Struka i politika konačno u sretnoj vezi
Na natječaj raspisan u ožujku stiglo je 26 radova, a žiri se jednoglasno odlučio za neobično rješenje autorskog dvojca Roberta Jozića i Filipa Tadina. Iako su bili svjesni da će u maloj sredini takvo rješenje izazvati podijeljene reakcije, željeli su se odmaknuti od konvencionalnog prikazivanja braniteljske tematike. U žiriju su bili predstavnici različitih političkih strana (HDZ-a, SDP-a, HDSSB-a), kao i predstavnici braniteljskih udruga, ali su se svi složili da je na Trgu slobode u Belom Manastiru potrebno napraviti oblikovni iskorak.
Autorima je primarni zadatak bio sačuvati poetiku od patetike i kroz jednostavnu formu izraziti bogatu simboliku. Komad zemlje sa stablom izdignut na stupove bio bi najkraći opis rada. Sastoji se od poliranih inox stupova koji podižu uglačanu platformu izrađenu od kompozitnih materijala. Na platformi rastu trava i jedan slavonski hrast kao simbol života. Stupovi simboliziraju branitelje, a zemlja Hrvatsku. Oni je podižu i slave, ali i stvaraju međuprostor koji u sebe prima promatrača, štiti ga.
Spomenik je približno dimenzija 5×5 i smješten je na sredini trga kao svojevrsni paviljon, čisto praktične funkcije. Kompozicijski se rad može čitati i kao moderna reinterpretacija slavoluka. Korištenje povijesnih referenci odražava se i kroz korištenje stupa kao likovnog izraza za obilježavanje pobjede, trijumfa (Trajanov) ili snage (dorski). Isto tako je stablo još od prapovijesti simbol života i veza s onostranim.
Naglasak je na slavljenju života, njegove krhkosti, međuljudskoj solidarnosti, a na autore su osobito nadahnjujuće djelovale rečenice Siniše Glavaševića u “Pričama iz Vukovara”:
“Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?
Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se”.
Zaključak žirija:
Rad „Hrvatska zemlja“ je iznimna urbana skulptura s arhitektonskim elementima, u izvedbi osmišljena u kombinaciji materijala koji mu daju vrsnu statiku i arhitektonsku čvrstoću. Rad je zamišljen kao suvremeni urbani paviljon. Na mnogobrojnim stupovima izrađenim od poliranog nehrđajućeg čelika nalazi se komad konveksno konkavne dinamične plohe, zamišljene kao komad uvis uzdignute hrvatske svete zemlje. Stupovi su zabodeni u armirano betonsku temeljnu ploču. Simbolički predstavljaju ruke branitelja, ali i slobodnih hrvatskih ljudi. Oni se mogu čitati kao moderna reinterpretacija slavoluka, a 12 stupova ima snažnu biblijsku simboliku (12 apostola). Paviljon je himna braniteljske hrabrosti i obrane domovine od agresora. Na uzdignutoj plohi sa zemljom raste stablo hrasta. Stablo je simbol prirode i vječne dijalektičke samoobnavljajuće energije života. Semiološki, ovaj rad se može čitati kao kod suvremenog artističkog mišljenja i kao kreativni potencijal univerzalnog značenja, koji bi kao takav mogao biti postavljen bilo gdje u svijetu.
Taj paviljon je i zamišljen kao dugotrajan trag u vremenu i prostoru s određenim metafizičkim i transcendentalnim značenjem. Najvišu razinu kakvoće ovaj originalni rad postiže sugestivnom snagom ideje trajanja u budućnosti. Nije olako i brzopotezno rješenje, koje jeftino koketira s konvencionalnim simbolima i znakovima, nego ima moć promišljene forme s vrlo ekspresivnim pečatom snažno spojene jednostavne forme i dubinskog simboličko-alegorijsko-ikonografskog sadržaja.
Mladi autorski dvojac Jozić & Tadin već je prije nagrađivan, a spomenik u Kaštelima im se i izveo. Spomenik poginulim braniteljima u Zagvozdu je u izvedbi, međutim u Osijeku, sa spomenikom Starčeviću, nisu bili te sreće, iako se Grad obavezao izvesti prvu nagradu. Svojim konceptualnim rješenjem su oduševili stručni žiri, ali ne i tadašnjeg gradonačelnika Antu Đapića koji je inzistirao da se postavi figurativno rješenje trećenagrađenog Mira Vuce.
* Spomenik u Zagvozdu
* Spomenik u Osijeku
* Spomenik u Kaštelima
