Sve ovisi o osobnom angažmanu i upornosti

U svibanjskom izdanju legendarnog strip magazina Heavy Metal objavljen je strip “Bul i Bal” mladog osječkog autora stripa, ilustratora i režisera animacije Marka Dješke, jednog od 170 članova i članica udruge StripOs koja od 2009. godine uspješno organizira izložbe, kreativne radionice za djecu i mlade, gostovanja hrvatskih i inozemnih autora stripa u Slavoniji, festival Dani stripa u Osijeku, sudjelovanja članova na raznim manifestacijama, a izdaje i eponimski magazin. Dješka je diplomirao animaciju na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a o iskustvima i planovima govori u nastavku.

* Bul & Bal

Kako biste opisali vlastito profesionalno bavljenje animacijom i stripom te mogućnosti komercijalne upotrebe znanja stečenih na Akademiji i na rezidencijalnom programu u Danskoj?

Manje-više svoj djeci koja se žele školovati u umjetničkom smjeru roditelji govore da se to ne isplati, sugerirajući im da upišu neku ozbiljnu srednju školu ili fakultet poput ekonomije, prava, medicine. Na svu sreću, ja sam imao podršku roditelja, a bizarno je da danas upravo ljudi koji su završili takve “poželjnije'” fakultete, posao gotovo da uopće ne mogu pronaći. Kada me netko pita mogu li živjeti od animacije, kažem da se može. Kada pita mogu li u Hrvatskoj, odgovaram s “naravno”, iako je to relativno, jer sve ovisi o osobnom angažmanu i upornosti. Posao će pronaći onoga tko se dovoljno potrudi, a to znači da treba isporučivati brzo i na vrijeme. S takvom spremom može se honorariti u reklamnoj industriji i ispunjavati kojekakve narudžbe ili pak raditi vlastite stvari koje se financiraju iz fondova za kulturu.
Što se komercijalne upotrebe znanja stečenih na Akademiji tiče, studenti animacije su u principu trenirani isključivo da budu autori kratkih, festivalskih animiranih filmova. Komercijalni projekti u Hrvatskoj trenutno ne postoje pa tako mladi animatori svoje znanje mogu iskoristiti radeći na tuđim kratkometražnim animiranim filmovima ili u reklamnoj industriji. Takva je situacija na Akademiji zbog tradicije zagrebačke škole animiranog filma koja se bazira upravo na formi kratkog umjetničkog filma, ali i zbog nedostatka tehnologije, predavača i programa koji bi omogućili trening za komercijalnu animaciju. Uz to, nemamo industriju, zbog teške ekonomske situacije i zato što nitko nije ulagao u komercijalnu animaciju još od rata. Stoga su diplomirani animatori/ice koji se žele baviti komercijalnim ili animiranim serijama, prepušteni sami sebi da pronađu način kako ostvariti svoje ciljeve.
Moj je način bio da se educiram o produkciji komercijalne animacije i o razvoju serijskih projekata vani, s obzirom da kod nas ta mogućnost ne postoji. Trening program Animation sans frontier, namijenjen upravo tome, pružio mi je bogato iskustvo kroz četiri modula u trajanju od osam tjedana, pri čemu sam posjetio najbitnije škole za animirani film u Europi i imao priliku razviti vlastiti projekt.
On se trenutačno sastoji od koncepta koji razvijam u animiranu seriju i stripa. Moj recept je da jedno i drugo pokušavam gurati zajedno. Spomenuti strip “Bul i Bal” koji izlazi u Heavy Metalu je upravo taj projekt u mediju stripa, dok usporedno razvijam scenarije za animiranu seriju za što sam nedavno dobio i poticaj od Hrvatskog audiovizualnog centra putem natječaja za razvoj scenarija za televizijske projekte.

Marvelov je lovac na talente nedavno na 17. Crtani romani šou tražio domaće crtače koji bi se pridružili Esadu Ribiću, Daliboru Talajiću i Goranu Parlovu; kultura stripa u SAD i Francuskoj ili Japanu vrlo je bogata, a čini se da se hrvatski autori sasvim dobro nose s inozemnom konkurencijom. Kako je došlo do vaše suradnje s Heavy Metalom i koliko je prilika da se internacionalno afirmirate naplativa u domaćim okvirima?

Za one koji ne znaju, Heavy Metal je najpopularniji magazin za strip i ilustraciju u svijetu, s naglaskom na znanstveno-fantastični/fantasy sadržaj koji podrazumijeva kratke narativne forme. Magazin je s djelovanjem započeo u sedamdesetima, a snimljena su i dva filma kao adaptacije njegova sadržaja.
Slučajno sam naišao na otvoreni natječaj na njihovoj web stranici, s određenim uvjetima i ograničenjima kako bi se dobilo ono što oni žele za objavu. Poslao sam svoj strip ne očekujući previše s obzirom da je u konkurenciji cijeli svijet, no ubrzo su me kontaktirali sa sretnom viješću da je strip primljen i da će biti objavljen kroz mjesec dana.
Na žalost, činjenica da sam objavio u Heavy Metalu ne znači previše za Hrvatsku i nije naplativa u domaćim okvirima jer je kod nas interes za strip na niskim granama, pogotovo za kvalitetan strip kao što je to Heavy Metal – on se toliko slabo prodaje da ga je čak nemoguće nabaviti u strip knjižarama u Zagrebu, dok polovicu zidova strip knjižara krase talijanski kiosk-stripovi. Onih nekoliko izdavača u Hrvatskoj koji izdaju izuzetno kvalitetne stripove stranih i domaćih autora, ne mogu se previše hvaliti velikom zaradom, a oni koji to mogu prava su rijetkost.
Prije nego je završila era stripa, a to znači prije raspada Jugoslavije, prije dolaska novih tehnologija i interneta, strip se kupovao na kiosku i sve što je danas preostalo od stripa u Hrvatskoj su praktički ti isti kiosk-stripovi jer ga generacije koje su ga čitale prije, čitaju iz hobija i danas. To je, grubo rečeno, generacija strip-čitača, dok su mladi zaokupljeni modernim tehnologijama i društvenim mrežama.
Dakle, to što sam objavio u jednom takvom magazinu najviše će mi pomoći pri guranju vani, kada budem svojim radom pokušao konkurirati strancima za objavu u nekoj stranoj nakladi. Sve se uvijek svodi na to da si sam i da se moraš pokušati probiti sam, slati svoje radove i paralelno učiti crtati strip – jer to je ono što učiš praktički cijeli život.

* Posljednji fan

Udruga StripOs lokalno pomaže mladim autorima, a izdavači su i vaše strip-trilogije “Posljednji fan”, zanimljive narativne spirale koje su recenzirali Krešimir Zimonić i Darko Macan.

Strip od četiri stranice ‘Posljednji fan’ moj je prvi profesionalni strip objavljen 2010. godine u magazinu StripOs. U njemu prikazujem sebe kao pomahnitalog fanatika koji otima komičarsku zvijezdu Željka Pervana i pokušava neke stvari ‘razjasniti’ na emotivan i nasilan način... Kao veliki fan njegove komičarske skupine, odlučio sam se za ovakav hommage, ponukan istovremeno i osjećajem razočaranja Pervanovom odlukom da prijeđe na državnu televiziju čime se izgubila britkost humora, spontanost, angažman i kritika. Važno je reći da sam u samom stripu koristio stil humora ove komičarske skupine adaptirajući neke od kultnih scena iz njihovih video uradaka.
Situacija se zahuktala kada sam Pervanu osobno dao inicijalni dio stripa, prilikom njegove stand up predstave, očekujući nekakvu reakciju, smatrajući da su u tom radu ipak prepoznatljivi moj trud oko priče i crteža, te poznavanje njihovog dugogodišnjeg rada. No, Pervan se nikada nije javio na priloženi kontakt.
Zbog toga ‘Posljednji fan’ nije ostao samo strip na četiri strane, već je prerastao u projekt gdje sam svaki slijedeći strip odlučio pokloniti slijedećem protagonistu ‘Večernje škole’, dok god netko od njih ne odgovori, uz to da je svaka sljedeća epizoda prikazivala moje prethodno iskustvo uručenja stripa.
Drugi dio stripa, dakle, prikazuje moju verziju događaja nakon susreta s Pervanom i bazira se na bizarnim scenama paranoičnog svijeta u kojeg upada zbunjeni i prestrašeni komičar u strahu od pomahnitalog, nekontroliranog fanatika (mene). Kada sam taj strip (od petnaest stranica) osobno predao Zuhri, on me, za razliku od Pervana, sutradan kontaktirao. Tu je započela naša suradnja koja je na kraju urodila strip trilogijom ‘Posljednji fan’, uz podršku Željka Gašića i udruge StripOs koja je album objavila, Saše Paprića i Ivana Trenka koji su ispisali odličan pogovor, te kolega, gospode Macana i Zimonića, koji su svoju riječ rekli na koricama.
Zuhra je svojim sudjelovanjem na svakoj promociji ovog albuma dao cijeloj priči jednu službenu notu, ali i veliku podršku te medijski fokus što puno govori o njemu kao sastavnom dijelu ‘Večernje škole’ koji je ipak prepoznao stvar.
Cilj mi je bio za strip zainteresirati i one ljude koji inače ne čitaju strip, ali su dio generacija koje su veliki fanovi ‘Večernje škole’. Nadam se da sam u tome uspio.

* Crna Željka

Na objavljivanje čeka “Crna Željka”…

“Crna Željka” je znanstveno fantastična humorna drama s elementima poezije. Priča na priču o darkerici Željki iz malog mjesta u Slavoniji, koja je ureknuta u djetinjstvu pa joj se na karmu ‘lijepe’ iznimno loše situacije: bullying u školi, problemi u obitelji, noćne more o vanzemaljskim otmicama, za koje se ispostavi da su stvarne…

Može li se govoriti o osječkoj ili slavonskoj školi stripa?

Ovdje upravo dolazimo do onog bitnog dijela koji se tiče mog prvotnog pesimističnog stava glede interesa za strip u Hrvatskoj – mislim da su strip radionice ona ključna stvar koja može pružiti nadu budućnosti stripa. Udruga StripOs trenutačno je najviše angažirana oko rada s djecom i mladima na radionicama i kroz festival Dani stripa u Osijeku, razne izložbe dječjih radova i njihovo objavljivanje u magazinu. Vjerujem da će se u dogledno vrijeme u Slavoniji pojaviti svježi strip crtači/crtačice kao rezultat svih ovih radionica i rada na promociji stripa među djecom. Već prepoznajemo poveći broj djece s izvrsnim radovima – jako brzo uče, nadareni su za crtanje, kadriranje, pričanje priča – možemo se nadati da njihova zainteresiranost za ovaj medij neće opasti. U tom smislu, svakako možemo pričati o slavonskoj školi stripa.
Tu su i drugi suradnici StripOs-a, zagrebačka udruga Strip forum koja intenzivno radi na očuvanju stripa kao hrvatske baštine, a planira se i osnivanje Muzeja hrvatskog stripa. Sve u svemu, čini se da ipak nije sve tako pesimistično.
Ako imate mlađe klince, braću ili prijatelje koji pokazuju afinitet prema crtanju, podržite ih u tome i uputite ih na udrugu StripOs ili slične organizacije koje se bave objavljivanjem radova ili radionicama crtanja, kako se ne bi ugasila njihova strast prema crtežu koju smo u sebi imali svi mi kao klinci, a s vremenom ju izgubili jer su nam fokus s papira skrenuli roditelji, škola ili (danas) video igrica.

Rekli ste svojedobno da vas je crtački odredio Simon Bisley. Koliko su konvencije zacrtane u serijama o superjunacima primjenjive na suvremeni izraz, a koliko je vama bitno eksperimentiranje?

Bisley je sam po sebi autor specifičnog stila crtanja i ne robuje superjunačkim konvencijama. Iako nerijetko angažiran da crta upravo te poznate junake, on to čini na svoj način. To je jedan od razloga zašto me posebno inspirira za rad, ali i na neki način usmjerava. Preferiram slobodniji pristup stripu, što je na neki način teže jer se s autorskim radom teže probijaš pa i teže zarađuješ, osim ako već nisi vrlo uspješan i tražen. Iz tog razloga mnogi dobri crtači pribjegavaju radu za velike izdavače kako bi mogli normalno živjeti od stripa, a oni koji su brzi i sposobni, uspijevaju paralelno raditi i na svojim projektima. Mislim da je takva kombinacija idealna.

Koja biste svježa autorska lica na domaćoj sceni rado istaknuli?

Volio bih da mogu nabrojati veliki broj svježih autora/ica koji intenzivno rade na stripu, no usporedim li nas s nekim balkanskim susjedima, to je zapravo teško. Ovi koji i rade, prepoznatljivi su eventualno užoj strip publici i to onom mikro djeličku koja prati hrvatsku scenu. Meni se osobno najviše dopada rad kolegice Sare Divjak koja trenutno završava studij animiranog filma, te Maxima Šimića koji se svojom upornošću i angažmanom oko stripa već počeo lagano probijati vani, što mi je izuzetno drago. Oboje imaju dvije najbitnije osobine koje, po meni, moraju imati strip autor/ice – skromnost i radišnost.

Transfer iz stripa u animaciju?

U mojem se slučaju može govoriti i o transferu iz animacije u strip. Animacija kao medij u odnosu na strip ima svoje prednosti, a to su zvuk i pokret. U animaciji zaista možeš osjetiti život u pokrenutom karakteru, dok je strip u tom pogledu ograničen. No, strip ima svoju veliku prednost, a to je mogućnost da se priče ispričaju u mnogo kraćem vremenu nego je to potrebno u animaciji gdje to može trajati mjesecima i godinama. Stoga, smatram da je strip puno zahvalniji medij, no ne usudim se reći da je mnogo lakši od animiranja, posebno zato jer biti dobar u izradi stripa znači poznavati anatomiju, perspektivu, dizajn, arhitekturu, režiju, pisanje scenarija i općenito, znati crtati. Onaj tko ovlada svim navedenim, vrhunski je strip autor.
Osobno mi strip služi kao alat za provjeru priča. Ako priča funkcionira u stripu, ako publika dobro reagira, znači da je priča zrela i za druge medije, što je u mojem slučaju animirani film. Mislim da bi animatorima bilo lakše kada bi svi bili i strip crtači, jer bi svoje ideje mogli provjeriti prije nego krenu u animaciju. Za svakog je kreativca i likovnjaka strip izvrstan medij ako želi nešto ispričati.

* Kolinje

Za duhoviti kratki film “Kolinje” nagrađeni ste nagradom publike na Festivalu hrvatskog animiranog filma…

“Kolinje” je moj prvi animirani film i zato mi je nekako i najdraži. Sama priča proizašla je izravno iz mojeg aktivizma za prava životinja kao bitnog segmenta života, s tim da sam istovremeno htio napraviti i zanimljivu crnu komediju koja će jednako biti humoristična i ljudima koji nemaju veze s aktivizmom.
Ono što protagonist, prasac, osjeća u svojoj svakodnevnici strah je i neizvjesnost koju sve životinje osjećaju pri ljudskoj intervenciji u njihove živote, bile one divlje ili domaće. Na prvoj godini diplomskog studija odlučio sam upravo tu temu ovjekovječiti filmom. Film je dobro prihvaćen od publike na mnogim festivalima, a u Bergamu u Italiji osvojio je i nagradu za najbolji kratki film u konkurenciji. Vjerujem da je bio pogođen trenutak.

* Sotonin sin

Diplomski rad “Sotonin sin” priča je o dobroćudnom demonu koji uslijed razočaranja paklom napušta dom. Bijeg se ne odvija sasvim očekivano…

Može se reći da me iskustvo rada na tom filmu naučilo koliko animacija može biti dugotrajna i komplicirana. Za razliku od “Kolinja” koje traje oko 4 minute, “Sotonin sin” traje 10 minuta i za to mi je trebalo, od početka predprodukcije do završetka filma, dvije godine, s obzirom da sam gotovo sve napravio sam.
Priča je zamišljena kao humoristična satira na račun religije, ali i same ljudske ovisnosti o autoritetima i hijerarhiji što smatram glavnim i osnovnim problemom cijele civilizacije. Stoga se upravo tinejdžer demon, koji je po svemu sudeći drugačiji od svojih vršnjaka, ne snalazi u paklenom ambijentu u kojem živi. Senzibilan je, osjećajan, pa slijedi bijeg od kuće i oca pijanice (Gospodara pakla) – pogledajte nastavak njegove avanture.
Stilski, pakao je prikazan uz pomoć animiranih kreatura i vizuala poznatog nizozemskog slikara Hieronymusa Boscha. Kada sam razmišljao o referenci za pakao, Bosch je bio prvi izbor jer su slikari poput njega zapravo zaslužni za današnju vjersku predodžbu o tome kako izgledaju mjesta poput pakla i raja. Dakle, oni su ti koji su prvi vizualizirali te pojmove, a kasnije su ih ljudi bukvalno shvaćali.

* Grad duhova

Planovi za dalje?

Trenutno je u pripremi animirani film “Grad duhova”. Priča se temelji na istinitim događajima, na Osijeku koji se ’92. godine zvao “Grad duhova”. Narativni okvir, za razliku od dva prethodna filma, nije previše složena priča, dapače. Radi se o čovjeku koji živi svoju svakodnevicu u gradu koji je danonoćno bombardiran za vrijeme rata. Na ulicama grada nema nikoga jer je dio ljudi pobjegao iz grada, dio se skriva duboko pod zemljom, a on i dalje odlazi na svoj posao i trudi se ignorirati cjelokupnu situaciju. U filmu ću nastojati prikazati emocije glavnog lika slikom i zvukom. Ovog puta nisam animator, već samo režiser, kako bih se mogao bolje usredotočiti na scenografije pozadina koje igraju bitnu ulogu u filmu. Kadrovi praznih ulica, porušenih kuća i jezivih, ispraznih naselja su ono što treba ostaviti utisak.

Crtajte strip!

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija