Kuća koja nema ideju nije kuća

geberit novi

„U mnogočemu to je, bit će, i najkontroverznija, pa i najomraženija kuća (…) u povijesti socijalističke Jugoslavije. Projektirana 1971., na valu kulturne i jezične emancipacije Albanaca, koja je nalazila podršku kod maršala Tita i među srpskim liberalima, a dovršena 1982., usred albanske pobune na Kosovu i žestokoga policijskog i pravosudnog terora nad najbrojnijim kosovskim narodom, Mutnjakovićeva se Narodna i univerzitetska biblioteka našla u tragičnom procjepu i usred historijskih lomova, i tako je dijelila sudbinu stotina tisuća, milijuna Kosovara, čiji su se životi na jednak način lomili.“

Miljenko Jergović, 2012.

Nacionalna i sveučilišna biblioteka jedna je od najprepoznatljivijih prištinskih znamenitosti i uopće jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u glavnom gradu Republike Kosovo. Ujedno, riječ je o jednoj od najmarkantnijih novovjekih realizacija nekog hrvatskog arhitekta van Hrvatske. O knjižnici i Prištini, nakon više od 40 godina od početka njene izgradnje i prvoga dolaska u taj grad, govori njen autor arhitekt Andrija Mutnjaković.

Kako je uopće došlo do vašeg angažmana za knjižnicu u Prištini?

Sudjelovao sam na natječaju za biblioteku u Sarajevu, a godinu ili dvije nakon toga, na preporuku istaknutog kosovskog arhitekta Bashkima Fehmija, susreo sam se s Ismetom Spahiju, tada direktorom prištinske biblioteke. Nakon što mi je rekao kako ih se taj moj sarajevski projekt jako dojmio, izrazio je želju da izradim projekt Biblioteke Kosova. Novi projekt napravio sam s istim konstruktivnim elementima, to znači kubusni prostori natkriveni kupolama, kao osnovni znak, koji sam osmislio i u projektu za biblioteku u Sarajevu. Tako je prištinska biblioteka nastala kao asocijacija na moj sarajevski projekt. Međutim, dok sam sarajevsku biblioteku projektirao kao potpuno horizontalni jednokatni volumen, u Prištini je zemljište za gradnju biblioteke imalo mnogo manju površinu te sam Biblioteku Kosova projektirao s većim brojem etaža. Tako je nastala potpuno nova uzgibana prostorna kompozicija, koja je i izgrađena.

2

Biblioteka Kosova s kubusnim prostorima natkrivenima kupolama, kao osnovnim znakom

Koje je bilo vaše temeljno polazište za tu zgradu?

Već i prije projekta prištinske biblioteke bavio sam se istraživanjima regionalnih karakteristika baštinjene arhitekture, koje sam nazivao biološkim terminom endemske arhitekture. To nije možda najsretniji termin, ali meni se činio adekvatnim. Naime, radio sam nekoliko projekata na bazi suvremene interpretacije zavičajne arhitekture. Ta zavičajna arhitektura baš je u ovom mom konkretnom prištinskom projektu došla do punog izražaja. Naime, moje razmišljanje nije se baziralo isključivo na lokalnoj kosovskoj arhitekturi. Izvorište regionalne kosovske arhitekture temelji se na arhitektonskom izrazu bizantske arhitekture, tako sjajno izražene crkvom Svete Sofije, Aja Sofije, sagrađene u Carigradu sredinom šestog stoljeća. Fascinirani arhitekturom ove crkve graditelji su vjekovima gradili vjerske i javne građevine kao interpretaciju njenog bizantskog znaka – strukture kubnih prostora prekrivenih kupolama. Taj znak poprimio je specifične izraze islamske arhitekture – npr. Fatihova džamija u Prištini ili prizrenski hamam; pravoslavne arhitekture, npr. Pećka patrijaršija, i katoličke arhitekture, kroz primjerice predromaničke dalmatinske crkve ili crkvu Svetog Marka u Veneciji. Tako je moja temeljna podloga oblikovanja Biblioteke Kosova zapravo bizantska, a neposredni lokalni uzorci koncepcije Biblioteke započinju s formama prizrenskog hamama, nastavljaju se sa strukturom prostora Pećke patrijaršije i završavaju s uzgibanim formama prištinske džamije. S time da sam pretežno simetrične kompozicije džamija interpretirao slobodno adiranom strukturom volumena patrijaršije.
Dakle, izvorište moje interpretacije zavičajne kosovske arhitekture jeste bizantska arhitektura, smatrajući da ovaj dio Europe ima svoj zajednički regionalni jezik, bez obzira kojim se religioznim ili nacionalnim pobudama interpretirao. No, pri oblikovanju biblioteke imao sam na umu još neke uzuse suvremene arhitektonike. Tada je bilo aktualno arhitektonsko usmjerenje prema strukturalnom oblikovanju. To jest da se umnožavanjem podjednakih elemenata komponira cjelovita arhitektonska forma. Upravo ta strukturalna kompozicija bila mi je bitna i kao asocijacija na bizantsku baštinu i kao deklaracija pripadnosti aktualnom arhitektonskom izrazu.

Dodao bih i još jednu komponentu tada avangardnog pokreta u likovnoj umjetnosti: afirmirani pokret enformela oslobodio je sliku od kvadratnih površina i potencirao slobodne organske konture slike ili skulpture. Prihvaćajući strukturalizam kao osnovnu ideju odbacio sam njegov imperativ geometrijske konture slike ili zgrade te sam, ugradbom stila enformela, oblikovao strukturalnu arhitekturu u slobodnim tlocrtnim i visinskim formama. Slojevita je tako kompozicija Biblioteke Kosova: od arhaične bizantske baštine i regionalnog izraza do aktualnog strukturalizma i avangardnog enformela.

p1

3 PRI

Strukturalna kompozicija kao asocijacija na bizantsku baštinu i kao deklaracija pripadnosti aktualnom arhitektonskom izrazu

U nekoliko projekata vraćali ste se upravo tom osnovnom elementu kvadrata i kupole, a u ovom slučaju upravo su kupole omogućile i npr. ravnomjerno osvjetljavanje velikog broja prostorija prirodnim svjetlom?

Upravo izdvajanjem toga znaka, kvadrata i kruga, odnosno kubusa i kupole, dolazimo do autohtone senzacije regije. Prištinska biblioteka ima površinu kvadrata veličine cca 50×50 metara. Ostakljeno pročelje osvjetljava prostor do 8 metara dubine, pa bi površina Bibiblioteke od cca 40×40 metara ostala neosvijetljena. Ovaj prostor mogao se jedino osvijetliti sa stropa, a kako je kupola racionalna prostorna konstrukcija, ona je upotrijebljena kao izvor stropnog osvjetljenja. Nije na odmet spomenuti da je stara francuska Nacionalna biblioteka iz 19. stoljeća cjelovito bila osvjetljena strukturom ostakljenih kupola. Pa i čitaonice nacionalnih biblioteka u Beču, Londonu ili Washingtonu osvijetljene su kupolom. Kada sam pisao obrazloženje idejnog projekta Biblioteke Kosova, naveo sam i recentne primjere projektiranih biblioteka: tako su biblioteke u Kielu i Dublinu također koncipirane sa zenitalnim osvjetljenjem ostvarenim kupolama preko cijele stropne površine zgrade. Stropno svjetlo činilo mi se važnim i prihvatljivim iz još jednog bitnog razloga: zbog izolacije od vanjskog prostora s ciljem koncentracije na knjigu. Tako je zavičajni motiv kupolaste arhitekture programiran kao bitni konstitutivni faktor optimalne funkcije prištinske biblioteke.

Kako ste došli do oplate i gdje je na koncu izrađena?

Sve spomenute povijesne zgrade imale su uvijek neke rešetke na prozorima izrađene od klesanih kamenih profilacija ili vezova opeka. Njihova obrambena čvrstoća nije bila značajna, ali su zato njihove strukture skladno upotpunjavale kompoziciju pročelja. One su bile prekrasno oblikovane. A njihova je osnovna namjena bila slamanje svjetla i stvaranje ugodne atmosfere unutarnjeg ambijenta. Danas to nazivamo brisolejima, koji se često koriste u suvremenoj arhitekturi. S istom željom i namjenom obložio sam sve volumene Biblioteke Kosova rešetkama sa širokim stjenkama tako da poprimaju suvremenu funkciju brisoleja, ali i da obilno svjetlo od staklenih ploha pročelja omekšam i ostvarim ugodan ambijent. Na biblioteci sam te rešetke zapravo shvatio kao zavjese. Rešetki ima oko 72.000 komada, a osmislio sam ih u obliku šesterokuta, također učestalog u endemskom izrazu, koji se postepeno popunjavaju dijagonalama i interpretiraju u nekih osam varijanti. Međusobnim spajanjem nastala je gusta mreža oko cijele zgrade, kao daleka i funkcionalna asocijacija na tradicionalni likovni vez. Svi ti šesterokuti izrađeni su od lijevanog aluminija, a njihov lijev obavljen je u Krapini, i to u kalupima od pijeska, to jest na isti način kako su lijevani artefakti još u doba antike. Uslijed lijevanja u pijesku površina stjenki rešetaka poprimila je reljefnost pijeska pa se time omekšao dojam materije i onemogućila neugodna refleksija sunčanog bljeska.

1

Svi volumeni obloženi su rešetkama sa širokim stijenkama tako da poprimaju suvremenu funkciju brisoleja, ali i da obilno svjetlo od staklenih ploha pročelja omekšaju i ostvare ugodan ambijent

Kako ste došli do kamena koji je upotrijebljen?

Gradio sam Biblioteku gotovo petnaest godina, zajedno s tadašnjim direktorom, kosovskim književnikom profesorom Bedrijem Hysom i voditeljem gradnje arhitektom Rexhepom Lucijem. S njima sam tada obilazio cijelo Kosovo te smo posjetili i spomen područje s turbetom sultana Murata. Turbet je građen kamenim ziđem. Okolina turbeta također je popločena jednakim kamenim pločama. Također su u cijelom tom predjelu zidovi i krovovi seoskih kuća načinjeni od kalanih kamenih ploča. Seoske ograde izvedene su od isto takovih povećih ploča zabodenih u zemlju. Razlog je ovome jednostavan: u blizini su se nalazili kamenolomi s prirodnim pločastim kamenjem. Smatrao sam neophodnim da prizemni dijelovi i terase Biblioteke trebaju biti obloženi ovim autohtonim kamenom kako bi još snažnije uključio arhitekturu Biblioteke Kosova u kosovski krajobraz.

Možete li reći nešto o interijerima objekta? Je li sve ostvareno kako ste zamislili?

U vrijeme dok sam projektirao i nadzirao radove na gradnji biblioteke, dakle do 1985. godine, sve se realizirao onako kako sam zamislio. Projektirao sam tada cjelovito unutarnje uređenje i sav namještaj čitaonica, dvorana, uredskih i pratećih prostora, oblikovanje hala i pregradnih panoa. U početnom dijelu gradnje bio sam potpuno slobodan u investicijama, nikad nitko nije nešto uvjetovao ili tražio da se smanji investicija. No, kako se biblioteka dugo gradila, u trenutku kad smo došli do uređenja interijera već je došla druga situacija u Jugoslaviji i na Kosovu, tako da sam na kraju i nešto skromnije radio nego sam izvorno zamislio.
Pregradni zidovi načinjeni su kao montažni panoi čiju sam površinu zamislio kao likovno oblikovanu. Budući da to nije realizirano, plohe unutar drvenih okvira obložio sam pločama tekstilnog poda sa svrhom apsorbcije i izolacije zvuka. U inicijalnom planu tu su trebale doći umjetničke intervencije kosovskih umjetnika Rexhepa Ferrija, Fatmira Krypa, Shyqrija Nimanija i Simona Shiroka, a također i dva hrvatska – Ive Gattina i Julija Knifera. Knjižnicu sam želio oslikati poput neke barokne crkve ili kako je Diego Rivera oslikao meksičku Nacionalnu biblioteku. Neke od umjetničkih intervencije koje su kasnije izvedene na pojedinim panoima izvedene su bez mene. Moji su jedino reljefi u obliku ilirske kopče na parapetu kata ulaznog hala. Ovakva ilirska kopča od dvije ploče izrađene navojem žice tipičan je ilirski nakit često pronađen i na Kosovu, a kao direktni uzorak oblikovanja, koje je inače izveo Simon Shiroka, koristio sam ilirsku kopču nađenu pokraj Nina.

unut2

unut1

“Kako se biblioteka dugo gradila, u trenutku kad smo došli do uređenja interijera već je došla druga situacija u Jugoslaviji i na Kosovu, tako da sam na kraju i nešto skromnije radio nego sam izvorno zamislio.”

Jesu li Gattin i Knifer oblikovali neke panoe?

Nisu.

Jeste li bili zadovoljni lokacijom Biblioteke?

Biblioteka je bila locirana na osnovu projekta idejnog urbanističkog rješenja Univerzitetskog centra, izrađenog pod vodstvom arhitekta Bashkima Fehmija i uz konzultaciju arhitekta Bogdana Bogdanovića. Biblioteka s trgom u obliku velikog amfiteatra, koji je trebao doći s njene zapadne strane, projektirani su kao središte Centra. Oko Biblioteke trebao se sa tri strane formirati sveučilišni grad sastavljen od svih fakulteta i studentskih sadržaja, a prema središnjoj gradskoj aveniji programiran je prostrani park. Neki fakulteti su doista izgrađeni, ali zamišljena cjelina Univerzitetskog centra nije ostvarena. Ipak i u ovoj situacija Biblioteka je smještena na respektabilnoj lokaciji okruženoj parkom te u potpunosti izražava svoj društveni dignitet.

p2

Oko Biblioteke trebao se sa tri strane formirati sveučilišni grad, ali zamišljena cjelina Univerzitetskog centra nije ostvarena

Okoliš knjižnice tek je unazad nekoliko godina djelomično uređen. Da li ste u inicijalnom projektu ili kasnije planirali neko krajobrazno rješenje?

Sa zagrebačkim pejsažnim arhitektom Dragutinom Kišom izradio sam projekt parka uže okolice Biblioteke, ali to nije izvedeno. U toj završnoj fazi izgradnje došlo je do katastrofalnih društvenih previranja pa su radovi obustavljeni. Nakon toga nisam bio u Prištini više od 20 godina. No, bio sam prije dvije godine i ugodno sam se iznenadio uščuvanosti zgrade i brižnoj pažnji njenih predanih korisnika.

Kakve su bile reakcije na zgradu kada je bila dovršena?

Burne. Od oduševljenja i ponosa do omalovažavanja i zgražanja. Kao ilustraciju mogu navesti jednu čudnu akciju: tokom 2009. godine raširilo se po cijelom planetu natjecanje medija da proglase deset najružnijih zgrada svijeta. Gotovo uvijek je među njima bila navedena Biblioteka Kosova. Na prvi pogled to izaziva zgražanje. Međutim, među tih deset najružnijih zgrada uvrštene su i zgrade Centar Georges Pompidou Richarda Rogersa i Renza Piana u Parizu i Torre Velasca u Milanu čiji su arhitekti Belgiojoso, Peressutti i Rogers, koji se smatraju bitnim dometima arhitekture 20. stoljeća. Doista je velika čast biti u tom društvu. Mogu dopuniti s još jednim podatkom. Svaka struka ima svoju normativnu knjigu. U arhitekturi knjižnica takova je knjiga Geodreyja Thompsona „Planning and Design of Library Buildings“. U knjizi je i poglavlje o oblikovanju zgrade biblioteke u kojem je navedeno osam biblioteka u svijetu koje autor smatra primjerom kvalitetnog oblikovanja, a među njima je i Biblioteka Kosova.

3

Projekt parka uže okolice Biblioteke, izrađen u suradnji sa zagrebačkim pejzažnim arhitektom Dragutinom Kišom, nije izveden

Danas, kada ste u 85 godini, a prošlo je više od trideset godina od završetka knjižnice, odnosno više od 40 godina od njenog projektiranja, biste li što mijenjali na tom objektu?

Ne bih ništa mijenjao.

Prištinska i sarajevska biblioteka nisu vaši jedini projekti te tipologije. Autor ste i tri nerealizirana projekta knjižnica, Nacionalne knjižnice u Damasku 1974., Nacionalne knjižnicu Pahlavi u Taheranu 1977. godine i Nacionalne knjižnice u gradu Alžiru 1984. godine. Kako su nastali ti projekti i kako biste ih okarakterizirali?

Velika je razlika između njih, no mislim da sva tri imaju taj endemski, regionalni, predznak sa suvremenom interpretacijom, a meni se činilo da bi mogao biti zanimljiv u islamskom svijetu. Biblioteke za Damask i Taheran projektirao sam u okviru međunarodnih arhitektonskih natječaja, a biblioteka u Alžiru projektirana je na osnovu poziva vlade Alžira da naši arhitekti predlože projekte nacionalne biblioteke i parlamenta. Urbanizam ovog kompleksa projektirao je arhitekt Velimir Neidhartdt, a ja sam projektirao zgrade biblioteke i parlamenta. No, ništa od toga nije realizirano.

Teheransku biblioteku osmislio sam također s izrazitom regionalnom komponentom. Tada je Iranom vladao proeuropski orijentirani šah Reza Pahlavi koji je porijeklo Irana vezivao uz antički rimski imperij i njegovu bogatu, djelomično u Iranu uščuvanu arhitekturu u vidu četvrtastih zgrada formiranih oko prostranih atrija. Na osnovu ove rimske tipologije formirao sam biblioteku kao cjelinu sastavljenu od nekoliko povezanih zgrada sa središnjim atrijima.
Alžirsku biblioteku također sam koncipirao na sličan način s atrijima, ali sam atrije prekrio s ostakljenim kupolama poput Prištinske biblioteke. Klimatski toplinski ekstremi uvjetovali su ovakovu koncepciju.

Po vašem je projektu preuređena i stara zgrada današnjeg Muzeja Kosova?

Projekt Muzeja Kosova rađen je u, rekli bismo, nekoj obrnutoj metodologiji. Dok sam biblioteku zamišljao kao novu arhitekturu inspiriranu baštinom, kod Muzeja sam postojeću zgradu kao baštinjenu arhitekturu rekreirao obnavljajući njen arhitektonski identitet. Naime, prema informacija zgrada Muzeja sagrađena je početkom 20. stoljeća po projektu rađenom u Vojnom uredu u Grazu, kao štapska zgrada turskog garnizona. Arhitektura dvokatne zgrade iznad podređenog prizemlja oblikovana je u tipičnoj srednjoeuropskoj maniri reduciranog neobaroka. Međutim, zgrada koju sam trebao preprojektirati u muzej imala je tada dva znakovita nedostatka. Kao prvo, zgrada je bila prekrivena vrlo niskim krovom i time odudarala od svoje bitne oblikovne karakteristike. I kao drugo, prema sačuvanoj fotografiji zgrada je imala suštinski element barokne arhitekture – monumentalno dvokrako vanjsko stubište sa svečanim ulazom na prvom katu. Prema priči, komandant štaba poskliznuo se i razbio na poledici stubišta pa je dao srušiti stube. Kao ulaz u zgradu ostao je nekadašnji gospodarski ulaz u zgradu ispod srušenog stubišta. Smatrao sam do bi trebalo ovaj jedinstveni primjer srednjoeuropske arhitekture u regiji rekreirati prema njegovim stilskim karakteristikama. Stoga sam ponovno projektirao vanjsko stubište u maniri baroka, ali s detaljima kamena koji označavaju dob intervencije. Također sam uklonio neadekvatni krov i zamijenio ga mansardnom etažom kakva priliči stilskim osobinama zgrade. Mislim da je ovim intervencijama ostvarena reprezentativna zgrada dostojna današnjeg Muzeja Kosova i povijesti Prištine.

Nikad realiziran ostao je vaš prištinski projekt za zgradu Doma kosovskog društva znanosti i umjetnosti? Možete li reći nešto o tom projektu?

Tadašnje Društvo za nauku i umetnost Kosova bio je zametak formiranja današnje Akademije nauke i umetnost Kosova. Ideja projekta temeljila se na dvije premise: prvo, suvremena interpretacija tradicijske arhitekture i, drugo, dinamizmom zgrade izraziti razbuktali dinamizam kosovske znanosti i umjetnosti. Dom je oblikovan kao koncentrirana višeetažna zgrada s centralnim halom otvorenim kroz sve etaže. Iz hala i njegovih galerija pristupa se do obodnih radnih prostorija, koje su prema van isturene u obliku tradicionalnih doksata. Interpretacija je to metohijske zavičajne kuće s doksatom kata postavljanim na polukružnom volumenu konzole. Uobičajeno je to jednokatna zgrada, no često se javlja i u višekatnim varijacijama, npr. u Ohridu ili na Svetoj gori, s visinski multipliciranim doksatima, poprimivši tako izvanredno dinamične građevinske sklopove. Smatrao sam da je ovaj dinamični uzorak moguće kreirati u suvremenom skulptorski oblikovanom monolitu s doksatima isturenim iz šest strana središnjeg hala i tako ostvariti funkcionalnu i atraktivnu arhitektoniku, koja teži prema kinetici. Bio sam svjestan utopijskih odlika projekta – no nakon usvojenog projekta biblioteke imao sam povjerenje u dinamizam nacije.

Kada ste u Prištini bili prvi put, odnosno kakav je dojam tada na vas ostavio taj grad?

Nakon razgovora s direktorom kosovske biblioteke 1971. godine došao sam prvi put u Prištinu. U to vrijeme u Prištini se pojavila epidemija velikih boginja, variola vera, ali to mi nije smetalo. U vlaku sam bio jedini putnik. U Prištini nisam znao nikoga. U glavnoj ulici bio je tek hotel i ništa više. Gotovo sve što vidite danas sagrađeno je poslije. Grad je bio vrlo skroman, nije imao ljepotu, iako siromašni gradovi mogu imati ljepotu. Priština nije imala ni ljepotu ambijenta poput povijesnih gradova Prizrena i Peći, a uopće se i vrlo kasno razvila kao moderni grad, tek u drugoj polovici 20. stoljeća.
Biblioteka je tada bila smještena u skromnoj jednokatnoj zgradi površine nešto preko 1.000 kvadratnih metara s fondom od nekoliko tisuća knjiga. Inače, mene su tamo izvanredno dočekali. Primili su me srdačno i s beskonačnim povjerenjem. U radu nikad nisam imao nikakvih problema. Izrađeni i prihvaćeni projekt biblioteke poštovan je kao apsolutna istina. Nigdje nisam imao takvoga prekrasnog investitora kao što su bili voditelji programa gradnje prištinske biblioteke.

6 PRI

Uz vašu knjižnicu i zgrada sportsko-omladinskog centra, nekad zvanog Boro i Ramiz, jedno je od najupečatljivijih zdanja u Prištini. Što mislite o tom objektu?

Mislim da je to za ono vrijeme bio vrlo dobar i atraktivan projekt. No, spomenuo bi da su na arhitektonskom natječaju za tu zgradu prvu nagradu osvojili zagrebački arhitekti Ljerka Lulić, Jasna Nosso i Lujo Schwerer. Njihov projekt pripadao je sklopu pokreta istraživanja ideja budućnosti arhitekture. Objekt je oblikovan poput višespratne dijagonalne prostorne strukture čeličnih cijevi u koju su umetnuti zatvoreni i otvoreni sadržaji Centra. Na neki način bila je to asocijacija na kultni Tatlinov spomenik Trećoj internacionali. Bio je to eksperimentalni projekt vrhunske ekumenske kvalitete.

boro i ramiz

Sportsko-omladinski centar, tzv. Boro i Ramiz, za ono vrijeme bio je vrlo dobar i atraktivan projekt

Bili ste u Prištini i 2012. godine, kako vam je tada sve izgledalo?

Iznenadila me šarolikost. Središnji dio grada ponovno je izgrađen, a ta nova arhitektura ima neke individualne karakteristike u rasponu od mimikrije ili imitacije tradicijske arhitekture, preko istraživanja modernosti na tragu post-moderne arhitekture, egzaktno ostakljenih pročelja s umetnutim klasicističkim profilacijama, do potpune afirmacije neoklasicizma. Iznenadila me ta heterogenost unutar koje se nalaze i respektabilna arhitektonska dostignuća. Možda je sva ta šarolikost otpor na diktaturu internacionalnog stila, te može imati budućnost. No, atmosfera grada mi je izvanredna. Činilo mi se da navečer cijela Priština živi na korzu koji vrvi od mnoštva ljudi svih životnih dobi. To mi je bilo vrlo simpatično, kao otpor alijenaciji.

1 PRI

Nova arhitektura ima neke individualne karakteristike u rasponu od mimikrije ili imitacije tradicijske arhitekture, preko istraživanja modernosti na tragu post-moderne arhitekture

Diplomirali ste na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a pohađali ste i postdiplomski studij na Državnoj majstorskoj radionici za arhitekturu profesora Drage Iblera pri zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Možete li iznijeti neke osobne impresije o tom studiju i samom Ibleru kao profesoru?

Ibler je došao u Zagreb dvadesetih, iz europskog miljea. Kad je ponovno došao poslije rata, došao je opet iz svijeta, iz Švicarske. On je potpuno drugačije razmišljao o svijetu nego što smo mi razmišljali. Na neki način bio je za nas bonvivan koji je prekrasno živio i koji se bavio arhitekturom iz veselja. Nije bio ovisan o poslu, već je radio iz zadovoljstva, i to je pokušao prenijeti i na nas. Zanimljivo, Ibler nije znao crtati. Uvijek su mu crtali drugi i nije to smatrao nekim nedostatkom. On je o arhitekturi razmišljao na način koji sam pokušao interpretirati u svim mojim projektima i nekim tekstovima, naime, on je govorio o ideji arhitekture. Znao nam je govoriti da kuća koja nema ideju nije kuća. Time me je naučio više o arhitekturi nego da je crtao arhitekturu. Naučio nas je misliti o arhitekturi.

Radno vrijeme u Radionici bilo je od 9 do 17 sati i u tome vremenu mi smo priređivali neki gablec ili ručak oko 12 sati. Ibler je to zahtijevao i bilo je to lijepo zajedničko druženje. Ibler je u zgradi Radionice, današnjem Hrvatskom muzeju arhitekture, i stanovao pa smo mi praktički bili kod njega doma. On me je na neki način učio o životu, kako je doživljavao arhitekturu i kako je organizirao rad na projektiranju arhitekture. Stoga nikad nisam radio, već sam cijeli radni vijek izmišljao arhitekturu. Nikad nisam imao biro, radio tehničku dokumentaciju, izvedbene projekte ili lokacijske i građevinske dozvole. Razmišljao sam o arhitekturi, napravio skice i njih sam dao nekom birou na razradu. E, to sam naučio od Iblera – prodavati ideju, a ne rad.

Sjećate li se nekog posebnog projekta iz tog vremena Majstorske radionice?

Surađivao sam na Vili Zagorje na Prekrižju tj. današnjoj Predsjedničkoj palači. Tražio sam s Iblerom po sljemenskom pribrežju lokaciju za palaču i on je odabrao njen današnji smještaj, s time da je uvjerio nadležne kako se nepodesan teren treba izravnati da bi se ostvarila pogodna ravnina za smještaj kuće. Radili smo i jugoslavensku ambasadu u Moskvi koja nije realizirana, bolnicu u Karlovcu itd. Najviše sam surađivao na projektiranju zagrebačkog „Drvodera“, kako smo nazivali višekatnicu u zagrebačkoj Martićevoj ulici zbog obilja drveta na pročeljima i krovnoj terasi. Bio je to Iblerov otpor prema industrijski proizvedenim fasadama i vraćanje topline drveta u betonizirana zdanja.

Biste li izdvojili neku recentnu arhitektonsku realizaciju u Hrvatskoj?

Od starijih recimo Nacionalna biblioteka, Krematorij, kompleks Split III., Hajdukov stadion, Turinina tribina Dinamovog stadiona, a od novijih Muzej Narona, Pastoralni centar Rijeka, crkva Svetog Dominika… Mislim da se u našoj arhitekturi ovo nabrajanje, srećom, može znatno dopuniti.

Intervju je objavljen u sklopu temata Priština u časopisu Zarez i prenosimo ga uz dozvolu autora

Foto: skyscrapecity, wikipedia, Saša Šimpraga