Komunikacija bez novih tehnologija
Od telegrama pa na dalje, mašine i njihovi kodovi postali su nerazdvojni dio komunikacijskog procesa. Često korištena krilatica “komuniciram, dakle jesam” danas zapravo pokazuje koliko je naše postojanje uvjetovano posjedovanjem tehnologija i mašina koje nam omogućuju tu komunikaciju. U vrijeme kada život u gradu sve više i više ovisi o digitalnoj infrastrukturi, umjetnici Emily Read i Chen Hsu svoj rad posvetili su beskućnicima kao marginaliziranoj skupini koja u najvećem broju slučajeva nema pristup mobilnim tehnologijama, ali su im informacije itekako potrebne.
Homeless city guide, koji je periodično bio objavljivan u britanskom časopisu za beskućnike The Pavement, nudi seriju jednostavnih kodova/simbola kojima beskućnici mogu komunicirati o njima važnim značajkama određenog mjesta. Tako na primjer ponuđenim simbolima, napisanim kredom na pločnicima, zidovima i drugim površinama, beskućnici mogu upozoriti ostale o opasnosti mjesta, jakoj policijskoj kontroli, obilježiti mjesto kao prijateljsko, označiti zgradu kao praznu, ukazati na dobru hranu i slično. Na taj način informacije o skrivenim potencijalima grada postaju vidljive zajednici koja ih treba upravo kroz novostvoreni neformalni oblik komunikacije. Prilagođavajući se potrebama korisnika, tj. izbjegavajući suvremene tehnologije, ovaj oblik komunikacije približio se onom koji je postojao u korijenima civilizacije i začecima jezika.
Zanimljivo je da u doba QR kodova i aplikacija za sve čija upotreba podrazumijeva složenu tehnologiju i mašineriju, ovi bazični i primitivni kodovi i dalje sasvim uspješno prenose bitnu informaciju.
