Fotografija koja se opire uokvirivanju

Obaveza organiziranja godišnje izložbe zna biti vrlo zahtjevna. Teško je svake godine ispuniti visoka očekivanja koja se postavljaju pred projekt. No, godišnja izložba Hrvatskog fotosaveza u Umjetničkom paviljonu početkom ljeta uvijek nekako tiho dođe i ostavi nas bez glasa. Hrvatski fotosavez redovito i kvalitetno – već gotovo petnaestak godina priređuje problemske izložbe, usput uzimajući funkciju glavnog dušebrižnika za poziciju i stanje fotografije u Hrvatskoj, medija koji je, slučajno ili sustavno, često krivo interpretiran, periferan ili posve profaniran.

Svaku izložbu odlikuju jasno definiran kustoski koncept i snažno promišljanje postava. Ove je godine izložbu pod naslovom Nulta točka značenja uspješno postavio kustoski trio Sandra Križić Roban, Irena Gessner i Ivana Hanaček, dok je arhitektonsko oblikovanje odradio ured Dva plus – odlično, kao i prošle godine.

Parafrazirajući riječi Susan Sontag da nas je tek fotografija naučila kako izgleda svijet oko nas, jer je ona uspjela ono što naše oko  do tada nije moglo – izjednačiti detalje i cjelinu u posve jednakom omjeru, pokazuje njenu ulogu u društvu. Važnost koju je fotografija dobila od svog pojavljivanja u 19. st. i dalje – u današnjem svijetu koji raspoznajemo kao nepreglednu proizvodnju slika, prikaza, isječaka – pokazalo se potrebnim preispitati i pronaći nešto što u njima ukazuje na dramatično prekrajanje odnosa reprezentacije. Dakle, pronaći koji su to modusi koji fotografiju promatraju kao „eksperimentalni i istraživački medij usmjeren na propitivanje same prirode umjetnosti“. Ako je temelj gledanja – stvaranja fotografije okvir (kadar), onda izložba Nulta točka značenja (fotografije) taj okvir elementarno negira ili dovodi u pitanje. Postav je moguće promatrati i kroz  ophođenje s medijem: osvještavanje snimanja/osvještavanje tijela – pokreta umjetnika, radikalna destrukcija medija, propitivanje teorije označiteljske prakse, gledanje izvana i iznutra i, neminovno, ekspliciranje pitanja napraviti fotografiju ili ne.

Osnovno poslanje izložbe zaista jest u negaciji, jer riječ je o „nefunkcionalnoj, neprikazivačkoj,  neadekvatnoj“ fotografiji koja prati 22 umjetnika i njihove radove od radikalnih 60-ih do recentne umjetničke produkcije. Na čelu takve nihilističke povorke nalazi se i doslovce prazan rad Josipa Vanište koju je po njegovim uputama snimio Pavao Cajzek – fotografija praznog izloga. Upravo je izlog mjesto na kojem se počinje razmatrati važnost bilježenja samog procesa života kao umjetničkog čina. Još tada formirana svijest o performativnosti fotografije nastavlja se i kod umjetnika mlađe generacije Igora Eškinje. Njegovo poigravanje percepcijom i simuliranje perspektive u radu Made In:side, izvedeno lijepljenjem trake u naizgled prepoznatljive objekte u bezličnom prostoru galerije, prilagođeno je oku kamere koja jedina vidi ispravno, dok je gledateljev pogled doveden u pitanje. Riječ je o istraživanju potrebe za dokumetiranjem, osvješćivanju tog čina i njegovu dovođenju u pitanje.

Perspektive kojima se manipulira, ali u izrazito parodijskom i (auto)ironičnom diskursu predstavlja Mladen Stilinović. Tu su simptomatični Izvađeni iz gomile kao serija kolaža, izrezivanih likova na fotografiji koji daju jasnu političku poruku, ali i rezultiraju destruiranom fotografijom. Nesmiljen odnos prema mediju u obliku izravnih intervencija na fotopapir, približavajući se gotovo enformelu, prikazuju radovi Fedora Vučemilovića i Željka Jermana. Njihov postupak je bliži slikarskom trenutku, a pozicioniranje njihovih radova na pod traži i osviještenu ulogu promatrača-posjetitelja da poput umjetnika koji pronalazi nove načine suočavanja s medijem preispita svoju uvriježenu ulogu gledanja koje traži i druge položaje tijela, ali i počne percipirati fotografiju poput trodimenzionalnog objekta u prostoru.

Ipak, čini se da je najradikalniju poziciju prema mediju fotografije zauzeo Sandro Đukić. Riječ je o umjetniku koji je uvijek zahtjevan prema sebi, ali i prema publici. U radu uvijek nastoji konstruirati prostore preklapanjem snimljenog i realnog, rezultirajući fiktivnim prostorima u koje smješta promatrače. Ono radikalno i zahtjevno prezentirano je u ukoričenom ispisu metapodataka od 30-ak tisuća digitalnih fotografija. Samoubojstvo digitalne fotografije? Fotografija tada prestaje biti vizualna naracija, a mnoštvo informacija iz života digitalne fotografije postaje jednako vrijedno samoj naraciji.

Slaven Tolj, s druge strane, čini isto što i Vaništa, uzima rad koji je fotografirao netko drugi (Boris Cvjetanović). Kadar fragmenta kapitela na dubrovačkoj katedrali suprotstavljen je cjelini te katedrale. Poigravanje autorstvom, kao i dokumentiranje situacija za koje cjelovita priča postoji tek izvan okvira pokazuju se kao njegov prepoznatljiv modus rada.

Tri zastupljene umjetnice – Vlatka Horvat, Mirjana Vodopija i Edita Schubert, u svoje radove upisuju pokret, kretanje i svjetlost. To je osobito izraženo u najdojmljivijem postavu izložbe, prerano preminule Edite, seriji Horizonti. Fotografije horizonata gradova i krajolika pretvorena je u slobodno viseće kolute, „aureole“. One traže od promatrača da ili uđe u prostor koluta (intimu umjetnice), gledajući horizonte  izuzete od okoline, ili zauzme distancu promatranjem izvana. Vodopija testira teoriju označiteljskih praksi radom Lampa i fotografija. U podlozi možemo čitati njezin interes za svjetlo i nestalno, koje je ostvareno triptihom koji lampu pokazuje u tri moguća odnosa – uperenu u zrcalo, uperenu u drugu lampu i lampu uperenu u fotografiju lampe. Tri nivoa pojavnosti istog sadržaja, kao i redukcije u pojavnosti jednog posve običnog predmeta, postaju fascinantni samo zbog izvora svjetlosti – izvora svijesti i spoznaje.

U konačnici, fotografijom se izbjegava govoriti o viđenju stvarnosti, te se nastoji fotografski doživljaj promotriti kao vrstu kanala kroz koji prolaze različite poruke.

Izložbu možete pogledati u Umjetničkom paviljonu do 17. srpnja.

Fotografije: Paolo Mofardin