Ovu zimu su prebrodili, hoće li sljedeću?

Bio je utorak, 31. siječnja ove godine kada se dvojac iz splitske udruge Most uputio u potragu za beskućnicima u Splitu i okolici. Nakon dugog toplog perioda – u siječnju su se mjerile temperature i do 15 stupnjeva Celzijevih – živa u termometru se počela spuštati, a za taj petak su najave prognostičara zvučale prijeteće: gust snijeg, jak vjetar, temperature ispod nule. Drago Lelas iz udruge Most, koja u Splitu drži prihvatilište za beskućnike, kaže da su tih nekoliko dana bili stalno na terenu. Obilazili su punktove koji su im zahvaljujući dugogodišnjem radu s beskućnicima dobro poznati. Ljudi koji žive i spavaju u autu, brodu, kamp-prikolicama bez osnovnih priključaka, u napuštenim, derutnim prostorijama, improviziranim, kartonskim kućicama ili bez ikakvog krova nad glavom – na ulicama i u parkovima. One koji nisu imali gdje, udomili su u prihvatilištu, onima koji su imali donekle prihvatljiv smještaj, dijelili su pokrivače, grijalice, hranu. Kada je tog hladnog petka Split osvanuo zameten snijegom, Drago kaže da su se cestama probijala jedino vozila Hrvatske gorske službe spašavanja i poznati plavi kombi udruge Most. U Splitu su javne službe ostale zatečene najavljenim snijegom, ali ne i oni. Prihvatilište u Splitu može primiti 22 ljudi i stalno su puni. Šesnaestero ih je u klasičnom prihvatilištu i šestero u stambenoj zajednici, koja je neka vrsta koraka pred odlaskom: tamo su ljudi koji imaju sređene papire i kojima su djelatnici i volonteri Mosta uspjeli naći neki prihod da mogu samostalno živjeti. Kroz prihvatilište je do sada prošlo 510 ljudi i do prije nekoliko godina im je bilo puno lakše pomoći, odnosno naći posao. Kriza je sve otežala. Sada im dolaze obitelji s djecom i raspituju se što da rade kada im sjednu ovrhe i izgube svake prihode. Pitaju mogu li ih kamo smjestiti. No, makar empatija građana ne posustaje. Krajem prošle godine je preko Facebooka pokrenuta akcija  “O-la-la 366 večera” kojom su se pozivali građani Splita da se kroz cijelu ovu godinu pobrinu za večeru korisnika prihvatilišta. Večere stižu svakog dan bez izuzetka i Drago kaže da su do kraja godine ispunjeni svi termini, ali tog hladnog petka ipak nisu očekivali da će se topli obrok uspjeti probiti do njih. No obitelj s Klisa, koja se prijavila da toga dana skuha večeru, angažirala je vatrogasce i večera je stigla. Kao tog petka, tako je i cijeli val hladnoće mirno protekao. U Splitu, kao i u ostatku Hrvatske, ni jedan beskućnik, na svu sreću, nije nastradao. Za to su najzaslužniji volonteri raznih udruga koji su išli po terenu i tražili ljude. No to ne znači da ima razloga za zadovoljstvo.

Hladnoće u veljači samo su iznijele na površinu problem koji postoji i postaje sve većim: u Hrvatskoj svakog dana ljudi gube mjesto za život. Ljudi koji se godinama bave tim problemom procjenjuju da u Hrvatskoj ima preko tisuću beskućnika i da bi ih još moglo biti najmanje toliko koji su u opasnosti da uskoro ostanu na ulici. Drago Lelas kaže da su ovu zimu evidentirali u Splitu 41 osobu koja nema gdje živjeti, a k tome imaju 130 pojedinaca i obitelji o kojima dodatno vode računa jer su u opasnosti da postanu beskućnici. Među njima je i stotinu djece. U Zagrebu je evidentirano 400 beskućnika, no bolje upućeni kažu da ih je bitno više. U Rijeci ih je popisano pedesetak. Prema istraživanjima, čak 19 posto stanovnika Hrvatske živi na granici ili ispod granice siromaštva, što je zastrašujuća brojka od 800.000 ljudi. No zahvaljujući najviše tome što veliki postotak građana ima nekretnine u vlasništvu, jer su ih dobrim dijelom stjecali u socijalizmu, ti siromašni građani su možda gladni, a makar imaju gdje spavati. Da nije toga, imali bismo zasigurno puno više ljudi na ulicama.

U gradovima u kojima postoje prihvatilišta još se nekako može pomoći beskućnicima, iako svi kažu da su kapaciteti premali. No, u Hrvatskoj je samo sedam takvih gradova: Zagreb, Rijeka, Split, Varaždin, Karlovac, Zadar i Osijek. U nizu gradova nema mogućnosti smještaja, kao, recimo, u Dubrovniku, Vinkovcima, Šibeniku, Slavonskom Brodu… U nekim od tih mjesta gradska vlast tvrdi da beskućnika ni nema. Hladnoće su ih demantirale pa su bili prisiljeni ad hoc otvoriti privremena prihvatilišta i zbrinuti ljude. Prošle godine su u Zakon o socijalnoj skrbi prvi put uvedeni i beskućnici i u tom je Zakonu navedeno da svako veće regionalno središte mora imati prihvatilište. Od tada je tek Pula u osnivanju prihvatilišta, drugo se ništa nije promijenilo. No Lelas se nada da će biti bolje kada se uskoro u Ministarstvu socijalne politike i mladih otvori najavljeni Odjel za starije i beskućnike. „Ako se s te adrese lokalnim vlastima pošalje poruka da je njihova zakonska obaveza da otvore prihvatilišta, valjda će nešto poduzeti“, kaže.


* Siniša Pucić / foto: David Kabalin

Riječanin Siniša Pucić, glavni (volonterski) urednik jedinog domaćeg časopisa o beskućništvu Ulične svjetiljke“, slaže se da se ništa neće promijeniti dok netko ne naredi lokalnim vlastima da moraju otvoriti prihvatilišta tamo gdje ih nema. „Ne postoji istinska želja da se situacija poboljša. Stalno se daju obećanja, ali se ništa ne poduzima“, kaže na početku našeg razgovora. Prihvatilište za beskućnike “Ruže svetog Franje”, u kojem volontira, smješteno je u 90 četvornih metara stana u sklopu crkve “Sv. Romualda i Svih Svetih” u Rijeci i oslanja se dobrim dijelom na rad volontera i donacije. Navodeći to, Siniša ukazuje da se može krenuti od malog i da nitko ne traži od lokalnih vlasti da imaju velike izdatke, ali moraju ispuniti svoje zakonske obaveze. „Kada smo 2007. godine otvarali prihvatilište u Rijeci, gradske vlasti su tvrdile da Rijeka nema beskućnika. Nije ih bilo u evidenciji pa su to shvatili onako kako im odgovara. A kada su se otvorila naša vrata, ljudi su počeli dolaziti.


* foto: David Kabalin

Danas naše prihvatilište sa svojih 13 kreveta nije dovoljno ni za jedan kvart u Rijeci, a kamoli za cijeli grad. Ovu zimu smo napravili popis od pedesetero ljudi za koje znamo da su na ulici, a sigurno ih ima još. Smještajne potrebe su u cijeloj Hrvatskoj puno veće od postojećih kapaciteta, a k tome svake godine sve veći broj ljudi traži smještaj. Što će tek biti kada uđemo u EU? U Sloveniju su već prvog dana kada su postali dio Unije počeli dolaziti siromašni ljudi iz drugih zemalja u potrazi za boljim životom i tražili pomoć. To će se dogoditi i nama, a nemamo nikakvu strategiju što ćemo napraviti“, kaže Siniša i dodaje da je ova teška zima makar prisilila javnost da shvati da beskućnika ima svuda po Hrvatskoj i da im treba pomoći. No, u Rijeci su izgleda shvatili tek da treba izbjeći tragediju da se netko smrzne na ulici pa su privremeno, za hladnoća, smjestili ljude u Crvenom križu o trošku Grada Rijeke, da bi im onda sredinom veljače poručili da su došli topliji dani i da moraju napustiti smještaj.


* foto: David Kabalin

Siniša kaže da među beskućnicima s kojima oni rade ima ljudi raznih dobi, no najviše ih je između 45 i 55 godine. Prestari su da bi se lako zaposlili, a premladi za mirovinu. Do krize su radili neke povremene poslove, često na crno, a onda je angažmana bilo sve manje, prihodi su presušili i našli su se na cesti. „Kao ona kuglica u lotu, tako su oni izletjeli iz sustava, sami i bez podrške“, kaže Siniša. Njegova udruga ne nudi tek smještaj i hranu, već ih, kao i splitski Most, pokušavaju trajno ukloniti s ceste. Sređuju im dokumente, upoznaju ih  s njihovim pravima i pokušavaju im naći prihode. Jedan od mogućih prihoda za beskućnike je prodaja časopisa „Ulične svjetiljke“.

Časopis je pokrenut 2008. godine i do sada su objavili 17 brojeva. Prodaje se u nekoliko gradova, a možete ih naći kod uličnih prodavača, koji su svi beskućnici. Od prodaje se pola ulaže u novi broj, a pola ide njima, čime stvaraju neku malu ušteđevinu da se mogu snaći kada izađu iz prihvatilišta. Božićni broj su prodali u čak 14.500 primjeraka, što je više od naklade najpoznatijih hrvatskih tjednika. To je lijepa i uspješna priča, koja će nekima pomoći da se izvuku iz lošeg životne situacije, no i dalje će ostati problem stotina beskućnika u Hrvatskoj. Ovu zimu su prebrodili, no što će biti dalje? „Hoćemo čekati novu zimu da na brzinu nešto poduzmemo? Hoćemo li čekati da službeno uđemo u EU pa da nas onda iznenade beskućnici na ulicama, kao u drugim europskim gradovima?“, pita se Siniša Pucić. Odgovora za sada nema. Zatoplilo je, sad je lakše zaboraviti na taj problem.