Nacionalni program pojačat će komercijalizaciju plaža i dovesti do nereda

Krajem prošle godine donesen je Nacionalni program uređenja i upravljanja morskim plažama. Program je naručilo Ministarstvo turizma u skladu sa Strategijom razvoja turizma do 2020. godine, a izradio ga je Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, odnosno tim pod vodstvom prof. dr. Dragana Magaša. Predstavljajući ga javnosti, ministar turizma Darko Lorencin naglasio je kako program za cilj ima “razvoj proizvoda sunce i more”. U svrhu brendiranja sunca i mora, rješavanja kaosa koji danas vlada na plažama, program nudi tematizaciju morskih plaža u “cilju bolje valorizacije plažnih prostora i povećane atraktivnosti same destinacije”. Program predlaže 14 tema kojima se definiraju plaže, a to su eko plaže, plaže za surfere, ronilačke, adrenalinske, romantične plaže, plaže za pse, plaže za obitelji s djecom, party plaže, plaže kulture, nudističke, urbane, promenadne, plaže sa zabavnim sadržajima za mlade, sa sportskim i rekreativnim sadržajima te resort, odnosno hotelske plaže.

Koje su prednosti, a koje mane Programa, kako se odnosi prema održivosti i ekologiji obalnog područja, a kako prema lokalnom stanovništvu i njegovom pristupu plažama, prokomentirala nam je dr. Lidija Runko Luttenberger, docentica Pomorskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, koja se kroz svoj znanstveni rad zalaže za prepoznavanje važnosti obalnog ekosistema za zdravlje i dobrobit stanovništva pa onda i turista koje bi to skladno okruženje privuklo.

dr. Lidija Runko Luttenberger

 

Kako su plaže danas zakonom uređene?

Plaže se nalaze na pomorskom dobru koje je definirano Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama, koji kaže da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njenu osobitu zaštitu. Pravilnik o vrstama morskih plaža i uvjetima koje moraju zadovoljavati ovlaš rješava neke kategorije plaža, prvenstveno u razlici uređenih i prirodnih plaža. Upitan je već sam pojam uređene plaže, jer je prava plaža upravo prirodna plaža s prirodnim dnom i krajolikom, dok uređena plaža unosi poremećaj u prirodno okružje.

Nacionalni program uređenja i upravljanja morskim plažama predlaže 14 tema koje bi ubuduće trebale definirati plaže na Jadranu. Koliko te tematske plaže odgovaraju postojećoj kulturi kupanja?

Autori Programa su napravili uredsku prekategorizaciju različitih vrsta plaža koja je potpuno besmislena. Po njima bi netko, ovisno o tome ide li sa suprugom, djetetom, mamom, tatom ili partnerom/partnericom, trebao svaki put ići na drugu plažu te bi trebao posebno paziti na datum rođenja djeteta. Posebni problem bi bio ako imate više djece, a jedno dijete spada u jednu, a drugo u drugu dobnu kategoriju. To je dovedeno do apsurda. Postavlja se pitanje hoće li jedni posjetitelji plaže isključivati druge. BARE (Bathing Area Registration and Evaluation) sustav razvijen prije nekih desetak godina, od kojega su tvorci Programa krenuli jednostavno klasificira plaže u 5 kategorija – udaljena, ruralna, mjesna, urbana i plaža turističkog kompleksa, služi za ocjenjivanje sigurnosti, kakvoće mora, objekata, krajolika i otpada. Dakle, radi se o programu upravljanja ne samo u smislu dodjele kategorije zadovoljavanjem kriterija, već praćenja i mogućeg poboljšanja kvalitete kupališta. Ostaje nejasan cilj naše podpodjele navedenih kategorija. Pretjerana klasifikacija, koja je k tome i nerazumljiva, gubi smisao i postaje sama sebi suprotnost.

Kako bi trebalo kategorizirati plaže, ako ih uopće treba kategorizirati te kako se treba brinuti o njima?

Ako nešto treba dodatno kategorizirati, to je onda širi lokalitet, tj. urbano mjesto u kojem se nalazi plaža, što onda determinira prostorno planiranje i infrastrukturu tog mjesta u funkciji mjesne plaže, kao što je nekada izgradnja obalne šetnice lungomare u Opatiji odredila cjelokupnu izgradnju u obalnom pojasu. Udaljene pak plaže se po definiciji nalaze u čistom prirodnom okružju koje jednostavno treba očuvati. A što se tiče samih plaža, osobno ne vidim zašto BARE kategorizacija plaža ne bi bila dovoljna za upravljanje i brigu o plažama. Smatram da briga o plažama treba biti u domeni lokalne samouprave koja mora biti dobar upravljač, odnosno regulator. I za to trebaju biti zaduženi ljudi koji su pasionirani kupači, a ne oni koji nerado i rijetko idu na plažu.

Može se reći da danas na plažama vlada kaos. Ležaljke, ugostiteljski objekti i dodatni sadržaji ispunili su površine plaža i doslovno potjerali veliki broj ljudi koji su na plaže odlazili samo zbog sunčanja i kupanja. Nacionalni program uređenja i upravljanja morskim plažama uvodi minimalne tehničke uvjete i posebne elemente za različite tipove plaža. Može li se minimalnim tehničkim uvjetima uvesti red na plažama ili se radi samo o njihovoj dodatnoj komercijalizaciji?

Kreatori politika nisu uvijek svjesni vrijednosti sunčanja i kupanja u moru kao jeftine, a zdrave rekreacije za stanovništvo pa i turiste. Prijedlog Programa će u suštini pojačati komercijalizaciju plaža te dovesti do nepotrebnih intervencija u prirodnom prostoru. Dovest će u suštini do još većeg nereda jer nove namjene traže instaliranje različite opreme. Za gotovo svaku namjenu propisani su minimalni tehnički uvjeti i posebni elementi koji nalažu postavljanje nekakve opreme i izgradnju, od ugostiteljskih objekata do kolnih pristupa, parkirališta, prostora za ples, terasa za društvene igre. Možda je namjera ovog Programa bila sasvim plemenita, s idejom uvođenja većeg reda, ali takva prestandardizacija je, kao što sam rekla, besmislena, posebno na dugačkoj i razvedenoj obali kakva je hrvatska, gdje se svaki prostor na kojem je more pristupačno s kopna ili obala pristupačna s mora, može smatrati plažom, tj. prostorom za kupanje. Mišljenja sam da je ovaj Program svojevrstan domaći doprinos komodifikaciji prirode koji se očituje u pretvaranju prirode u sredstvo trgovine.

Premda Program predviđa redovito praćenje kvalitete mora te javno objavljivanje rezultata na info ploči, samo jedna od 14 zamišljenih tematskih jedinica se navodi kao eko plaža. Kako se Program u cijelosti odnosi prema ekologiji i održivosti plaža?

O ekološkom stanju plaža se odavno ne vodi suštinska briga. Nije dovoljno pratiti stanje mora u suhom razdoblju, kada nema dotoka zagađenih oborinskih voda. Svaka plaža mora biti ekološka i kao takva mora diktirati prostorno planiranje, izgradnju, infrastrukturu i dozvoljen udio nepropusnosti tla u svojem zaleđu. Nekada je uvrštavanje mjesta na popis kupališnih centara diktiralo i pravila izgradnje okolišnog urbanog područja namijenjenog turizmu na način da to budu ladanjske vile s puno zelenila. Danas betonizacija i neboderi bez zelenila vrše značajan pritisak na plažu svojim otpadnim i oborinskim vodama te mikroklimom. Najveći apsurd ovog Programa je taj što, primjera radi, postoji jedna kategorija ekološke plaže, a druge su vjerojatno neekološke. Ekološka plaža mora biti svaka plaža ili to onda uopće nije plaža. Stoga je prvenstvena dužnost politike i zakonodavstva osigurati neonečišćenje i prirodan karakter plaža. A medicinski turizam, koji Hrvatska želi promicati, u prvom redu ovisi o zdravom okolišu. Nije dovoljno imati istinski lijepu obalu, ili more ili šumu ukoliko su zrak, voda i tlo onečišćeni. Medicinski turizam ne podrazumijeva samo izgrađene sanatorije s kupkama, spravama, liječnicima i drugim stručnjacima, već prvenstveno otvoren prostor, što na moru znači plaže, pored mjesta za sunčanje i šetnica.

Pod minimalnim tehničkim uvjetima za resort navodi se i minimalno jedan bazen. Zašto bazeni ako “brendiramo sunce i more”?

Što se tiče bazena koji se grade duž obale, a u Hrvatskoj ih subvencionira Hrvatska banka za obnovu i razvitak, odnosno Ministarstvo turizma, oni ne osiguravaju zdravo življenje. Bazeni mogu čak slati poruku da čistoća mora nije ni bitna. Jer uvijek postoji bazen, sa svojim filtrima za pročišćavanje te potrošnjom resursa kao što su struja i vode, u kojemu se možemo osvježiti. Ali kupanje u bazenu ili na morskoj plaži nije isto. More je mjesto rađanja života i medij bezgranično bogate i složene biološke aktivnosti. Činjenica da je morska voda također prirodan mineralni nadomjestak našeg unutarnjeg okoliša treba imati poseban značaj u jeku krize javnog zdravstva. O tome govore doktorske disertacije još iz 18. stoljeća, koje dokazuju terapeutske koristi konzumiranja morske vode uz uvjet da bude čista i dovoljno slana. Stoga je očuvanje kakvoće plaža i kupališnih prostora u interesu ljudi i ekosustava. Kako bi se očuvala kakvoća mora i plaža, izgradnja u obalnom zaleđu, posebno na krškom tlu, treba biti predmetom posebne pažnje prostornih planera. Povijesne plaže treba vratiti u stanje kako je izvorno osmišljeno kako bi se postigao sklad između arhitekture i krajolika o kojemu se nekada posebno vodilo računa.

Program uvodi i pojam prihvatnog kapaciteta plaža, tj. raspoloživ plažni prostor po kupaču. Reguliranje gužve na plažama ne zvuči kao loša ideja, na taj način može se spriječiti i devastacija plaža. Međutim, krije li se iza toga i ograničavanje pristupa plažama?

Plaža je mjesto gdje se ljudi susreću i rekreiraju. Kupališta promiču obiteljsko zdravlje i dobrobit te pozitivan odnos s prirodom. Stoga plaže imaju važnu društvenu i kulturnu ulogu i trebaju ostati u domeni javnog interesa. Kultura kupanja je civilizacijska dimenzija koju može uživati svaki pojedinac, isto kao i sunčevu svjetlost. Osim univerzalno poznate kulture tijela i pored terapeutskih kvaliteta vode i sunca, postoji i društvena determinanta kupališta koja ga definira mjestom izjednačavanja ljudi različitog imovinskog stanja. Kupalište je stoga univerzalno mjesto koje je dostupno svima, kao što je trg ili park. Plaže trebaju biti mjesto integriranja, a ne razdvajanja ljudi. Prihvatni kapacitet plaže, kako je definiran, može biti samo temelj zabrane pristupa, odnosno ograđivanje uz naplatu, te daljnje širenje ograde na još neograđeno područje. Po mom mišljenju, posjećenost treba biti samo jedan pokazatelj koji se može pratiti, a mnogi će možda na plažu dolaziti upravo zbog gužve ili zbog gužve tražiti mirnija mjesta uz more.

Program donosi i dinamiku provođenja tematizacije plaža. Međutim, ne spominje se javna rasprava te alati kojima bi se lokalno stanovništvo, građani i korisnici plaža, mogli uključiti u odlučivanje o tematizaciji. Koje su posljedice takvog provođenja Programa te mislite li da bi građane trebalo uključiti u odlučivanje?

Građane treba konzultirati svaki put kada se prekraja i ugrožava njihov okoliš, način života i zdravlje, a to je ovdje slučaj. Gdje god se gradi bilo kakva infrastruktura, to je poziv na daljnju izgradnju i urbanizaciju nekog sada prirodnog okoliša.

Program ne spominje kupališnu kulturu i baštinu koju smo naslijedili. Kako bismo se trebali odnositi prema starim kupalištima, koja su postala i dio identiteta gradova?

U Hrvatskoj se zanemaruju lokaliteti i izgled povijesnih plaža. Samo na Kvarneru ima više primjera gdje bi obnavljanje nekadašnjih plaža predstavljalo prvorazrednu turističku atrakciju, naravno, da te plaže već nisu stiješnjene drugim namjenama ili betonizirane. Tzv. sanacije starih plaža i kupališta se obično svode na izlijevanje betona, a ne na uspostavu izvornog izgleda i rekonstrukciju objekata koji su se tada uklapali u krajolik i predstavljali središnje mjesto obalnog grada i naselja, niti na očuvanje prirodne plaže i morskog dna na njoj. Betoniranje obalne crte i plaža možemo usporedili s pristupom reguliranja i kanaliziranja rijeka, koje ostaju bez svojih prirodnih korita.

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.