Kako se stvara “politika straha“ u gradovima

U listopadu prošle godine Bradley Garrett , etnograf sa Sveučilišta u Oxfordu, objavio je knjigu “Explore Everything: Place-Hacking the City”, akademsku monografiju koja tematizira (ne)mogućnosti koje neoliberalni grad pruža svojim građanima, polazeći od tvrdnje da je fizički prostor kodiran jednako kao i operativni sustav kompjutorske mreže i jednako tako može biti hakiran – istražen, infiltriran i re-kodiran.

Pilmico, London

Radi se o studiji koja prati četverogodišnju istraživačku praksu supkulturne skupine London Consolidation Crew (LCC) čiji je Garrett i sam bio član, a koja s ciljem ponovnog otkrivanja, reaproprijacije i reimaginacije urbanog prostora u Londonu, gradu s možda najvišom razinom nadzora i kontrole na Zemlji, neovlašteno ulazi u infrastrukturne, napuštene, ruševne i prostore u izgradnji. Njihove su aktivnosti dio šireg pokreta Urban Exploration (UrbEx) (o kojemu smo već pisali ovdje).

New Court, London

Međutim, Garrettova je namjera bila ovim istraživanjem opovrgnuti recentno promatranje UrbEx-a kroz prizmu „turizma ruševina“ i potaknuti raspravu o političkim aspektima te prakse, odnosno uključiti je u diskusije o pitanju javnog prostora, militarizacije gradskog prostora, nadzora, subverzije, oblikovanja urbanih zajednica i kritičkog angažmana u prostoru.

Grain Tower Battery, London

Fenomen rastućeg osiguravanja odnosno militarizacije gradskog prostora predmet je i knjige “Cities under Siege: The New Millitary Urbanism” urbanog geografa Stephena Grahama. Problematizirajući državnu taktiku nadzora nad urbanom svakodnevicom, tzv. doktrinu sigurnosti, Graham se referira na Foucaltov koncept „efekta bumeranga“, koji podrazumijeva da Zapad preuzima čitav niz političkih, društvenih, pravnih i geografskih eksperimenata ranije upražnjavanih u kolonijama, s ciljem uređenja života vlastitih stanovnika prema tim modelima – što naziva „bio-vladavinom“ i „bio-politikom“. Za Žižeka je „bio-politika“ u svojoj namjeri učinkovitog upravljanja životom zapravo politika straha. Naime, u vremenu kad stručno upravljanje i administracija zamjenjuje stare ideološke borbe, jedini način uvođenja strastvenosti i aktivne mobilizacije ljudi jest stvaranje straha – temeljne sastavnice današnje subjektivnosti: straha od imigranata, zločina, seksualne izopačenosti ili napastovanja, itd.

London Underground

Prema Grahamu, novi je militaristički urbanizam demonstracija tehnika i normi sigurnosne i militarističke doktrine koja, s uporištem u političkoj i ekstremnoj desnici, gradove vidi kao problematične prostore – mjesta koncentracije subverzije, otpora, neposluha i prosvjeda koji prijete nacionalnim državama. Politika koja njime upravlja djeluje mimo javne sfere – ignorira demokratske mehanizme građanskog društva i potkopava pravo na političko neslaganje.

London

Takvo „uređenje grada“ podrazumijeva granice, ograde i kontrolne točke, betonske barijere otporne na eksplozije, kompjuterizirani video nadzor, biometrijski nadzor i kontrolu pristupa vojnog tipa, koji utvrđene enklave i sigurnosne zone (financijske četvrti, diplomatske zone, turistička odredišta, komplekse zračnih i vodenih luka, prostora za sportske manifestacije i tzv. gated communities) štite od vanjskoga svijeta – buntovnog, osiromašenog ili opasnog.

Battersea Power Station, London_bBattersea Power Station, London_c

Čini se da militaristička doktrina, odnosno politika u sprezi sa sve snažnijim sektorom industrije zaštite suptilno mijenja poimanje „normalnog“ urbanog života – alati su preventivni nadzor, kriminalizacija političkog neslaganja, uništavanje srži građanskih prava i opsesivno osiguranje svakodnevnog života koje podupire društva sve veće nejednakosti. Dobar primjer takvog oblikovanja javne sfere u skladu s „doktrinom straha“ je novi španjolski zakon o javnoj sigurnosti, ocijenjen neustavnim, a koji npr. kriminalizira neovlašteno javno okupljanje.

Battersea Power Station, London

Ilustrativan je i ovakav, sve češći, reklamni diskurs:
„Budući da cijeli svijet svakodnevno svjedoči o sve većem porastu kriminala, pitanje sigurnosti postaje od presudne važnosti za svakoga. U početku, industrija sigurnosti najviše je pokrivala prostore javnog karaktera, kao što su aerodromi i banke, no sve više se okreće i potrebama pojedinca koji traži sigurnost za svoju obitelj u vlastitom domu.“

Sociolog Zygmunt Bauman smatra da se „zakon i poredak sve više svode na obećanje o osobnoj sigurnosti i postaju značajna, možda i glavna okosnica u političkim manifestima i izbornim kampanjama“. Prema riječima kriminologa Raya Surettea, „ljudi prikazani na televiziji nalikuju građanima-stadu, koju ovčari-policija čuvaju od vukova-kriminalaca“. Takvo okruženje neminovno utječe na našu percepciju života u gradu i drastično mijenja uvjete urbanog života, odnosno uvjete života čovječanstva uopće, budući da konstantano rastući broj svjetskog stanovništva čine u najvećoj mjeri stanovnici (sve češće višemilijunskih) gradova.

Alexandra Palace, London

Urbanistica Nan Ellin kaže da je zaštita od opasnosti bila osnovni motiv za izgradnju gradova-utvrda Mezopotamije, srednjovjekovne Europe ili naselja američkih Indijanaca. Međutim, današnji su se gradovi od skloništa pretvorili u glavne izvore opasnosti. Oni u istom prostoru okupljaju prijtelje, neprijatelje i strance – taj esencijalni i neophodni dio života u gradu, danas demoniziran. „Rovovi i bunkeri“, namijenjeni odvajanju, udaljavanju stranaca i sprječavanju njihovog ulaska, postaju neki od najvidljivijih aspekata suvremenih gradova – iako se pojavljuju u najrazličitijim oblicima i iako ih se nastoji uklopiti u gradski pejzaž i time „normalizirati“ vanredno stanje u kojem žive građani, ovisni o sigurnosti.

Battersea Power Station, London_a

Ovdje se, izgleda, uspješno normalizira. Nadzorne kamere, dio te militarističke urbane infrastrukture, u javnom su se prostoru Zagreba pojavile krajem 2011. g. za potrebe nadzora javnih parkirnih površina, a po uzoru na London, grad gdje ih je na ulicama i trgovima uvjerljivo najviše. Iako bez odgovarajućih tabli koje bi obavještavale o njihovom prisutstvu i potpune informacije o korištenju video snimki, postavljanje prolazi bez većeg interesa javnosti.

Prošle je godine, uz postojećih 225 kamera na 75 lokacija (popis), Grad nabavio još 150 novih i postavio ih na pedesetak lokacija u gradu. Kao povod za to pojačanje u centru grada navodi se detonacija eksplozivne naprave na glavnom zagrebačkom trgu čiji su počinitelji otkriveni baš zahvaljujući kamerama postavljenima na toj lokaciji. Na svakoj od dosadašnjih lokacija postavljene su dvije fiksne i jedna pomična kamera visoke rezolucije, a svaka od njih pokriva 100 metara udaljenosti. Tri kamere na pojedinoj lokaciji vrijede 30 tisuća kuna.

Od sredine prošle godine i zagrebačka policija ima uvid u video-nadzor javnih površina, o čemu javnost, čini se, nije pravovremeno obavještena. Pristup gradskom video-nadzoru temelji se na članku 5. stavka 1. točke 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a zanimljivo je i da se pregovara o ovlastima policije da u svom centru preuzima snimke s nadzornih kamera kako bi ih mogli svakodnevno koristiti u svojim istragama.

Battersea Power Station, London_d

Opasnost koju nosi takva „politika straha“ je udaljavanje ljudi od javnih površina i iznalaženja umijeća i sposobnosti potrebnih za zajednički javni život. Uz to, nesigurnost stvara strah, ali kad se ona otkloni, s ulica nestaje i spontanost, fleksibilnost, mogućnost iznenađenja, avanture. Ostaje dosada.

London Consolidation Crew u ludičkoj subverziji isprobava granice i slabosti sigurnosnog sustava gradova u potrazi za bizarnim, lijepim i nereguliranim područjima gdje je moguće izgraditi osobni odnos s prostorom.

Njihovo se djelovanje oslanja na ranije oblike kritičnog angažmana u prostoru, kao moderna strategija suočavanja sa suvremenim političkim trenutkom, istovremeno upisujući „alternativne geografije grada“.

Temple Court, London

Urbano istraživanje i infiltracija je svojevrstan hommage i prilagodba onih prethodnih praksi i koncepata, kao npr. situacionista, koji su tražili slobodu prostora kroz reakciju na sanitizaciju svakodnevice. Većina aktivnosti LCCa odvija se u globalnim glavnim gradovima gdje su svakodnevna iskustva i susreti otupljeni kako osjetilnim preopterećenjem (o čemu možete čitati ovdje) tako i povećanim osiguranjem svakodnevnog života. Kontekst je gotovo isti kao u Parizu 1950-ih, kad Guy Debord piše da „moderni spektakl opisuje ono što društvo može ponuditi, ali u tome strogo odvajajući ono što je moguće od onoga što je dopušteno“. I dalje se suočavamo s proizvodnjom urbanog prostora grada kao spektakla koji treba biti gledan, a ne doživljen.

Fourth Rail Bridge, London

Iako se urbana istraživanja i infiltracija mogu opisati kao otkrivanje zapuštenog prostora i skrivene infrastrukture, moguće ih je razumjeti i kao proces koji stapa zone „međumjesta“ u tkivo ostatka grada rastakanjem granica nemogućeg i mogućeg, vidljivog i nevidljivog, učinjenog i neučinjenog. LCC u praksi demonstrira ideju o infrastrukturalnom gradu koji je kontinuiran, neprekidno povezan, dok je socijalni grad kojem služi – podijeljen.
Garrett transformativni potencijal ovakvog djelovanja naziva „preporodom buntovne subjektivnosti“. Istraživanja gradskih ruševina, inače nevidljive privremenosti gradilišta i golemog podzemnog metropolitanskog infrastrukturnog sustava Londona promijenila su način na koji članovi skupine doživljavaju prostor. Oni počinju otkrivati sve oko sebe. Grad više ne promatraju u prikazanom obliku – sve što ugledaju pogodno je za infiltraciju. Jednostavno odlučuju ignorirati zakone koji su u suprotnosti sa zdravorazumskim korištenjem prostora, pozivajući se na ideju da javno financiran prostor treba biti javno dostupan. Gdje se ne nude, oni prava na grad jednostavno uzimaju.

Foto: Bradley Garrett via www.bradleygarrett.com

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija