Kakva je veza između hrkanja i Amerike?
Intervju s Kristinom Leko i Davidom Smithsonom
Razgovarala: Petra Tomljanović
U višekanalnoj videoinstalaciji „Veliko hrkanje“, postavljenoj u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, umjetnici Kristina Leko i David Smithson vrlo jasno uspostavljaju značenje između ta dva pojma. Sedam dnevnih projekcija koje dokumentiraju sedmodnevno putovanje dugo 3200 km po jugozapadnom dijelu Amerike izmjenjuje se sa sedam noćnih snimki spavanja glavnih „aktera“ Kristine i Davida. Zvuk hrkanja s noćnih snimki dominira izložbenim prostorom, ali ujedno kontrastira klišejiziranim slikama američkog pejzaža. Kombiniranje tehnika filma ceste i dokumentarnog filma, u kojima se slike pejzaža relativno brzo izmjenjuju i gdje nema fabularnog tijeka, na prvi pogled djeluju vrlo pitomo i denotativno. No, snimajući upravo najeksploatiranije prikaze u povijesti filma ( Grand Canyon, Las Vegas…) i američku zastavu u pozadini, uviđamo da je svijest o Americi-mitskoj zemlji generirana upravo posredstvom holivudske filmske industrije, pop-arta i liberalne demokracije.
Krešimir Purgar u katalogu navodi kako ako promatrač smatra važnijom činjenicu da mu je pružena prilika da vidi nešto od onoga što je i kako je to doista prikazano, jasno je da kontrolu nad prikazanim ima netko drugi. No, u videoinstalaciju je ipak uključen trenutak subverzije – autori bilježe televizijske snimke na kojima M. Moore i N. Chomsky kritiziraju početak rata u Iraku 2003. godine. Implicitna kritika („kritika između redaka“) američkih akcija u Iraku, propitivanje i dekonstrukcija medijske slike koju imamo o Americi te dokumentiranje intime kroz spavanje/hrkanje kao zadnje utočište od hipnotiziranosti Amerikom tematska su okosnica ove izložbe.
S autorima Kristinom i Davidom razgovarali smo o izložbi.
Možete li nam pojasniti motivaciju i kontekstualni okvir početka snimanja?
K. L.: Motivacija je sasvim privatne prirode. Rad se sastoji od dvije opreke -noćne snimke i tog putopisnog dijela. Sve je počelo od banalnog pitanja: tko hrče više? Htjeli smo to dokazati na način da sve snimimo. Kako smo oboje umjetnici, to je naraslo do većeg poduhvata. Svatko od nas dolazi iz različite kulture, ja s komunizmom kao naslijeđem, a on je Amerikanac odrastao u Europi. U našim razgovorima je refleksija društva i politike uvijek bila važan činitelj. Amerika je u Davidovu radu važna, a u mojem je postala važna. Ali Amerika je zapravo tema globalne važnosti. Počelo je kao putovanje po Colorado Platou, tipična tura na kojoj se nalaze lokacije koje su ujedno najeksploatiranije lokacije u povijesti filma. Naravno, iz toga proizlazi medijska slika koja se o Americi stvara. Radom postavljamo pitanje zašto i kako se ta slika stvara.
Zašto je tek sada, nakon 7 godina od dokumentiranja putovanja, instalacija postavljena?
K. L.: Problem je bio u tome što je bilo izuzetno mnogo materijala. Trebalo je sve pregledati, selektirati i odlučiti što će se s time napraviti. Za nešto što je veće i opsežnije potrebno je uzeti nekoliko mjeseci, ali istodobno raditi svakodnevne stvari. U Nizozemskoj smo 2007. David i ja dobili radnu stipendiju kako bismo se u potpunosti mogli posvetiti radu. Konačno je 2008. rad završen, montiran i postavljen i u jednoj komornijoj varijanti. Sada je postavljen u idealnoj zamisli.
U predgovoru kataloga navodi se da je riječ o filmu ceste. Nije li danas sloboda kretanja, putovanje, tek privid slobode, odnosno nije li ona zapravo strogo kontolirana sustavima moći poput korporacija, vlasti kojima takvi pejzaži uistinu pripadaju? Je li to malo zastrašujuće?
K. L.: Kada je čovjek u tom fizičkom prostoru, zaista se osjeća slobodnim. Pojam slobode za mene je oduvijek bio sjesti u auto i voziti od Istočne do Zapadne obale, prijeći kontinent. Nesklad izlazi upravo iz fascinacije krajolikom i onoga što se nalazi u tom pejzažu. Nevjerojatne nedođije, siromaške kućice, muzej Navajo Indijanaca koji se nalazi u Burger Kingu, izuzetni paradoksi. Problem je u tome što se Amerika predstavlja kao mitska zemlja zbog određene politike koja time nosi profit. No, siromasi diljem svijeta su desetljećima i desetljećima tako prevareni. U tom trenutku osjetiš pragmatizam: Hoćeš kuću? Evo ti kontejner!
Vaše noćne snimke, gdje vas infracrvena kamera snima u trenutku spavanja, nije li takvo otvaranje intime zapravo bigbrotherovski čin?
D. S.: To se može sagledavati i tako, no ne vjerujem da je reality TV tada bio popularan. Bili smo toliko fokusirani na smisao puta i njegovo dokumentiranje tako da nismo u potpunost bili svjesni noćnog snimanja. Uključili bismo kameru i krenuli gledati televiziju, posve iskreno. Bilo je vrlo jednostavno zaboraviti na prisutnost kamere u sobi.
U svojim ste dosadašnjim radovima otvoreno kritizirali sustave moći, osobito vi, Davide, Ameriku, no čini mi se da je u ovom radu kritika izostala ili nije toliko naglašena. Zašto?
D. S.: Postoje različiti načini adresiranja neke teme. Instalacija „Veliko hrkanje“ istodobno je vrlo otvorena kritika, ali i odsutnost kritike. Naravno da nije isključivo riječ o fenomenu hrkanja u Americi, nego i o društvenom kontekstu u to vrijeme. U svijetu su se 2003. događale užasne stvari. Američka vlada je objavila rat protiv terorizma Iraku, a to je i vrijeme „Freedom Friesa“[1]. S moje pozicije ovo je izuzetno kritičan rad, kao i moji ostali radovi.
Konačno, kako biste definirali vaš „američki san“? Je li ispunio vaša očekivanja?
D. S.: Po nekom općem shvaćanju, to je želja za lagodnim, bogatim životom. Za moje poimanje i u skladu s profesijom umjetnika – Amerikanca koji živi u Europi, imam slobodu raditi mnogo toga. No, taj pojam je vrlo dvosmislen. Ljudi uhvaćeni u klopku „američkog sna“ moraju živjeti po točno određenim normama koje društvo nameće. Nije moguće imati malo drugačiji pogled na stvari i istodobno imati slobodu izbora. Upravo je to tragičnost „američkog sna“. To je ono na što smo htjeli upozoriti u „Velikom hrkanju“.
Što nas, po vašem mišljenju, definira više, Amerika ili naša fascinacija njome?
D. S.: U kontekstu fascinacije američkim proizvodima koji su produkt povijesnih činitelja i na taj su način opravdani bitno je shvatiti što stoji iza toga i koje nam se alternative pružaju. Naravno da postoje mnoge zanimljivosti u američkom stilu života, no kao što sam već rekao, mnogo toga je iluzija. Pitanje je kako prijeći preko te iluzije i ne ponoviti iste greške.
Izložbu možete pogledati u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu do 6. lipnja 2010.
Više o Kristini Leko pogledaj ovdje
[1] Tijekom američke ofenzive u Iraku franscuska vlada je izrazila neodobravanje prema takvom činu te su američki konzervativci zatražili da se u svim zalogajnicama naziv French Fries preimenuje u Freedom Fries. (op.a.)
