Kada tvrtka gradi javni bazen za svoje radnike

U uvodniku prvog broja Glasa Trešnjevke, koji je izašao u listopadu 1932. godine, a uređivao ga je mladi August Cesarec, piše da se ”izgradnjom uvijek novog broja kuća i zgrada povećavao i broj stanovništva” tog naselja pa su ”nastali mnogi problemi i potrebe”. U to vrijeme kada je počeo izlaziti časopis posvećen kvartu na tadašnjoj periferiji grada, Trešnjevka je upravo stjecala svoju fizionomiju. Njeno je stanovništvo bilo radničko, a brzi rast grada diktirao je brzu izgradnju koja je, kako je pisao Ivo Maroević, bila gusta i nesistematična pa Trešnjevka nikada nije dobila skladan izgled organizirane gradske četvrti.
Slična je situacija i danas, samo što se današnja gustoća i nesistematičnost Trešnjevke ne mogu ogledati ondašnjim mjerilima kuća skromnih oblika, komfora i kvadrature, koje su se grupirale oko parkova ili igrališta.

Unutar naselja Prve hrvatske štedionice, koje je tridesetih godina projektirao Zdenko Strižić, bio je javni bazen s Kršinićevom skulpturom „Frulaš“

Uslijed svih promjena koje su zadesile Trešnjevku – nereda takozvanog lokacijskog urbanizma – naselje Prve hrvatske štedionice (pored Ericsson – Nikole Tesle), koje je tridesetih godina projektirao cijenjeni arhitekt Zdenko Strižić ipak je ostalo relativno sačuvano. Ti nizovi jednostavno oblikovanih jednokatnica s vrtom, koji su rađeni u skladu s kriterijima moderne u arhitekturi, a bili su namijenjeni srednjoj klasi, ostali su kao ogledan primjer onog što bi se moglo nazvati starom Trešnjevkom. Tih nekoliko ulica u kojima se smjestilo Strižićevo naselje gravitira dječjem igralištu s bazenom, koje je bilo centralno mjesto okupljanja stanovnika. Bazen se redovito koristio do kasnih pedesetih godina, bez obzira na to što su djeca zbog nečistoće vode redovito dobivala kožne bolesti. Bazen je godinama zjapio kao zapuštena rupa, koja je simbolički podsjećala na nekadašnju reguliranu i heterogenu izgradnju na Trešnjevci. A i na vrijeme u kojem je bilo moguće da tvrtka (Prva hrvatska štedionica) kupi zemljište da bi na njemu za svoje radnike napravila park s bazenom. I da ne bi bilo zabune; i park i bazen su bili sasvim javni. Danas bazen služi kao igralište, najčešće nogometa.

Park Cirila Jegliča i Smiljana Klaića svečano je otvoren 1940.

Park je osmislio Ciril Jeglič, a doradio i dovršio gradski krajobrazni arhitekt Smiljan Klaić. Nakon svečanog otvorenja parka 22. lipnja 1940. Klaić je snimio desetke fotografija, od kojih se neke prvi put izlažu na izložbi „Frulaš u parku“, koja se otvara 11. veljače u 19 sati u Galeriji Modulor u Centru za kulturu Trešnjevka. Izložba je nazvana po gipsanoj skulpturi „Frulaš“ Frana Kršinića iz 1928., koja je bila postavljena na zidiću usred parka. Kršinić je „Frulaša“ poklonio gradu Zagrebu s namjerom da se odlije u bronci i postavi u javni prostor, no nakon izlaganja na zidiću pored bazena, više nigdje nije viđena, niti je igdje spomenuta, pa se pretpostavlja da je najvjerojatnije razbijena jer nije bila dobro učvršćena. Izložbu je pripremio Maro Grbić, jedan od nasljednika kipara Kršinića, a možete je pogledati do 21. veljače.

Izvor fotografija: Centar za kulturu Trešnjevka

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija