Ključne riječi današnjice: suradnja i tolerancija
Tako su feminizmi ušli u Splitsku galeriju umjetnina. U opremi teksta vidite neke prizore s postavljanja izložbe, a ovom prilikom vas još jednom podsjećamo da je otvaranje iste ove subote u 20h. Slijede tri tjedna bogatog popratnog programa čiji raspored smo najavili ovdje. Svratite, autorice obećavaju da nitko neće izaći ravnodušan.
Izložba “Država u krevetu” mnogo je više od uobičajene muzejske manifestacije. Baveći se feminizmima ona propituje neke modele dominantnog društva, ali zapavo je i sam proces njenog nastajanja svojevrsno propitivanje kako modela društva tako i njegovih sistema obrazovanja te kulture. Izložba u splitskoj Galeriji Umjetnina rezultat je suradnje ostvarene na jednom netipičnom kolegiju na Umjetničkoj akademiji u Splitu, ali i rezultat suradnje različitih aktera lokalne kulturne scene. Za ovu suradnju akademije, nezavisne kulture te muzeja kao mjesta institucionalne kulture zaslužna je Natasha Kadin koja je u gužvi oko postavljanja izložbe našla vremena i otkrila nam nešto više o cijelom projektu.
Koliko je feministički diskurs bitan i/ili zaslužan za otkrivanje novih modela, bilo to kulturne suradnje, ili društvenih modela općenito?
Feministički diskurs ujedno je i diskurs ljudskih prava općenito, a smatram da su ključne riječi društva danas suradnja i tolerancija. Ukoliko smo u stanju prevladati neke urođene i neke naučene predrasude i modele ponašanja i oponašanja, te uočiti i kreirati nove kodove, onda smo u stanju i stvoriti bolje uvjete života, privatne i profesionalne. Sve je na nama samima.
Kolegij “Feminizmi i društvene promjene u suvremenim umjetničkim praksama” dogodio se zahvaljujući podršci programa Patterns Lectures Zaklade Erste koji ima za cilj razvoj novih sveučilišnih kolegija u Centralnoj i Jugoistočnoj Europi. Koji su bili izazovi implementacije ovog projekta u hrvatski obrazovni sustav?
Splitska je akademija od začetka ideje bila susretljiva. Već su u samoj dokumentaciji za prijavu na natječaj izrazili spremnost implementacije kolegija u svoj kurikulum. Ipak, kad je projekt prošao i kad je dobivena donacija, naišli smo na probleme kako ga implementirati u stvarnosti. Zbog kratkog vremenskog roka koji smo imali nismo uspjeli dobiti status obaveznog ili izbornog kolegija već je kolegij bio fakultativan. To se na kraju pokazalo kao velika prednost jer su se na njega mogli prijaviti svi studenti Sveučilišta u Splitu što je doprinijelo interdisciplinarnosti kolegija. U samim pregovorima s Akademijom uvelike mi je pomogla Sandra Sterle, profesorica s njihovog Odsjeka za film i video koja mi je pomogla senzibilizirati vodstvo za ovaj veliki projekt, a i tijekom cijelog procesa je, uz Ivanu Bagu, dodijeljenu kao mentoricu od strane organizacije PATTERNS Lectures, bila tu u ulozi savjetnice i mentorice.
Kolegij se održavao u akademskoj godini 2012./2013., doveo je u Split kao gostujuće predavačice umjetnice Tanju Ostojić i Sanju Iveković, sociologinju Valeriju Baradu te kustosicu Kathy Rae Huffman. Vođen principima jednakosti, kolegij razbija neke uobičajene sveučilišne hijerarhije. Studentice koje sudjeluju različitog su stupnja obrazovanja te s različitih fakulteta splitskog Sveučilišta. Sam proces stjecanja znanja na ovom kolegiju zasniva se više na zajedničkom istraživanju, nego jednosmjernom prenošenju s predavača na studente. U takvoj atmosferi osmišljena je i tema izložbe. Kako je tekao taj proces?
Kolegij je započeo teorijom i poviješću feminzama da bi stigao do suvremenih feminističkih praksi. Prije nego smo se uputile u razmišljanja o izložbi, u sklopu kolegija Kathy Rae Huffman održala nam je radionicu koja nam je približila kustoske prakse velikih međunarodnih izložbi. Nakon toga sjele smo i razgovarale o tome zašto se bavimo feminizmima, što nas muči, što nas je dovelo na kolegij i uopće nagnalo da se bavimo ovim temema te što želimo napraviti s tim. Kroz ta druženja neki termini su se ponavljali, prisutna je bila jedna frustracija sistemom koje previše „zabada nos“ u naše privatne živote, te nastoji upravljati njima. Tu se onda, kao snažna poruka istakla sintagma DRŽAVA U KREVETU, koju smo onda upotrijebile kao naziv svega onoga što smo željele istražiti, problematizirati i sažeti u ovoj izložbi. Umjetnike smo birali dijelom putem međunarodnog javnog natječaja, a dijelom smo pozivali umjetnike za čije smo umjetničke radove smatrali da nam se uklapaju u koncept. Iznimno mi je drago da u sklopu izložbe sudjeluje i nekoliko polaznica kolegija sa svojim radovima, neki od njih i prvi put izlažu. Drago mi je da smo ih postavili u jedan međunarodni kontekst uz bok nekim nekim poznatim umjetnicima, a sve pod zanimljivim i aktualnim konceptom. Cure su zaista, svaka sa svojim znanjima, vještinama, idejama i iskustvima zaista uvelike doprinijele razvoju cijelog projekta. Bez njih postaviti ovoliku izložbu uz toliko dodatnog programa zaista ne bi bilo moguće.
Feminizmi, ali i umjetnost, tako su povezali sudionice kolegija u složan tim. Jeste li razmišljali zašto se feminizmima želite baviti baš kroz umjetničke forme?
Kao kustosica i umjetnica, feminizme već godinama proučavam kroz umjetnost i teoriju. Studentice su na ovaj kolegij došle iz različitih razloga te iz različitih znanstvenih i umjetničkih disciplina što je kolegij učinilo zanimljivim. Smatramo da umjetnost uvijek nađe svoje načine komunikacije, pa tako i radovi postavljeni na izložbi zaista na različite, ponekad jednostavne, ponekad začudne načine komuniciraju svoje poruke. One su one izravne, jednostavne i čitke te vrlo često polaze iz osobnih iskustava, a osobno jest političko, danas više nego ikad.
Na kraju priče izložba se realizira u Galeriji umjetnina. U produkciji nezavisne kulture, udruge Mavena koju vodite, u suradnji sa Sveučilištem, projekt uključuje i jednu gradsku instituciju u kulturi. Što nam možete reći o tom modelu realizacije jednog kulturnog programa, otvara li on neke nove mogućnosti na tom polju?
Prvotna namjera projekta nije bila da se dogodi ovakva suradnja, prvenstveno sam gledala da na svim razinama imamo najbolje uvjete rada, zato sam, kada smo napravile koncept izložbe shvatila da je po obimu, kompleksnosti izvedbe i dodatnom programu Galerija umjetnina trenutno najbolje mjesto u Splitu za prezentaciju ovakve izložbe. Nije bilo komplicirano – otišla sam na sastanak s ravnateljem (Josip Botteri Dini) koji nam je izašao u susret i sva daljnja komunikacija i suradnja bila je vrlo ugodna. Nama iz nezavisne kulture, koji smo, nažalost, naviknuti raditi u neadekvatnim prostorima i svakakvim uvjetima rada, ništa nije teško i ne očekujemo pomoć, pa kada napokon imamo tehničke i produkcijske uvjete rada, možemo se više posvetiti ostalim stvarima, u ovom slučaju to je bilo mentoriranje i trud da svaka od studentica dobije organizacijski dio izložbe koji najviše odgovara njenim znanjima i afinitetima, kao i da nauči koji su sve poslovi nužni i kojim redoslijedom, da bi se ovakav projekt realizirao. Prvenstveno se nadam da sam u tome uspjela, a onda da smo ovim projektom zajedno i dokazale da je suradnja između sveučilišta, nezavisne scene i institucija ne samo moguća, nego i nužna da bi se dobili željeni rezultati.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija
