Samoodrživi sustavi sakupljanja vode kao rješenje za budućnost Elafitskih otoka

Na ovogodišnjem SPLIT Talksu predstavljena je izložba studentskih radova urbanističke radionice GAF Split, koja se bavila turističkim zonama. Turističke zone jedna su od otvorenih tema hrvatskog urbanizma i zbog njihova broja i zbog nedostatka ideje što bi s njima zapravo napravili, o čemu smo pisali ranije. Posebice na otocima, gdje je održanje populacije već godinama akutno pitanje.

Ovdje pokazujemo jedan od projekata s te izložbe, studentice Martine Jerončić. Projekt se bavio turističkom zonom na otoku Šipanu, koja je po mnogo čemu tipičan proizvod suvremenih urbanističkih planova: smještena je usred ničega, neočekivanog je oblika, bez infrastrukture i pristupa.

Nasuprot uobičajenim modelima izgradnje koji su ovom prostoru neprimjereni, projekt postavlja model neovisan o vanjskim resursima. A glavni element samoodrživog sustava na otoku je voda.

Kroz povijest su na Šipanu, kao i na drugim prostorima, razvijeni sustavi prikupljanja vode, od polja do rezervoara u ljetnikovcima. O jednom od takvih modela iz sasvim drugog okruženja pisali smo ovdje. Na tragu povijesnih modela razvijen je i ovaj prijedlog u kojem se voda skuplja, sprema i reciklira. Model skupljanja vode poslužio je i kao osnova za organizaciju naselja: u udolini su formirani bazeni, dok su zgrade postavljene na padinama brežuljaka.

Uz prosječnu dnevnu potrošnju od 320 l, te prosječne godišnje padaline od 1100 litara/m2, za svaku građevinu dovoljna je krovna površina od 120 m2 za zadovoljenje godišnjih potreba. Uz krov, svaka parcela ima naplavnu površinu od 200 m2 koja dopunjuje rezervoare za vodu domaćinstva i prikuplja vodu za javni bazen.

Sve zgrade su spojene u zajednički sustav prikupljanja i obrade vode. U ovaj sustav ulaze i otpadne vode iz domaćinstava koje se skupljaju i vode u bazene s pročišćenom vodom u udolini.

Rezervoari vode formiraju javni prostor: bazeni s pročišćenom vodom koriste se za navodnjavanje, a bazeni s kišnicom koriste se za kupanje.