Zapušteno Ostrogovićevo kino na Tuškancu
U centru Zagreba, na par minuta od Dežmanovog prolaza i kina Tuškanac, usred šume na Dubravkinom putu nalazi se zapušteno ljetno kino Tuškanac. Otvoreno je ravno prije 56 godina, 6. srpnja 1954. godine, prema projektu arhitekta Kazimira Ostrogovića, koji je zaslužan i za zgradu Poglavarstva Grada Zagreba. Gradonačelnik Milan Bandić, koji sjedi u tome Poglavarstvu, već par godina najavljuje obnovu ljetne pozornice. Prvo je to trebalo biti do kraja 2007. godine, potom je bilo u prioritetnim investicijskim planovima u kulturi prošle godine te je Duško Ljuština tvrdio da će posjetitelji još prošlog ljeta na Tuškancu gledati filmove. Trebalo se po Ostrogovićevom projektu rekonstruirati gledalište, kabina za opremu i projekcijski zid, a Ljuština nam je tada najavljivao da će se pozornica koristiti i za druge scenske sadržaje, a ne samo za filmske projekcije. Prošla je još jedna godina, bivše je kino tek obraslije travom nego što je bilo, a Zagreb i dalje nema filmsku pozornicu na otvorenome.
Dok je ljetna pozornica bila aktivna, kako su nam potvrdili oni koji se tog vremena sjećaju, bila je jako popularna. U to je vrijeme odlazak u kino bio omiljen način provođenja slobodnog vremena – alternative nije baš ni bilo – pa su i dvorane tadašnjih kina bile pune posjetitelja. Potvrđuje to i vijest iz Narodnog lista iz 1953. godine, prema kojoj je u pola godine u Hrvatskoj zabilježeno čak milijun kinoposjetitelja. Godinu kasnije, toga 6. srpnja 1954., Narodni list javlja da je otvoreno ljetno kino na Tuškancu.
Ostrogović je za taj projekt nagrađen na natječaju koji je raspisao Prosvjetni odjel Gradskog narodnog odbora. Program natječaja bio je postavljen slobodno, s rasponom kapaciteta od 2500 do čak 5000 posjetitelja. U žiriju natječaja, koji se ne čini arhitektonski ipak tako važnim, bila su poznata arhitektonska imena kao što su Vlado Antolić, Mladen Kauzlarić, Stjepan Planić i Ivan Zemljak. Nagrađenima nisu isplaćivane nikakve nagrade, jer se svim natjecateljima sudjelovanje na natječaju priznavalo kao »dobrovoljni frontovski rad«. To znači da je umjesto radnih akcija njihova dužnost bila da doniraju intelektualni rad. Ostrogovićev tim, u kojem je bila i njegova supruga Božica Ostrogović, dobio je prvu nagradu za rad koji je imao nešto manje od 2500 sjedala te je gledalište orijentirao prema sjeveru. Time se izbjeglo bliještanje sunca za vrijeme dnevnih događanja koja su bila predviđena programom te se pogled posjetitelja usmjeravao prema šumi. Bilo je važno da pozornica što manje košta, ali Ostrogović je ipak bio neugodno iznenađen skromnošću realizacije. Žalio se na nedovoljnu i neadekvatnu osvijetljenost koja ostavlja, kako je pisao, sablastan dojam. No oni koji su tamo dolazili sjećaju se romantičnog ambijenta.
Filmski stručnjak i multimedijalni umjetnik Ivan Ladislav Galeta nekoliko je projekata posljednjih godina realizirao u zapuštenom Tuškancu. Sa suradnicama je uređivao zaraslo gledalište i pozornicu te je nekoliko godina kao veliki poklonik Jamesa Joycea tamo obilježavao Bloomsday 16. lipnja – dan Leopolda Blooma, protagonista Joyceovog ‘Uliksa’, čija se radnja događa na taj datum – uz projekcije eksperimentalnih filmova. Upravo je o Galetinom čišćenju kina Ana Hušman napravila videozapis koji se prikazivao na oštećenom ekranu kina. Prošle je godine Galeta odlučio obilježiti Bloomsday posljednji put na Tuškancu, i to nešto malo drugačijom projekcijom – analogno-proširenom permanentnom projekcijom. To znači da je u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza od projekcijske kabine, koja je u sve lošijem stanju, do betonskog platna razvukao četiri sajle – simboličke zrake koje formiraju projekcijski snop. Te ”fizičke zrake” su bile fokusirane točno tamo gdje je nekoć bio objektiv, a kada bi sunce zasjalo po tim žicama, onda bi se vidjele zrake.
*Permanentna projekcija Ivana Ladislava Galete: Sajle kao simboličke zrake koje formiraju projekcijski snop
Prostornu instalaciju iliti ”antiprojekciju” je trebalo prilagoditi publici, a kako publike na Tuškancu nema, onda se Galeta okrenuo jedinoj publici u tamošnjem gledalištu – koprivama, kupinama i drugom zelenju. Prolaze između redova je pokosio i učinio prohodnima te stvorio uređen ambijent za permanentnu projekciju. No čak ni Galetinu projekciju ”četiri godišnja doba” ove godine nije dočekala druga generacija fotosinteznih organizama, a kamoli neka zahtjevnija publika. S obzirom da ove godine nije bilo tog jedinog događanja u bivšem kinu – obilježavanja Bloomsdaya – ostaci nekadašnjeg gledališta su nestali pod raslinjem.
