Ne dižite kredite, skvotirajte

Vrući ljetni dani usporili su ritam u Medici, kao i u cijelom Zagrebu, ali još uvijek je aktivno: uređuje se novi prostor za probe bendova, dolaze stranci u potrazi za smještajem, neke čak šalje Turistička zajednica, u kompjuterskoj sobi se održava sastanak koji će se nešto kasnije prometnuti u rođendansko slavlje, žongleri se uvježbavaju. Velika je vjerojatnost da ćete iza svakih od brojnih vrata prostorija različitih namjena u Medici naći nekoga tko radi.

 Bivša zgrade tvornice lijekova “Medika” u Pierottijevoj ulici, odmah nasuprot Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta, već je godinama glavno gradsko alternativno okupljalište. Navečer se održavaju koncerti, festivali, partyiji, filmske večeri, dok je danju Medika radni i kreativni prostor za najmanje stotinjak redovitih korisnika. Umjetnički ateljei, filmski studio, vježbaonice za plesače, knjižnica, galerija, glazbeni studio, grafiteri, skejteri, udruge… „Medika je puna, a i da je triput veća, također bi bila puna, jer mnogima nedostaje prostor u kojem bi radili“, kaže Vedran Gračan, koji u Medici i živi i radi. Unatoč tome što petnaestak ljudi poput njega žive u Medici i što se često taj prostor percipira kao skvot, Vedran će reći da je bivša tvornica skvotirana, ali nije skvot.

 Otkako se tvornica Medika preselila na novu lokaciju, stari prostor na središnjoj gradskoj lokaciji je od 2003. propadao prazan. Istovremeno je udruga Attack tražila prostor u kojem bi mogla djelovati i u toj su potrazi privremeno skvotirali nekoliko gradskih punktova ukazujući time na mogućnosti revitalizacije mnogih napuštenih prostora u gradu. Shvatili su da im Grad neće dodijeliti neki prostor unatoč svim obećanjima ako ih oni sami ne dovedu pred gotov čin. Jedan od tih prostora u kojima su vikendima „gostovali“ bio je onaj bivšeg kultnog gornjogradskog kluba Lapidarij, čije ponovno otvaranje zajedno s Kulušićem gradska vlast već godinama povremeno spominje kao cilj u poboljšanju klupske ponude grada, ali to nikako i da se ostvari. No Attack nije tražio prostor kluba pa su svoju potragu za adekvatnim prostorom nastavili sve dok nisu ušli u Mediku 2008. godine. Dobra lokacija, zgrade derutne, ali s potencijalom, dovoljno kvadrata. U Medici su odlučili ostati, ali se to isprva nije svidjelo gradskoj vlasti koja je poslala policiju da ih od tamo izbaci. Ubrzo su se uspjeli dogovoriti s gradonačelnikom Milanom Bandićem, što vjerojatno duguju tome što se nije htio zamjerati nezavisnoj kulturnoj sceni. Nije se isplatilo sukobljavati zbog Medike koja je ionako bila prazna. Tako su legalizirali svoj status, Gradu plaćaju najamninu i taj autonomni kulturni centar se od onda uređuje i puni sadržajem.

„Uobičajena je europska praksa da skvotirani prostori postaju kulturni centri, kao što je to slučaj s Medikom. Bilo nam je u interesu da dobijemo uredne papire jer je u Hrvatskoj to jedini način da normalno i slobodno funkcioniramo. Vani još od sedamdesetih godina postoji kultura skvotiranja, ali kod nas nikada zapravo nije zaživjela“, kažu Sanja Burlović i Vedran Gračan. Oboje su u Attacku, koji je odgovoran za Mediku, oboje su skvotirali godinama, oboje su u Medici od njenih početaka. „Kada sam kao klinac počeo putovati Europom, shvatio sam da je to dobar model života i, evo, već deset godina skvotiram. Ne moram plaćati stanovanje, a živim na puno dinamičnijem mjestu nego da sam u nekom stanu. Stalno dolaze ljudi, izmjenjuju se iskustva, nešto se događa. Zahvaljujući skvotiranju sam i putovao, jer su svi skvotovi međusobno umreženi pa gdje god dođete možete spavati besplatno. Da sam čekao da imam dovoljno novaca da putujem, nikada ne bih vidio pola onog što sam vidio“; kaže Vedran. I Sanjino iskustvo je vrlo slično, s tim da se ona ipak nakon nekog vremena iselila iz Medike. Mada je tamo komfor sasvim pristojan, nije mogla razdijeliti privatno od poslovnog vremena pa je odlučila otići.

 Kada Sanja i Vedran govore o inozemnoj kulturi skvotiranja ne misle samo na besplatno stanovanje, već prvenstveno na tip ilegalnog zauzimanja prostora koje je izraz društvenih i političkih stavova, kao što je otpor prema privatnom vlasništvu, tržištu nekretnina, konformizmu, nejednakosti. U tome leži dio odgovora na pitanje zašto se skvotiranje nije ranije „uhvatilo“ u Hrvatskoj; nije bilo kapitalizma pa onda ni otpora prema načinu na koji funkcionira, a i u tadašnjem političkom sistemu bi se teško netko odlučio raditi takve subverzije. No zašto onda nema više skvotova od devedesetih naovamo? Nekoliko ih je bilo kroz devedesete i nastali su prvenstveno kao reakcija na nedostatak mjesta za alternativnu kulturu. Ti prostori danas više ne postoje. “Ljudi nemaju dovoljno hrabrosti da se upuštaju u nešto što je ipak ilegalno“, kaže Sanja, dok Vedran dodaje da je većina ljudi u Hrvatskoj stambeno zbrinuta pa nema tolike potrebe za mjestom za život, a k tome kaže i da su mladi skloniji životu s roditeljima do trideset i neke godine, nego skvotiranju. Da je neka doza hrabrosti potrebna za skvotiranje, dokazuju brojni primjeri od sedamdesetih godina na ovamo. U skvoterskim središtima kao što su Milano, Torino, Hamburg, Amsterdam ili Frankfurt policija se vrlo brutalno obračunavala sa skvoterima, zatvarajući ih, uništavajući prostore u kojima su bili, mada nisu služili nikome drugome, primjenjujući silu koja je u nekim slučajevima rezultirala čak ubojstvom skvotera. Zbog takve restriktivne politike sve više je onih koji prihvaćaju ideju da se skvotovi legaliziraju.

U onim rijetkim pokušajima zauzimanja nekog prostora i u Hrvatskoj je znala intervenirati policija, mada ne tako brutalno. Ovdje se bitka više vodi institucionalnim kanalima. Tako je Grad nedavno odlučio povisiti najamninu svima koji su u gradskim prostorima. Ako se to obistini, Mediku bi zapalo poskupljenje od 200 posto što oni ne bi mogli plaćati, kaže Sanja. No iseljenje ne dolazi u obzir, rezolutni su oboje. Za ionako oskudnu ponudu grada, zatvaranje Medike bio bi nenadoknadiv gubitak. Umjesto zatvaranja, Mediku bi zapravo trebalo širiti. Ili otvarati, odnosno zauzimati neke nove-stare prostore koji nemaju namjenu. Jer tri tisuće četvornih metara Medike, koja svima nudi besplatan prostor za rad, već je pomalo popunjeno tako da mladi alternativci koji žele negdje vježbati, smišljati predstave, imati probe ili kako god kreativno provoditi vrijeme, zapravo se nemaju gdje okupljati. Zagreb, kao i cijela Hrvatska, više-manje je mrtva za mlade, no Vedran će reći da su „mrtvi“ i mladi, da su konformisti i apatični. „Klinci u Danskoj ili Grčkoj su neusporedivo aktivniji i organiziraniji. Kada treba braniti od zatvaranja neki skvot u drugoj zemlji, spremno putuju na demonstracije. Kod nas ne mogu niti zauzeti neki gradski napušteni prostor, mada je to zapravo jednostavno“, kaže. Da to stvarno nije baš tako teško pokazala je i grupa mladih ljudi koji su se prije više od godinu dana uselili u bivšu Klaonicu u Heinzelovoj ulici. Njihove namjere nisu da postanu nova Medika, već da si urede prostor za život, da s drugima dijele znanja koja imaju i žive po principu „uradi sam“. Za sada je to jedini pravi skvot u Zagrebu.

 „Sada je situacija idealna za skvotiranje, jer s jedne strane imamo krizu, a s druge jako puno praznog prostora, pogotovo bivših industrijskih nekretnina u državnom vlasništvu, koje propadaju. Očito ih nema tko naseliti i mladi ‘alternativci’ radije unajmljuju stanove ili dižu kredite nego što skvotiraju. A zašto ne zauzimaju prostore za kulturne, kreativne potrebe?

Nema dovoljno onih koji su kreativni i poduzetni. Radije čekaju da im država nešto riješi, dodijeli prostor, dok vani nećete čuti da anarhisti traže nešto od države. Oni s državom ne žele imati posla i traže načine kako će sami financirati svoje aktivnosti“, kaže Edgar Buršić, asistent na Sociologiji Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Iako očigledno nema baš pozitivno mišljenje o ambicijama današnjih mladih – on će reći da je realan – i odbija da u Hrvatskoj postoji ikakva skvoterska scena, još je početkom devedesetih sa skupinom praktički tinejdžera skvotirao zapuštenu tvrđavu Casoni Vecchi u Puli da bi tamo organizirali nekomercijalne punk festivale. Krajem devedesetih im glazba više nije bila dovoljna pa su se preselili u bivšu kasarnu Karlo Rojc kako bi mogli raditi i druge stvari.
Ogroman prostor od 17.000 četvornih metara u središtu grada zjapio je gotovo prazan i Grad zapravo nije znao što bi s njim. No najveća zgrada u Puli nije bila preveliki izazov za sada već Udrugu za razvoj kulture „Monte Paradiso“. Pomalo su se širili zgradom, ponovno organizirali koncerte, okupljali studente koji nisu htjeli ići na mainstremaška mjesta, a dolazili su i drugi stanari i zgrada je počela živjeti. S vremenom se tamo uselilo niz udruga i sada ih je preko stotinu u „Rojcu“. Nekih 20 posto ih se bavi kulturom, a ostale su najrazličitije: sportske udruge, manjinske, braniteljske… Danas je gotovo cijela zgrada u upotrebi kao multikulturni društveni centar kojim upravljaju njegovi korisnici uz „blagoslov“ Grada, a godišnje njom prođe i po 10.000 ljudi. Da se udruge nisu počele samovoljno širiti u „Rojcu“, taj ogroman objekt, u kojem su nekoć boravile tisuće vojnika, vjerojatno bi propadao sve dok ga netko ne bi kupio i potom srušio da bi sagradio nešto komercijalno. Kao što ne bi bilo Medike da skupina ljudi nije odlučila uzeti stvari u svoje ruke. Rezultati su u oba slučaja centri koji itekako doprinose raznolikosti i kvaliteti Pule i Zagreba. Istina da je rijetka, ali praksa skvotiranja u Hrvatskoj makar je dala neke dobre rezultate.

fotografije David Kabalin