Arhitektura razdvajanja – arhitektura sukoba

Nedavno smo ovdje i ovdje pisali o mostovima kao fizičkim i simboličkim vezama među kontinentima. U povodu obilježavanja 50. godišnjice izgradnje Berlinskog zida osvrnut ćemo se na zidove kao objekte koji razdvajaju obitelji, gradove, države ili političke sisteme.

Temelji za Berlinski zid postavljeni su 13. kolovoza 1961. te je cijelih 28 godina zid bio snažan simbol podjele svijeta na Istok i Zapad. Isto tako, snažna je i simbolika njegova pada 9. studenoga 1989. godine. Iako tog najpoznatijeg zida više nema, mnogi drugi i dalje razdvajaju svijet. Neki su tu da bi spriječili ljude da uđu, drugi ih sprječavaju u izlasku. Neki zidovi pak samo drže ljude razdvojene. I najčešće ti zidovi ukazuju na neku neuspjelu politiku. Kad se između sukobljenih strana ne uspije doči do dogovora, diže se zid. Kada imigracija izbjegne kontroli, dižu se ograde. Sve s ciljem da se zadrži sadašnje stanje. Ipak, Berlinski zid je pokazao da ni zidovi nisu vječni. Američka ministrica unutarnje sigurnosti Janet Napolitano jednom je prilikom rekla da niti jedan zid nije apsolutna barijera. Banalno je to pojasnila činjenicom da se zid od 15 metara prelazi skalama od 16.

Tortilla Wall

Naravno, ministričin komentar odnosio se na masivno i visoko osigurano granično područje između SAD-a i Meksika, gdje se problem imigracije pokušava riješiti što većom preprekom umjesto sagledavanjem samog problema. Još u devedesetima Amerikanci su digli 23km žičane ograde u okolici San Diega. Ta je ograda popularno nazvana Tortilla Wall, naziv koji se danas udomaćio za cijelu granicu. Kao posljedica napada 11. rujna 2001. SAD je tražio više sigurnosti i kontrole u svemu pa i kontroli granice s Meksikom koja je poznata po propusnosti. Godine 2006. vlada je odobrila gradnju 1126 km trajne ograde uz granicu dugu 3141 km. Američki predsjednici Clinton, Bush, pa i Obama, u svoje su vrijeme podržavali izgradnju ograde, ali Napolitano je ove godine ipak obustavila program. Usprkos tome, neke pogranične države poput Arizone i dalje samostalno nastavljaju graditi ogradu.

Činjenica je da je broj ilegalnih imigranata iz Meksika od 2006. do danas pao za 60%, ali stručnjaci objašnjavaju da to nema veze s izgradnjom ograde, koju su oni koji su ipak željeli uči u SAD na bezbroj načina zaobilazili. Pravi razlog pada imigracije leži u poboljšanju životnih uvjeta u Meksiku s jedne strane, a s druge sve teže ostvarivoj mogućnosti zapošljavanja u SAD-u.

Dvije strane utvrđene linije razgraničenja

Zid, ograda ili, politički korektno, linija razgraničenja koja će zasigurno još dugo postojati je ona koja dijeli Izrael od Palestine. Sedamsto šezdeset kilometara zida, ograde i električne žice, koji prolaze preko brežuljaka i dolina, kroz maslinike i polja, ali i gusto naseljene zone Jeruzalema, kao ideja se rodilo još u devedesetima kad su bili učestali napadi Palestinaca na Izraelce. Yitzhak Rabin, izraelski predsjednik nagrađen Nobelovom nagradom, bio je izjavio da želi izvući Gazu iz Tel Aviva. Godine 2000., s novim pobunama okupiranih Palestinaca i napadima njihovih bombaša samoubojica, nekoliko je ograda postavljeno uz granicu. A od 2002. izgradnja utvrđene linije razgraničenja odvijala se vojnom preciznošću.

Izraelci tu barijeru vide kao veliki uspjeh bez obzira na enormne cijene gradnje. Vojni i politički krugovi stalno naglašavaju da od njene gradnje nije bilo napada bombaša samoubojica. S druge strane, tj. s palestinske strane barijera je donijela mnoge probleme. Ray Dolphin, stručnjak za to pitanje iz ureda Ujedinjenih naroda u Jeruzalemu, navodi tri glavna problema za Palestince. To su sloboda kretanja u selima, nemogućnost poljoprivrednika da pristupe svojoj zemlji te odsječenost ljudi u Jeruzalemu od bolnica, škola i religijskih centara. A kao najveći problem Dolphin navodi činjenicu da je veliki dio tog zida izgrađen unutar palestinskog teritorija. Izgleda da nitko i ne pomišlja na to da bi ta barijera u Svetoj zemlji mogla nestati, ali prijedlog za uspostavljanje mira u zoni je njeno premještanje na izraelski teritorij.

Trideset milijuna € vrijedna utvrda pred Europom

Španjolske enklave Ceuta i Melilla politički pripadaju Europi, ali teritorijalno su smještene u Africi. Za afričke imigrante one su put u bolji život. Nakon mnogih incidenata u vezi s ilegalnim ulaskom na europski teritorij, španjolska vlada odlučila je dobro utvrditi ta dva gradića i na taj način zaštititi Španjolsku od neželjenih imigranata. Tri reda šest metara visoke bodljikave žice okružuju Ceutu i Melillu. Infracrvene kamere, detektori pokreta i buke tehnološki su dodaci kojima se Europska Unija osigurava od afričkih izbjeglica.

Međutim, za one Afrikance koji vjeruju u bolji život u Europi samo se promijenila ruta dolaska u nju. Otkad su ta dva gradića tako utvrđena, na što je španjolska vlada potrošila 30 milijuna €, izbjeglice kreću u Europu u trošnim brodićima, a oni koji prežive, iskrcavaju se na Malti ili u Italiji. A Ceuta i Melilla uz sve ograde i dalje ovise o ribi, voću i povrću iz Maroka.

“Zidovi mira” koji pojačavaju segregaciju

Davne 1969. britanski vojnici podigli su žičanu ogradu koja je razdvajala katoličku ulicu Falls i protestantsku Shankill. Tom je linijom poslije izgrađen i prvi tzv. zid mira. Taj eufemistički naziv označava zidove koji četrdesetak godina određuju urbanizam Belfasta. Stotinjak mirovnih linija odvaja gradske četvrti, ulice i vrtove na temelju religijske pripadnosti. Dogovor o prekidu vatre između katolika i protestanata na snazi je od 1994., a mir je službeno uspostavljen 1997., međutim nitko ne govori o uklanjanju zidova koji su visoki i do 8 metara. Štoviše, zidovi su popularni među stanovnicima koji se u anketama uvijek opredjeljuju za njihov ostanak.

Visoki i snažni zidovi pružaju im osjećaj sigurnosti. Povremeni sukobi koji i dalje izbijaju samo idu u korist njihovu nerušenju. Međutim, Neil Jarman iz Instituta za proučavanje sukoba u Belfastu drugačijeg je mišljenja. Prema njegovim riječima, zidovi imaju loš utjecaj na svijest stanovništva, tj. pojačavaju segregaciju. Jarman dalje tvrdi da su i političari svjesni tog problema, ali pregovori o uklanjanju zidova ne bi im donijeli izborne poene pa se nitko ne bavi tom problematikom.

Najopasnija turistička atrakcija.

Južna i Sjeverna Koreja službeno su još u ratu. Linija razgraničenja prati 38. paralelu i danas je to jedna od najopasnijih granica. Po toj je liniji Korejski poluotok podijeljen 1945., a nakon velikog sukoba 1950., u kojem su sudjelovale Kina i SAD, granica je ponovno uspostavljena po istoj paraleli. Danas sa sjeverne strane Kim Jong-il prijeti nuklearnim oružjem, a s južne strane američke trupe čuvaju granicu.

Glavni gradovi obiju država u dometu su neprijateljske artiljerije. Stalnog prolaza kroz granicu nema. Ipak, obje su države granicu pretvorile u turističku destinaciju. S južne strane granicu krase platnene trake s pisanim nadama o ujedinjenju.

Vrtuljci i štandovi sa suvenirima pokazatelji su interesa turista za takve lokacije. Tunel br. 3, kojim su Sjevernokorejci 1978. pokušali okupirati Južnu Koreju danas je otvoren za posjete turista. Sa sjeverne strane turisti posjećuju Panmunjom. Tamo im se pokazuju skromne zgrade u kojima je 1953. potpisano primirje. Usprkos pretvaranju granice u turističku atrakciju, za sada nema naznaka da bi se ta opasna granica u skoroj budućnosti mogla izbrisati.

Tonči Kranjčević Batalić