Nedojmljivi novi vizualni jezik Zagreba

Javni je prostor općenito vrlo osjetljiv na promjene koje, međutim, čine sastavni dio prirode gradova. Recentna implementacija novog vizualnog rješenja sustava numeracije kućnih brojeva i ploča s nazivima javnih površina dio je tih promjena, a projekt problematičan u nekoliko točaka, iako ima i svojih pozitivnih strana.Odluka o izgledu novih ploča objavljena je na proljeće ove godine, a uslijedila nakon stupanja na snagu „Pravilnika o izgledu i veličini ploča za označavanje imena ulica i trgova, dopunskih ploča te pločica za označavanje zgrada brojevima“.Autori ploča su Damir Bralić i Nikola Đurek, čime Zagreb po prvi put u jednom značajnom segmentu dobiva autorski vizualni identitet.Prva nova ploča postavljena je u svibnju u novoimenovanoj Kolakovoj ulici u Dubravi kako je preimenovan dio dotadašnje Oporovečke, a prva pločica s kućnim brojem postavljena je ljetos na kući Feller u Jurišićevoj.

Dizajn je suzdržan i načelno korektan, ali ne osobito dojmljiv

Imena ulica u Zagrebu se uvode od početka 16. stoljeća, a kućni brojevi, koliko je poznato, po prvi se put u spisima spominju 1769. tj. iste godine kada je, odlukom Marije Terezije, za područje čitave Habsburške Monarhije uvedena odluka o popisu stanovništva i numeriranju kuća. Samo označavanje brojeva uslijedilo je nešto kasnije. Odluka je bila motivirana prije svega učinkovitijim prikupljanjem poreza, a kontrola stanovništa za posljedicu je imala i da su u mnogim dijelovima Europe po prvi put uvedena prezimena.

Moderna numeracija kuća uvedena je u Zagrebu 1878. godine. Iste godine kada je krenulo i prvo sustavno imenovanje javnih površina. Tada su kućni brojevi organizirani po ulicama, po redu i s obzirom na parnu i neparnu stranu ulice. Dotadašnja „popisna“ numeracija jednostavno je išla po redu i označavala ukupni broj kuća u gradu, s tim da je taj sustav nekoliko puta mijenjan pa bi kuće svaki put dobile novi broj, ovisno o tome odakle je brojanje započinjalo. Kuće koje su izgrađene nakon dodjele brojeva dobivale su idući broj od onoga ukupno zadnjeg, neovisno gdje su se nalazile pa je to i dalje otežavalo snalaženje. Istovremeno su pojedini dijelovi grada imali zasebne numeracije.

Kućni brojevi na važnosti su dobili kada su od 1826. godine u gradu počele izlaziti novine koje su objavljivale oglase o prodaji ili iznajmljivanju kuća. Kako navodi „Zagrebački leksikon“, od kraja 17. stoljeća do 1878. godine kada je uvedena sadašnja, u gradu je utvrđeno barem pet različitih numeracija kuća.

U publikaciji „Nova numeracija slobodnog i kraljevskog glavnog grada Zagreba“ koju je 1878. godine izdala gradska uprava, navodi se niz konkretnih smjernica za označavanje pa tako kaže i da se „uputni brojevi po ulicah i cestah kao i imena uličnih i cestnih ploča oznaćene su crnom, a na trgovih pako crvenom bojom“. Nadalje se navodi i da je „za lakšu uputu ubilježeno je na svakoj pločici izim brojke i ime ulice, ceste, trga ili sela.“Od onda do danas bilo je niz prijedloga pa i pokušaja da se označavanje kućnih brojeva i ulica vizualno usustavi.Neke od tih inicijativa rezultirale su novim vizualima, pa tako 1978. godine, povodom stote obljetnice uvođenja modernog sustava imenovanja ulica i označavanja kuća brojevima, gradska uprava donosi pravilnik o izgledu ploča u staroj jezgri. Od onda datiraju sive osmokutne ploče s crnim rubovima i izbočenim slovima tj. onakve kakve poznajemo danas po Gornjem gradu, Kaptolu i nekima od donjogradskih ulica.Aktualnim uvođenjem novog dizajnerskog rješenja za grad, te ploče ostat će uglavnom takve kakve jesu, a dodatno označavanje ulica i numeracija kuća provest će se na način da je za stare ploče sada propisana nova boja: bijela za pozadinu, s plavim brojkama i crvenim rubom.Potpuno nove ploče uvode se za sve ostale dijelove grada.

Ploče na Gornjem gradu, Kaptolu i nekim donjogradskim ulicama

Prepoznatljivo zagrebačke ploče su zastarjele 

Potreba za standardizacijom ploča i njihovog sadržaja, a time i preglednošću, je neupitna. Utoliko svakako jest pozitivna namjera da se nekakav sustav uvede te da njegovo postojanje unese red i time doprinese snalaženju u prostoru, za sve od običnog pješaka do servisnih i hitnih službi koje često imaju problema u pronalaženju adrese.

Istovremeno se, dakako, može postaviti i pitanje tajminga za takvu akciju, ali i mogućih stvarnih ili dodatnih razloga koji nisu tako očigledni, posebno u svjetlu činjenice da je baš proteklih godina znatan broj postojećih ploča s imenima ulica već jednom zamijenjen, te da se to sada, u bitno većem omjeru, čini opet. Upravo zbog toga možemo se zapitati da li su nakon stupića i sličnog, sad na red došle ploče?

Dok o nekim stvarima možemo nagađati, ono čemu svakako treba prigovoriti jest činjenica da za oblikovanje novih ploča nije bilo javnog natječaja,s obzirom na to da ulične ploče nedvojbeno čine važan segment dizajna grada. Činjenica da ga nije bilo pokazatelj je ograničenosti aktualne gradske uprave i nedovoljne demokratske osviještenosti involviranih.

Nije toliko sporno što su za osmišljavanje fonta – što je bilo i inicijalno polazište dizajnerske strane čitavog projekta – angažirani cijenjeni i vrlo kvalitetni domaći stručnjaci, ali je ukupno rješenje svakako trebalo biti predmetom natječaja. Autori fonta mogli su biti dovoljno društveno odgovorni da sami predlože natječaj za cjelovito oblikovanje ploča (potom da kao autori fonta eventualno budu i članovi žirija, što bi s obzirom na njihov ugled u struci bilo i poželjno), a u slučaju da se ni tada ne bi raspisao, mogli su zadatak možda i ne prihvatiti te javno i društveno odgovorno djelovati kako bi do natječaja došlo. Treba biti fer pa reći i da je gradska uprava mogla jednostavno angažirati nekog drugog da su oni tako postupili, jer je problem prije svega u načinu upravljanja gradom. Ploče se ovih tjedana masovno postavljaju i postaju dio slike Zagreba na koju ćemo se s vremenom naviknuti i koja će, sveprisutna, postati prepoznatljiva te se s obzirom na ulogu i opseg, vrlo vjerojatno, desetljećima neće mijenjati. A upravo je ta dugoročnost jedan od razloga zašto je natječaja moralo biti.

Važno je postaviti i pitanje ne reagiranja strukovnog udruženja, Hrvatskog dizajnerskog društva, koje je trebalo braniti statut i dignitet struke, i to upravo zahtjevom da se provede institut javnog natječaja.
Hrvatsko dizajnersko društvo je, primjerice, reagiralo kad su po Zagrebu postavljeni doista katastrofalno riješeni info-smjerokazi. Iako ta reakcija nije ništa promijenila, barem je pokazala neslaganje struke s takvom praksom. Tada je reagirati bilo lako jer su te ploče anonimnog autorstva, no kada je riječ o uglednim, pa i jako dobrim dizajnerima, kolegama, ipak je, izgleda, malo teže zamjeriti se. A upravo takvo postupanje stavlja čitavu struku u poziciju taoca, na što su mnogi šutnjom, nažalost, pristali. Jasno, eventualna reakcija strukovnog udruženja u sredini urušene društvene odgovornosti možda ne bi značila da bi do natječaja i došlo, ako i bi, ne znamo tko bi žirirao ni kakva bi rješenja iznio, ali je neupitno da ogroman dizajnerski potencijal postoji i da ga ovdje nismo imali prilike vidjeti. Neovisno o svemu tome, službene reakcije je moralo biti kako bismo se barem približili mogućnosti promjene, u konkretnom slučaju kvalitetnijeg načina oblikovanja grada putem njegovog vizualnog jezika.

S obzirom na sadržajnu raznolikost poruka koje treba posredovati, čitav zadatak osmišljavanja ploča vrlo je kompleksan, ali je rezultat, iako suzdržan i načelno korektan, ipak ne osobito dojmljiv i svakako ispod razine koja se drugačijim pristupom vrlo vjerojatno mogla postići. Odabrana podloga ploča je plave boje, što je zaštitni znak Zagreba, s bijelim brojkama i slovima pa ima utemeljenje u gradskoj tradiciji te se i s povijesnog i s praktičnog stanovišta radi o dobrom odabiru koji svojim kontrastima doprinosi čitljivosti. Tek da spomenemo razliku u nijansi plave boje ploča na fasadama (tamnija) u odnosu na ranije predstavljeni, bolji vizual. Odabir materijala za nove ploče je dobar jer na njemu boja ne blijedi pa će vidljivost biti postojana. Uobičajeni bijeli okvir starih ploča sada je reduciran na jednu vertikalnu liniju koja ima ulogu svojevrsne legitimacije, jednoga od detalja po kojem će ploče biti prepoznatljive.
Osim ukupnosti dizajna, glavna zamjerka ide prema veličini samih brojki i slova. Ona su manja nego na starim pločama pa su slabije vidljive iz daljine, što je izuzetno važan faktor. Postojeći standard vidljivosti je u osnovi trebalo zadržati, ali ga unaprijediti, osuvremeniti i usustaviti tipografski i oblikovno. Prigovoriti se može i samom rasporedu oznaka brojki koje na najvećem broju kućnih ploča čine jednu ili dvije znamenke i stisnute su na lijevu polovicu čime dobar dio ploče ostaje prazan, gradeći autorski rukopis koji se može poštovati, ali je na račun takvog rješenja bitno umanjena utilitarna komponenta. Brojevi su svakako trebali biti veći, a time i očitiji, što se u postojećem dizajnerskom rješenju moglo postići povećanjem samih pločica koje su iz nejasnog razloga znatno manje od onih dosadašnjih. Veličina slova kod imena ulice uvjetovana je i time da pločice sadrže „tipologiju“ javne površine (ulica, trg, itd) pa svaka pločica ispod brojke ima još dva reda slova, a mogao je biti samo jedan, čime bi ukupni dojam ploča bio transparentniji. Rješenje kućnih pločica moglo je posve isključiti termin „ulica“, „trg“ i slično jer ta informacija piše na velikim pločama s imenima javnih površina koje svaka ulica treba imati na više mjesta pa su pločice, zbog praktičnosti i tamo gdje je moguće, mogle sadržavati samo skraćeno ime pojedine javne površine u popularnoj verziji, npr. Berislavićeva, dok bi glavne ploče s imenom ulice nosile puno ime, npr. Ulica Petra Berislavića. Time bi bilo više mjesta za broj kao najvažniji podatak koji kućne ploče posreduju. S druge strane, takvo rješenje može unositi pomutnju kod, primjerice, stranaca koji ne razumiju jezik jer ime onda izgleda drugačije. Novo inzistiranje na punim nazivima može biti dobro i stoga što tako ploče nude dodatnu informaciju osobnog imena.

Hrvatsko dizajnersko društvo nije se bunilo što za ploče nije bio raspisan natječaj

Za potrebe ploča osmišljen je zasebni font koji je nazvan „Ilica“, po kvaliteti ispod mnogih radova autorskog dvojca, s tim da su slova bitno uspješnije riješena od brojki, koje su zapravo i najslabiji pojedinačni element cjelokupnog dizajna. Posezanje za retro izgledom, svojevrsnom „neosecesijom“ koja se u autorskoj interpretaciji ili inspiraciji dovodi u vezu s natpisima imena graditelja po fasadama, po rezultatu je ipak ispalo nedovoljno dobro. Prigovor svakako ide i u smjeru nepoštivanja pravopisa nauštrb dizajnerskih koncepcija kao nešto što uopće ne bi trebalo biti predmetom rasprave, a takve se stvari također rješavaju jasnim programom, koji je takvu mogućnost trebao u startu eliminirati ili u hodu korigirati. Na primjer, ako se u hrvatskom jeziku iza inicijala pišu točke (npr. Trg J. F. Kennedyja) ili ako postoji pravilo kada se piše veliko, a kada malo slovo, onda to ploče moraju poštivati. No treba reći i da će novim pločama biti ispravljen niz dosadašnjih pogrešaka, kako pravopisnih tako i faktografskih. Naime, ponekad su sama imenovanja javnih površina temeljena na pogreškama, a i pravila o postavljaju kućnih brojeva često su zanemarivana pa je sve to doprinijelo neredu u prostoru koji se sada donekle ispravlja, a ono što je manje vidljivo je upravo taj pozadinski, katastarski i drugi dio posla koji se s projektom dijelom odrađuje. Dio pitanja vjerojatno će i dalje ostati otvoren, npr. činjenica da se Gundulić zvao Đivo, a ne Ivan ili da je Tomaš Masaryk imao i drugo, suprugino prezime (Garrigue)… Pohvalna novina je i da će, zapravo prvi put ako se izuzmu vrlo rijetke iznimke, ploče s imenima ulica sadržavati i osnovne podatke o tome po kome ili čemu je ulica nazvana.

Do sada su jedino Berislavićeva ulica i Magdićeve stube u cijelom Zagrebu imale ploče s objašnjenjem po kome su nazvane

Zagrebu još uvijek nedostaje kvalitetni pravilnik o imenovanju javnih površina, koji bi sadržavao važne i vrlo praktične smjernice, npr. one o pridržavanju i nadogradnji postojećih tematskih numenklaturnih konteksta itd. U digitalnoj eri ono što svakako nedostaje je i online registar više od 5 000 zagrebačkih ulica, s osnovnim podacima poput toga po kome su i kada imenovane, a što mnogi europski, pa i neki hrvatski gradovi (npr. Rijeka) već imaju. To je nešto što bi projekt ovakvog opsega svakako trebao iznijeti.

Pored činjenice da nije bilo javnog natječaja, najveći problem novih ploča je posljedično uklanjanje starih. Malobrojna preživjela nekadašnja imena ulica, preostala na starim pločama kao tragovi vremena, društvenih preokreta i mijena u prostoru, sada će biti praktički potpuno izbrisana jer se sustavno uklanjaju. Umjesto toga, mnoge stare ploče, a ponajviše numeracijske pločice s nekadašnjim, a u najvećem broju slučajeva aktualnim imenima ulica, valja osvježiti bojom u novim, propisanim varijantama čime bi postale čitljivije ili ih jednostavno ostaviti kakve jesu. Skidati ih svakako ne treba. Danas u Zagrebu postoje svega dvije ulice koje imaju dodatne ploče s objašnjenjem po kome su nazvane. To su Berislavićeva i Magdićeve stube. Za ploču u Berislavićevoj će Bralić reći da je „jedini element od postojećih signalizacijskih ploča u gradu sa sviješću o tipografiji, koji se može promatrati kroz prizmu autentičnog pisma“ i upravo je ta ploča, između ostaloga, bila inspiracija za njihov projekt.

Stara numeracija čuva memoriju grada

Nadamo se da će te i neke druge ploče ipak biti pošteđene i ostavljene, a nove smještene pored njih. Zašto je to važno? Zato jer stare (često posve funkcionalne i točne) ploče svjedoče o kulturnoj aktivnosti svoga vremena, povijesti dizajna, dokazuju da grad postoji i od ranije, konačno, da smo svi samo dio nečega trajnijeg od nas samih. One ne smetaju, a na svoj način demonstriraju različitost i simultanost koja jest bit grada. Skromni proljetni pokušaji građanske inicijative „Sačuvajmo stare kućne brojeve u Zagrebu!“ nažalost nisu urodili plodom pa se dizajnerska smjena gradske povijesti zahuktava čineći veliku i nepopravljivu štetu time što se iz centra grada sada nepotrebno brišu slojevi memorije koja je dio identiteta Zagreba. U povijesnoj jezgri svakako je trebalo naći rješenje koje bi omogućilo implementaciju novog, ali na način da se stare i vrijedne ploče sačuvaju na autentičnim lokacijama. Takva su rješenja jednostavna i moguća, a na to se moralo misliti unaprijed. Malobrojne stare numeracije koje su preživjele još od 19. stoljeća ili iznimno vrijedni dvojezični natpisi (na hrvatskom i njemačkom) s imenima ulica izvedenih izravno na fasadama Gornjeg grada, pokazuju koliko je vrijedno sačuvati taj tip teksture grada.

Iz centra Zagreba se uklanjanju funkcionalne ploče koje su dio identiteta grada

Sada bi trebalo spasiti mnoge od starih ploča, od koji su neke na istim mjestima već duže od stoljeća. Trebali bismo biti toliko osviješteni da znamo da svaki nužni i poželjni napredak ne isključuje i zatire ono vrijedno što je prethodilo, već ga nadograđuje.

 

 

Tekst i fotografije: