. Kad se donose planovi, većina samo gleda je li njihova zemlja građevinska, drugo ih ne zanima. Za posljedice u prostoru kriv im je onaj tko planira, a ne onaj koji prodaje.
Jest Brač velik, ali ipak ograničen. Neće se imati čime trgovati za neko vrijeme.
Koje vrijeme? Slušam to već trideset godina. Još ima puno građevinskog zemljišta, a može ga se i povećavati i do tad ne možete tu ništa.
Trenutno radite na prostornom planu Sutivana na Braču. Možete li nam reći nešto o tome?
Sutivansku općinu vode jako mladi ljudi kojima je bilo dosta razvojnog modela €xm2, brzog okretanja novca u kojem je jako patio prostor, a svi su sudionici takvog posla – prodavači zemljišta, apartmana – bili zadovoljni. Iako je županijskim prostornim planom već dosta toga određeno, a općinski prostorni plan mora to preuzeti, ipak je želja da se dođe do jasne strategije razvoja u kojoj, da bi bila uspješna, moraju sudjelovati i mještani i, naravno, prihvatiti je. Stanovnici Sutivana moraju znati što ih čeka ako se planira neka nova turistička zona, donosi li ona nešto dobro i je li u općem interesu – inače, čemu sve to? Naravno da se ne može napraviti niti “plan želja”. U uvodnom dijelu izrade Plana će se u nekoliko navrata prodiskutirati i konačno prihvatiti Strategija razvoja Sutivana jer urbanizam ne mogu i ne smiju raditi samo arhitekti. Posebni dio priče su i Odredbe za provođenje plana u kojima će se nastojati omogućiti suvremena gradnja bazirana na tradiciji, ne njenom oponašanju u pojavnosti, oblikovati uvjete gradnje mjerilu mjesta primjerenih volumena, stimulirati gradnju hibrida stanovanja i turizma, destimulirati apartmansku izgradnju.
Kuća Kosor u Bolu na otoku Braču
Koliko mogu arhitekti uopće utjecati na način oblikovanja prostora?
Kvalitetnom arhitekturom se može doći do puno većih novaca, ali i novac od karikaturalne gradnje je siguran, brz. Kuća koju sam projektirao, a veličine je 170 m2, u koju je uloženo 150.000,00 eura, prodana je za 3.000.000,00 eura. Druga kuća površine 84 m2, navodno je prodana za 500.000,00 eura. U oblikovanju se oponašaju neki elementi minulih vremena – kupe kanalice (poznato je da je tradicionalni pokrov od kamenih ploča), nalijepljen kamen… Mene užasava što rade s kamenom, idu protiv njegove logike. Kuća s kamenim «L» profilima jerti i pragova, s nalijepljenim kamenim pločicama od 2 cm nije kamena kuća. Ona je karikatura kamene kuće.
U dubrovačkom je Statutu, primjerice, bilo propisano da nova kuća ne smije oduzimati sunce postojećoj, a to stoljećima kasnije primjenjuje i Ivo Radić kad projektira svoju zgradu na Cankarjevoj poljani. Danas ne možete očekivati od investitora da za susjeda žrtvuje dva kata na zemljištu koje je skupo platio, a propis to ne uvjetuje. Zabranama se danas uvjetuje oblikovanje, to je potpuno pogrešno. Što se struke tiče, ona ne može mijenjati paradigmu jer nema kontinuiteta, stalno se događaju prekidi, rat jedan, rat drugi, stalno se sve radi iznova. Sva znanja iz glava i arhiva velikih splitskih arhitektonskih ureda nisu prenesena dalje jer ih njihovim gašenjem niste imali kome prenijeti, a i neki koji dođu do određenih dokumenata, znanja, neskloni su ih dijeliti. Priznajem da je i meni prvi poriv kada sam naslijedio arhivu Ive Radića bio da je spremim kao svoje blago (moje tezoro), ali onda sam se odmah posramio: to je zajedničko dobro koje se treba dijeliti s ljudima.
Novi centar Kaštel Gomilice trebao bi biti aktivan prostor koji omogućuje korištenje i ljeti i zimi, kako aktivnim korisnicima plaže, tako i onima koji traže mir i mogućnost boravka uz plažu, na šetalištu ili na trgu bez nužnog korištenja komercijalnih sadržaja
Kolika je tu uloga konzervatora koji traže kamen, traže kupu kanalicu?
Nisu oni zaduženi za sve prostore. Naši planovi su puni nekih zabrana, a s tim zabranama zapravo onemogućavaju dobrim arhitektima da projektiraju. Loše ne možete spriječiti planom. Ako netko loše projektira, da su ne znam kakvi uvjeti, on će uvijek napraviti lošu kuću. Postoje i mladi arhitekti koji uspiju uvjeriti i svoju okolinu, i investitora i konzervatore da treba napraviti, recimo, betonski krov, ali za to je potreban velik trud i velika strast prema arhitekturi. Kada osoba u nekom uredu, koja daje suglasnost ili dozvolu, nije samo navijač za neke svoje interese – ima i takvih – već netko tko razumije arhitekturu, vidi taj zanos, neće odbiti takvo oblikovanje.
Kako to ne uspijevaju etablirani, iskusni arhitekti?
Neki projektanti izgube taj zanos, prestanu se boriti, pristaju na svaki prijedlog i prigovor investitora, a moraju misliti i o plaćama zaposlenika. Tu više nema dobre arhitekture. Treba uvijek raditi najbolju kuću koju možete u tom trenutku svog života. Kad arhitekt počne pristajati na sve, prestaje biti arhitekt. U nekim se stvarima treba boriti do kraja, izboriti najviše što možete u interesu prostora. Ako vas nije briga što radite, zašto to uopće radite? Ako dugo radite na nekom projektu, brinete o svakom detalju, naravno da zarađujete manje, daleko manje od onih koji kuću isprojektiraju u jedan dan. To je izbor svakoga od nas.
Projekt vila u turističkom naselju Bijaka u Milni na Braču
Zanimljiv je Vaš projekt vila na Bijaki u Milni…
Vile na Bijaki u Milni dio su projekta koji smo radili s londonskim uredom 6A architects koji vodi arhitekt Tom Emerson, tada profesor na Cambridgeu, a sada na ETH u Zurichu. Ta suradnja je bila prekrasna, kao i suradnja s investitorom Gavinom Emersonom koji je, oduševljen Bračem, kupio kuću u blizini Milne. Projekt smo završili 2009. godine, započeli su se raditi urbanistički planovi, ali do danas se nisu donijeli i nije započeta gradnja unatoč velikoj želji investitora, općine Milna, garanciji banke… Ne pitajte tko je kriv.
Nakon zajedničkog rada na urbanističkom dijelu projekta, moj ured je dobio projektiranje 12 vila u kojima će, između ostalih, boraviti i filmske zvijezde – bilo je planirano održavanje ljetnih filmskih festivala jer je investitor filmski producent. Pozvao sam šest svojih studenata s četvrte godine, Andru Banovca, Anu Krstulović, Mislava Kuzmanića, Marinu Miljak, Luku Mužinića i Luči Plosnić da zajedno napravimo projekte. Koncept se temeljio na dalmatinskim renesansnim ljetnikovcima, osobito dubrovačkim, nastalim u vremenu kad je “dalmatinska intelektualna elita participirala u kulturnom i civilizacijskom stvaranju komunikacije tadašnjeg svijeta”. Predvidjeli smo vrt ograđen suhozidom u kojem su vile samo udobni zakloni (ali svakako arhitektura), nadstrešnice, kojima svladavamo klimatske nepogode i pogodnosti, potpuno rastvorene na sve strane i u stalnom prožimanju s vanjskim prostorom. Istovremeno skromne (po gradbenim elementima) i raskošne (u prožimanju s vanjskim prostorom).
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija
