Turizam
Koliko današnja strategija izgradnje otvara
mogućnosti stvaranja nove, suvremene hrvatske obale? Divlja izgradnja je zapravo autentična
"arhitektura bez arhitekata", ista koja je oblikovala pitoreskna hrvatska
mjesta, samo je suvremeni izraz nešto drugačiji od povijesnog
Piše Saša Randić
Potkraj kolovoza u Savudriji je otvoren Kempinski resort. Na otvorenju su
golf, među ostalima, zaigrali i predsjednik države Stjepan Mesić, tenisač Novak
Đoković, pa su pojedini mediji naveli da je u kompleksu izgrađeno i prvo
golf-igralište u Hrvatskoj. Kempinski resort nema prvo golf-igralište, ali je
zato prvi zatvoreni kompleks koji ima privatnu plažu, privatnu cestu, pa i
privatnu crkvicu u koje je pristup dozvoljen samo gostima i vlasnicima
kompleksa. Hotel gleda na Piranski
zaljev, mobiteli se u hotelu spajaju na slovenske, a ne na hrvatske mreže, na
što vas zbog troškova roaminga upozori i ljubazno osoblje, pa gost stvarno nije
siguran nalazi li se na hrvatskoj obali kakvu je do sada poznavao. Kempinski resort nije jedini turistički kompleks koji je otvoren ove
sezone. Nešto ranije otvoren je Radisson hotel u kompleksu Vrtovi sunca u
Dubrovniku, Novi resort u Novom Vinodolskom blizu je dovršenja.
*Kempinski Hotel Adriatic, Savudrija
Kako je riječ o značajnijim investicijama u kriznoj godini, u duhu
turističkih djelatnika koji na završetku sezone zbrajaju rezultate, njihova
realizacija navodi na ocjenu sadašnjeg koncepta razvoja obale, postavljenog još
2004.
Te je godine na 1. kongresu arhitekata u Zadru arhitekt Jerko Rošin,
tadašnji predsjednik Savjeta za prostorno uređenje države koji je postavio
osnove budućeg razvoja, pokazivao slike obale i utvrdio da je devastacija
poprimila zabrinjavajuću razinu i da taj trend treba čim prije zaustaviti.
Savjet je uz široku podršku javnosti i struke postavio osnovna pravila
izgradnje na obali kroz Uredbu o zaštićenom obalnom pojasu, a poslije i kroz
sam zakon. Ohrabrujuća je bila i činjenica da je prvi put uređenje prostora
postalo jedno od prioritetnih područja rada Vlade.
U programskom smislu strategija je kao nositelje budućeg razvoja postavila
organizirane turističke komplekse veličine do 15 hektara nasuprot stihijske
pojedinačne izgradnje, zabranu izgradnje stambenih građevina unutar turističkih
područja, kao i daljnji razvoj industrije uz obalu koja je u prošlosti bila
primarni izvor devastacije.
Danas, pet godina poslije, možemo utvrditi da je stihijska izgradnja
usporena, ali i da prema postavljenoj strategiji nije napravljen niti jedan
novi kompleks. Projekti s početka teksta ili su započeti ranije ili su
rekonstrukcija postojećih naselja. Više je razloga zašto se ništa veće na obali
nije sagradilo, od precijenjene vrijednosti zemljišta do procedure ishođenja
dozvola. Samozatajno doneseni Zakon o poticanju investicija, koji je prepolovio
propisanu proceduru ishođenja dozvola, sramežljivo je potvrdio da je ta
procedura prekomplicirana.
Koncepcijski je zanimljivije pitanje u kojoj mjeri današnja strategija
izgradnje otvara mogućnosti stvaranja nove suvremene hrvatske obale.
(Turizam je najbrže rastući gospodarski sektor na globalnoj razini, najviše
utječe na razvoj obale mediteranskih zemalja, rasprava o turizmu izlazi iz
okvira ekonomskih debata ili uspješnosti pojedinog zakonskog koncepta, prije
svega zato što je turizam postao glavni pokretač izgradnje cijele obale).
Prvi hendikep sadašnje strategije je u konceptu koji počiva na
funkcionalnom razdvajanju turizma od stanovanja. Hoteli i ostale turističke
građevine, prema važećoj regulativi, mogu se graditi isključivo u izdvojenim
turističkim zonama, a u njima se pak ne smiju graditi zgrade za stanovanje.
Takva odredba nastala je kao odgovor na eroziju postojećih hotela kroz
prenamjenu soba u apartmane za tržište i vratila je postavke urbanizma na obali
na početke zoninga moderne. No, time se oduzela mogućnost turističkoj izgradnji
da postane jedna od okosnica razvoja, kao što je slučaj u većini mediteranskih
gradova. Zvuči apsurdno, ali u centru Zadra, Rijeke ili Splita prema postojećoj
regulativi ne može se graditi hotel veći od 80 soba. Doduše, u konačnici se
zapravo i gradi, ali to je već pitanje za drugačiju raspravu.
*Opat
Drugo, današnja strategija se u koncepcijskom smislu nastavila na postavke
upravljanja obalom iz razdoblja prije 90-ih godina prošlog stoljeća, koje je
objektivno bilo bitno jednostavnije i drugačije od današnjeg. Neprilagođenost
prethodnih postavki današnjoj situaciji posebno je izražena u odnosu prema
definiciji stanovanja, koja je neprilagođena suvremenim dinamičnim oblicima
stanovanja. Današnja regulativa zgrade za povremeno stanovanje tretira kao
nepoželjne, što s jedne strane stvara velike praktične probleme manjim mjestima
jer im je prostor raspoloživ za razvoj konzumiran postojećim vikendicama. Tako
se, primjerice, i povijesni gradovi poput Krka muče s dokazivanjem da su
gradovi, a ne vikend- naselje, kako ih zakon sa svim posljedicama određuje. S
druge strane, takav tretman povremenog stanovanja onemogućava istraživanje
novih tipologija gradnje i modela stanovanja, kao primjerice u projektima poput
Granturisma u Portugalu, koji je predstavljen u prošlom broju ČIPa.
No, najozbiljniji hendikep strategije je neprilagođenost zatečenom
kontekstu.
Ako se vratimo na kritike zatečene prakse na obali, treba reći da se ne
radi o nekoj devijaciji ili uvezenom nametniku koji je napao hrvatsku obalu.
Kako je Jurica Pavičić nedavno primijetio, reklamni pjesmuljak Roka i Mare "Da
mi je cimentati more, da moj dragi ne plaća vapore..." savršeno precizno
pokazuje stanje duha samih stanovnika obale. Divlja izgradnja je zapravo
autentična "arhitektura bez arhitekata", ista koja je oblikovala pitoreskna
hrvatska mjesta, samo je suvremeni izraz nešto drugačiji od povijesnog. Nove
tehnologije su pružile i nove mogućnosti, tako da su današnje kuće veće, deblje
i više, nisu od kamena nego od betona i imaju ploču s armaturom koja strši za
dodatni kat. I koja bi doista, da je ništa ne sprečava, cimentala more.
Rješenje u takvoj situaciji teško može biti uvođenje potpuno novih modela
nego pokušaj evolucije postojećih praksi. Sadašnja strategija zatečeni problem
nastoji riješiti promjenom mjerila: umjesto pojedinačnih zahvata, okosnica su
postali veliki projekti, koje pak nema tko graditi.
No, kao i obično, hrvatski obalni prostor pokazao je da ima vlastite
obrambene mehanizme i sposobnost regeneracije.
Naznaku jedne potpuno nove prakse prepoznao je časopis More, koji je prije
nekoliko godina počeo otkrivati autentične vrijednosti i nove restorane na
obali pod zajedničkim naslovom "Gustoza đita". Tekstovi su pisani čakavicom
koja se u stvari nigdje ne govori, odabir restorana zbunjivao bi poznavatelje
stanja na terenu, no časopis je prepoznao stvaranje nove infrastrukture
nautičkog turizma.
Kako masovni turizam pretvoriti u elitni nije samo hrvatsko niti je
jednostavno pitanje, a na Jadranu se ničim izazvan naznačio uspješan odgovor.
Nautički turizam, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, godišnje
donosi oko 700 milijuna eura (ove su godine naznake oko 800 mil.), što je
otprilike 10% ukupnog prihoda u turizmu. U brojkama to znači oko 1,200.000
noćenja, uz 50% višu prosječnu potrošnju nautičkih turista od ostalih, dakle s
ekonomskog stajališta respektabilan udio u ukupnom turističkom gospodarstvu.
Sa stajališta očuvanja prostora značajnija od samih brojki je činjenica da
taj vrsta turizma ne zahtijeva gotovo nikakvu izgradnju u odnosu na turistička
naselja za isti broj turista. Umjesto izgradnje na kopnu, nautički turizam
traži minimalnu infrastrukturu u moru, od priveza do nešto pratećih brodova.
Dok je proteklih godina s jedne strane zastala izgradnja vezova u marinama,
okosnica novog razvoja bila su lučice u malim mjestima i privezišta uz
postojeće lokale, na kojima je vidljiv i povratni efekt turizma na pristup
gradnji. Po obali je, naravno, i prije bilo gostiona, no proteklih nekoliko
godina demižone su zamijenili hladnjaci s vinom, gradele su dopunjene
ambicioznijom kuhinjom, a nabacanu zemlju od iskopa oko zgrada zamijenila su
uređena pristaništa. Efikasnije od bilo kojih represivnih mjera, turizam se u
ovom slučaju pokazao, suprotno uobičajenim rizicima, faktorom očuvanja
prirodnih vrijednosti - očuvaniji i ljepši prostor istovremeno je i ekonomski
uspješniji.
Uvale od Ista, Palmižane, Opata, Lastova pružaju drugačiju sliku hrvatske
obale, ali i koncepta gradnje. Na Opatu je, primjerice, arhitekt Nikola Bašić u
neformalnoj savjetodavnoj ulozi pomogao stvoriti izuzetno uspješan ambijent.
Naravno, ni jedno od tih mjesta koja su dala novu kvalitetu nautičkom
turizmu ne bi bilo moguće urediti prema današnjem zakonu: niti se može graditi
izvan turističkih zona, niti se smije graditi bliže od 100 metara od mora, niti
se smiju postavljati bove za privez brodova izvan turističkih naselja i lučica,
bez obzira na to što se u svim tim uvalama već sada sidre brodovi i uništava
podmorje. Ti su lokali nastali na rudimentima postojećih kuća i manje ili više
uspješno obranili svoj položaj, ako bi ih netko pitao.
*Hvar / Palmižana
Nautički turizam sam, naravno, ne može promijeniti strukturu obale, kao što
ne bi mogli ni resorti sve kada bi i bili uspješni, nekoliko restorana ne može
dati odgovore na sva pitanja, ali ovo iskustvo pokazuje da postoji lokalna
energija koje je u stanju stvoriti kvalitetnu izgradnju na obali.
Drugo, ono dosta jasno potvrđuje da je strategija razvoja obale dinamična
kategorija i da je postojeću definitivno potrebno redefinirati.
Na istom kongresu prije pet godina, kada je predstavljena strategija
upravljanja obalom, predstavljen je i projekt UHA-e i Berlage Instituta iz
Rotterdama pod naslovom Novi svjetionici hrvatskog Jadrana, koji se bavio
upravo pitanjem stvaranja nove strategije izgradnje obale bazirane na razvoju
lokalne inteligencije i turizma kao pokretača transformacije na sedam kritičnih
lokacija. Projekt nije uspio u cijelosti izaći iz okvira arhitektonske
diskusije i dovesti lokacije do fizičke realizacije, no njegova vrijednost je
prije svega u tome da je otvorio prostor diskusiji o drugačijim oblicima
izgradnje, i to u malim sredinama gdje su projekti bili locirani.
Model koji je doveo do sadašnjeg stanja ne može odjednom stvoriti novu
kvalitetu, jedino se istraživanjem novih oblika gradnje temeljenih na lokalnom
iskustvu može postaviti koncept koji iskorištava sve potencijale hrvatske
obale. Da od "Mediterana kakav je nekad bio" postane "Mediteran kakav bi mogao
biti".
Pogledaj.to