I SDP i HDZ nacionalne dugove otplaćuju našim zavičajem

4

Prošlog tjedna, dio sam godišnjeg odmora proveo u najstarijoj i najsigurnijoj od dalmatinskih luka, onoj u hvarskom Starom Gradu. Starogrojski porat sam je po sebi divan geološki kapric, duboki fjord koji se pretvara u močvaru, pa u polje. No, starogrojski porat je za svakog ljubitelja maritimne kulture i kulturološki užitak. Na jednoj strani vale, na novoj se turističkoj obali podvečer uvlače najbajoslovnije jahte, ploveći šljašteći hoteli s pet zvjezdica. Na drugoj strani- u kulturnoj i klasnoj konfrontaciji tom carpe-diem svijetu, u njegovoj neposrednoj blizini možete vidjeti onaj drugi- onaj stare, ploveće Dalmacije. Dide koji s unucima ranu ujutru idu panulavat, roditelji koji vode familiju na kupanje, ribari, ronioci, morski taksisti, niskobudžetski nautičari, dječji jedriličarski klubovi, ribarice- u Starom Gradu doslovce svi plove, i taj užitak plovećeg mjesta nešto je što sigurnom i zatvorenom akvatoriju Starog Grada daje poseban antropološki užitak. No, u „Paizu“- kako Forani zovu Stari Grad- svi plove ne samo zato jer je to tradicija i jer je to gušt. Plove i zato jer svoj kaić, pasaru, guc ili batanu imaju gdje vezati. Imaju zasad. A nije sigurno da hoće i u buduće.

2

Početkom ovog mjeseca, naime, u Hvaru i Starom Gradu izbila je prava mala buna oko vezova, buna koja je zasad urodila peticijom iza koje stoji udruženje pod nazivom Dignitea. Povod buni je odluka skupštine Splitsko-dalmatinske županije koja je u nizu otočkih mjesta višestruko uvećala površinu pod ingerencijom županijske lučke uprave (u Hvaru- recimo- za pet puta) preuzimajući ovlasti i nad dijelovima obale na kojima je dosad barke držalo lokalno stanovništvo. Korisnici vezova tako su počeli dobivati nove uplatnice od novog „gospodara“, novi ugovori su im na 12 mjeseci i mogu se uvijek raskinuti, a ta operacija odrađena je u županiji bez konzultiranja s gradovima i općinama, bez rasprave, golom silom više instance vlasti. Županija svoju odluku tumači time da će od sada ona na novoraširenim lučkim prostorima i ulagati, a ne samo ubirati, no otočani im ne vjeruju. Traže za početak da se u većim otočkim mjestima uvedu decentralizirane lučke uprave, kako je to u većini jadranskih županija. Boduli sasvim razumljivo strahuju da će činovnici iz Splita – koje za njihovo misto nije niti briga niti o tamošnjiim glasovima ovise – vrlo brzo prepoznati „komercijalni“ (da ne kažemo: koruptivni) potencijal njihovih mandrača i porata, te da će napraviti ono čemu teži cijeli razvoj tranzicijske jadranske obale. Dakle, da će im jednom, na srednje ili dulje staze, uvjetima ili visinom pristojbe oteti njihove vezove i pretvoriti ih u ono što je unosnije: turističke vezove za nautičare.

Oni koji još uvijek nisu toliki glamci da ne razumiju, jasno će prepoznati obrazac. Na jednoj strani, imate prijedlog zakona po kojem će se – zasad iznimno – plaže moći ograđivati i naplaćivati. Na drugoj, novi zakon o pomorskom dobru u kojem vam brane sidrenje u vali pod koncesijom vlastitim sidrom. Ne trećoj, štekatizacija svih priobalnih trgova koji su umjesto mista gdje dica tuku balun i none ćakulaju u suton postali geometrijski isparcelirane površine u posjedu gostioničara. Na četvrtoj, sportska igrališta iz socijalizma koja sada imaju rasvjetu, umjetnu travu, ali i koncesionara za 100 kuna sat. Lučice su sad sljedeće na redu: metar rive, mandrača ili porta previše je lukrativan da bi ga se prepustilo nekom didu s kaićem ili starom mištaninu ribaru. On se umjesto toga može bolje utržiti kao roba. Koju- međutim- vi sebi nećete moći priuštiti.

3

SDP – koji je na vlasti na državnoj razini – te HDZ koji je na vlasti u splitskoj županiji dugo, dugo poput otrovne, endemske malarije – na efemernim ideološkim temema mogu biti ljuti rivali. No, kad su pitanja prostorne pravde po srijedi, oni funkcioniraju isto. I jedni i drugi, naime, čvrsto su odlučni u namjeri da nacionalne dugove otplate našim zavičajem, a „lošu investicijsku klimu“ poprave tako što će nam ukrasti naš način života. Način života u kojem su dosad ljudi vukli dobro od svog prostora, i taj prostor nadograđivali, nekad doduše i nagrđivali. Imali su pravo na svoj kaić, pravo otići na ribe, usidrit se u vali, kupat se na plaži u svom mistu. Još našoj generaciji, ta su prava prirodna kao pravo na disanje ili na to da se s izvora napijete vode. Uskoro, to neće biti tako. Slijedi nam podstanarstvo u svom zavičaju, a malverzacija s lučkim zonama Splitske županije dio je tog precizno iscrtanog i očitog procesa, procesa koji samo pokvarenjaci ili slijepci ne vide.

I dok potezi središnje vlade koji vode u tom smjeru nailaze na očekivane otpore, dok zbog njih Milanovićeva vlada gubi popularnost i vjerojatno će izgubiti vlast, vlast u Splitsko-dalmatinskoj županiji ponaša se kao da može učiniti bilo što i proći nekažnjeno. Nakon 24 godine monopola jedne stranke, takvo razmišljanje nije bez temelja. Stoga je potrebno da ljudi iz ove županije bar jednom iskažu zrno političkog razbora i uzajamne solidarnosti, te svrgnu one koji nam hoće uzeti naše rive, mandrače, mulete i plaže. Jednako gore u Zagrebu, kao i u županiji.

Jurica Pavičić (tekst je, uz dozvolu autora, prenesen iz Makarske kronike)

Foto: www.island-hvar.info, www.visit-hvar.com