Lebdeći objekt u Krvavici
Današnji pogled s ceste
Nedaleko od Makarske, u mjestu Krvavica u Baškom polju, usred guste borove šume te omeđen morem s jedne strane i planinama s druge smjestio se objekt izgrađen 1963. – 1964. godine kao dječje pomorsko lječilište za potrebe liječenja i rehabilitacije djece s plućnim bolestima vojnih osiguranika, ondašnje Jugoslavenske armije. Izveden u režimima vojnih graditeljskih poduhvata, objekt je dugi niz godina ostao gotovo nepoznat široj i stručnoj javnosti dok se 2008. godine za potrebe redakcije magazina Oris Miranda Veljačić nije uputila u njegovo istraživanje. Na terenu je naišla na napuštenu i devastiranu zgradu koju je od propasti spasila iznimna kvaliteta ondašnje gradnje, a građevinsku dokumentaciju, pa i podatke o samom arhitektu, pronašla je u bogatom arhivu Lore koji sadržavaju svu dokumentaciju o vojnim građevinama, a o kojem danas nitko ne brine.
Povijesne fotografije @ccn-images
Lebdeći objekt u borovoj šumi
U arhitektonskom smislu, kompleksom u Krvavici dominira kružni lebdeći volumen na stupovima u kojima su bile smještene sobe za djecu. U prizemnom dijelu nalazio se višenamjenski prostor za odmor i igru djece L oblika koji s spavaonicama na katu komunicira dvokrakom rampom. Fluidnost i jedinstvenost unutarnjeg prostora nastavlja se i u odnosu objekta prema okolišu te se domišljatim projektiranjem brišu granice prirodnog i artificijelnoga. Razigrani krovni volumeni, osim što razbijaju monumentalnost građevine i uklapaju je u okoliš, zajedno s pametno postavljenim prozorima omogućuju idealno iskorištavanje dnevnog svjetla i provjetrenosti koje su u funkciji lječilišta. Uz lječilišnu zgradu nalazi se i gospodarsko-servisni blok.
Fotografije @ arhiv Lora
Preventivna zaštita
Ovaj jedinstveni primjer tzv. kritičkog regionalizma u modernoj arhitekturi, koji kanone internacionalnog stila primjenjuje u lokalnom kontekstu projektirao je 1960. – 1962. Rikard Marasović, a pogled na fotografije i nacrte koje vam donosimo jasno govore o vrijednosti i potrebi očuvanja ovog jedinstvenog primjera moderne arhitekture kod nas. Međutim, do sredine 2012. godine objekt nije imao nikakvu zaštitu. Od raspada Jugoslavije, objekt nije u svojoj primarnoj funkciji. U vlasništvu je Republike Hrvatske, a njime upravlja državna tvrtka Club Adriatic d.o.o. koja je dobila na upravljanje bivše vojne objekte. Od devastacije kroz komercijalizaciju u turističke svrhe, ovaj objekt na atraktivnoj lokaciji spasili su činjenica da nije upisan u katastar te posebno njegova ekonomska neisplativost po mjerilima današnjeg tržišta. Rješenje o preventivnoj zaštiti, na tri godine, izdano je 31. kolovoza 2012. godine zajedničkim naporima Platforme 9.81 i splitskog Konzervatorskog odjela, te se objekt tako sada nalazi u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske, na Listi preventivno zaštićenih kulturnih dobara.
Današnje stanje objekta
Nezavisna kultura kao akter očuvanja, prenamjene i generiranja novih sadržaja
Kroz tri godine preventivne zaštite trebalo bi dovršiti i stalnu zaštitu kompleksa u Krvavici, ali i naći održiv model upravljanja, koji objekt neće učiniti teretom zajednici već generirati nove mogućnosti razvoja. Stroge konzervatorske odrednice i smještajni kapaciteti koji bi u 12,5 modula s po dvije sobe kružnog lebdećeg dijela zgrade u 5000 kvadratnih metara mogli smjestiti pedesetak gostiju teško će privući investitora. Međutim, na posljednjem forumu Clubturea koji je održan prošlog tjedna u Splitu, koji je i započeo izletom u Krvavicu, načeta je temu razvojnih perspektiva kulturne infrastrukture, tj. preciznije, govorilo se o pitanjima stalnih prostora kao potrebama, preduvjetima i/ili teretu nezavisne kulture. U vrijeme prevlasti tržišta i gubitka javnih prostora i resursa, umjetnost i kultura kao dio civilnog sektora prepoznati su kao mjesta očuvanja suverenosti civilnog društva. Tako se otvorilo i pitanje namjere nezavisne kulture da upravo u Krvavici smjesti Regionalni edukacijski i istraživački centar za kulturu i mlade, projekt koji je i ministrica Zlatar prepoznala kao jedan od projekata za koji bi Splitsko-dalmatinska županija mogla dobiti novce iz europskih fondova. Multidisciplinarni i međusektorski pristup mogao bi ovaj projekt učiniti izvedivim te na kraju i održivim, ali o tom ćemo sigurno još imati prilike pisati kada se krene u njegovu izradu i provedbu.Ovdje je važno naglasiti da ovakav model prenamjene kulturnih dobara sam objekt kao zajedničko kulturno dobro ostavlja u sektoru javnog, te što je još važnije, otvara mogućnost generiranja novih sadržaja od vrijednosti kako za lokalnu zajednicu tako i za cijelu regiju te na taj način propituje i turizam kakav se danas nudi kao jedina razvojna grana lokalnoj zajednici.
Maketa s izložbe socijalizam i modernost u MSU
