Mehaničarka iz strasti
Još kao djevojčica Dina Rončević bila je fascinirana svijetom auto-mehanike, muškim svijetom, kako ga je odredilo društvo. Iako se kroz školovanje, od odjela za tekstil Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna do animacije i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti naizgled okrenula umjetničkom djelovanju, Dina nije odoljela svojoj strasti za mehanikom te je pred kraj formalnog obrazovanja upisala i doškolovanje za mehaničara, tj. mehaničarku, naslov koji u to vrijeme još nije niti postojao. Tek kasnije je zakonski regulirana rodna ravnopravnost u imenima zanimanja, te tako Dini u potvrdi još uvijek stoji mehaničar. Tu negdje ugurali su se i Ženski studiji, što nije ni čudno za nekog tko pokazuje takav interes za zanimanja koja je društvo namijenilo drugom rodu. Vođena strasti ali i neizvjesnom pozicijom koju umjetnici danas imaju u društvu, Dina je tako ušla u muški svijet automehaničarskih radionica. Ispostavilo se da tu nije sve kako je zamišljala kao djevojčica. Znanje su držali muškarci i nisu bili voljni prenijeti ga na ženu. Kao žena mogla je u radionicu ili na kalendaru ili kao čistačica, ali ne i kao mehaničarka. Tu je postala svjesna rodnih asimetrija koje ova struka gaji, te ne izdržavši u naumu da joj ta struka bude životno opredjeljenje odlučila se njome pozabaviti kroz umjetnost.
Radovi koji su uslijedili u umjetnički kontekst donose procese iz automehaničarske struke. Pod naslovom The Car prošle godine Dina je u Finskoj s grupom djevojčica demontirala zlatnu Bubu (auto). Istu stvar ovom prilikom na grafitima ukrašenoj Četvorci Dina je ponovila u Splitu s nešto starijim curama, a proces se sprema ponoviti još ove godine i u Njemačkoj, s drugačijom dobnom skupinom žena.
Naslov splitske izložbe Nepoželjna snaha – drugi dio otvorene ovog ponedjeljak u galeriji Praktika, dodatno upućuje na sukob setova vrijednosti koje društvo pripisuje rodovima. Ono što publika vidi u galeriji, pojedini auto dijelovi te video zapis procesa demontiranja samo su dokumenti onog što Dina zapravo radi. Nju zanimaju modeli rada sa ženama, njihova spremnost ili zakočenost da se upuste u aktivnosti koje im dominantno društvo nije namijenilo. Radi se o kodu koji društvo upisuje u tijelo, kodu koji mu određuje što može, a što ne. Kroz radionicu koja prethodi izložbi, Dina s djevojkama prolazi osnove automehanike i upućuje ih u praktičan rad. Radeći na demontiranju automobila svojom snagom i alatima koji su im na raspolaganju, zajedno s umjetnicom, djevojke oslobađaju žensko tijelo društveno nametnuta koda te obavljaju “muški” posao.
Ipak, nisu samo “muški” poslovi oni koje Dina usvaja u svom umjetničkom radu. Na nedavnoj izložbi Četiri takta uboda – posljednji obračun u galeriji SC umjetnica se uhvatila tipično “ženskog” veza. Prebacujući crteže iz priručnika auto-mehanike u tkanine i vez, Dina se dotiče i pitanja vrednovanja muškog i ženskog rada. Dok je mehanika dio globalne industrije, vez je danas tek razbibriga koja se odvija u okvirima doma. Povezujući dva rada na temelju preciznosti koju oba zahtijevaju, autorica propituje društvene okvire rodnog djelovanja.
Bez obzira hvata li se “muškog” ili “ženskog” posla, Dina Rončević bavi se pitanjima društvenog identiteta i rodnih uloga u današnjem društvu. U realizaciji vlastitog identiteta nametnute okvire očigledno nalazi skučenima. Cilj joj je jednog dana voditi mehaničarsku radionicu gdje će na obuku dolaziti i djevojčice i dečki. Praksu za to za sada skuplja po galerijama i sferi privatnog gdje je društvo tradicionalno smjestilo “ženske” poslove.
Izložbu u splitskoj galeriji Praktika možete razgledati do 13. ožujka.
Foto: Goran Škofić
