Što je prije bilo, grad ili čovjek?

Proljeće nam danima već glasno i jasno daje do znanja da smo ušli u sunčani period godine. Otvoreni prostori i zelene površine mame bojama, mirisima i novim počecima – i tko bi im odolio? Izlete ste već sigurno isplanirali. Tržnice su pune delicija iz (tuđih) vrtova i….koštaju sve više.

Znate za sve činjenice o hrani i suvremenoj proizvodnji iste, znate za rakove, tumore i ostale znakove da nešto radimo krivo, znate za krizu i potpuno promašene (nepostojeće) strategije razvoja domaće poljoprivrede i raspolaganja vlastitom zemljom. Svjesni ste da sadašnji način upravljanja resursima punom snagom gura postojeće društvo nizbrdo. A na kraju te nizbrdice nije baš cvjetna livada.

Umjesto da zemlju iscrpljenu oranjem, monokulturama i kemijskim tretiranjima vratimo – uz minimalne troškove – nazad u život planskom edukacijom i informiranjem na državnoj razini (srećom, inteligencijom još uvijek sporadično zabljesnu zajednice s odličnim idejama na mikro razini), pretvaramo je u ekonomski leš kojeg ćemo još dugo nositi na leđima i takvog, raspadnutog i teškog, dati u naslijeđe svojoj djeci.

* Prosvjedi hrvatskih mljekara ispred Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, 2009.

Postojeća sorta tržišne ekonomije odavno je mrtva i socijalni balon pogonjen fiktivnim financijskim kapitalom sve je bliži tlu. Pitanje je samo kako će se tko spremiti za to prisilno ateriranje.

Pametni ljudi davno su shvatili da napredak čuči u pojednostavljivanju, a ne kompliciranju.
Neki od tih ljudi (Bill Mollison i David Holmgren) sedamdesetih su godina prošlog stoljeća u Australiji razvili sustav koji se po pojmu “permanent (agri)culture” nazvao permakulturom.

U najkraćim crtama, permakultura je sistem odnosa između pojedinačnih elemenata u okolišu (uključujući energetiku, arhitekturu, tehnologiju, društvene zajednice…) koji multifunkcionalnošću svojih pojedinačnih djelova i međusobnim podržavanjem uspostavljaju izuzetno efikasan i samoodrživ ekosistem.
Drugim riječima – jednom pravilno uspostavljen, permakulturni sustav vas malo ili uopće ne treba.

Ili kako kaže Bill Mollison u Uvodu u permakulturu “Cilj je stvoriti ekološke i ekonomske sustave koji zadovoljavaju vlastite potrebe, a da pri tom nisu iskorištavajući niti ne zagađuju okoliš. Samim time oni bi bili uravnoteženi za dulje razdoblje. Permakultura koristi svojstvene karakteristike biljaka i životinja i povezuje ih s prirodnim odlikama krajolika tako da čine sustav koji pomaže opskrbu grada ili zemlje. Pri tome koristi i najmanju površinu zemlje koja se može obraditi.”
Primjeniva na apsolutno sve aspekte života, permakultura će vas već prvim rečenicama o sebi lagano “klepiti” po potiljku svojim jednostavnim i logičnim konceptom imitiranja prirode. Umjesto uzaludnog truda i energije koje (apsurdima itekako sklon) ljudski rod već stoljećima baca u bezdan ne bi li prirodu natjerao da funkcionira primijenjujući anorganska rješenja na organskim problemima, krajnje je vrijeme da sve svoje ljudske prednosti (aka pamet) počnemo koristiti na isti takav (pametan) način.

Vratimo se sad na ono proljeće s početka priče i pogledajmo koje su nam mogućnosti, sad i ovdje. Ukoliko ste svjesni svega nabrojanog u drugom pasusu, vrlo je vjerojatno da ste na bespućima interneta već nabasali na koncept permakulturnih sistema i između ostalog, urbanih vrtova. Onda biste možda mogli i znati da oni ne poznaju prepreke zvane “manjak prostora”, “nepostojeća okoćnica”, “život u stambenoj zgradi” i slične gradske alibije.

Vertikalni zeleni zidovi, uzdignute gredice, šumski vrtovi – rješenja je napretek, samo dobro proučite okolnosti u kojima možete djelovati i krenite u obranu svoga tijela, okoliša, novčanika i razuma.
I krenite sad, jer ožujak se upravo pozdravlja s nama, a ti isti vrtovi bi vam na jesen mogli višestruko zahvaliti za svaki dobiveni sunčani dan.

Format našeg medija ne dozvoljava enciklopedijske tekstove koje teme kao što je ova zaslužuju (uostalom, internet ih je već prepun i nema razloga pored postojećih permakulturnih genijalaca izmišljati toplu vodu – krenite s Mollisonovim “Uvodom u permakulturu”, proučite Sepp Holzerovu “Poljodjelac – buntovnik”, googlajte imena poput Geoffa Lawtona, navratite na blogove tipa Milkwood ili Deepgreenpermaculture, pratite raspored permakulturnih tečajeva u Zelenoj Akciji…). Nama preostaje uhvatiti sezonsku priliku i ponukati vas da krenete u poprilično zarazno istraživanje onoga što je čovječanstvu nekoć bilo mnogo jasnije nego danas.

Dakle, stalo vam je da hrana s vaših tanjura upravo to – hrana – a ne brdo otrova. Preuzeti kontrolu nad onim što jedete uopće nije teško, dapače, zahtjeva svega par kvadrata prostora, nešto sunca, malo vremena i realne procjene oko želja i mogućnosti kojima raspolažete.
Živite u stanu s malim balkonom i mislite da su jedini krumpiri koji bi se tu mogli naći oni u obliku pomfrija? Krivo. Postoji pregršt načina da na metru kvadratnom imate pravo malo bujajuće carstvo korisnih biljaka, koje će na tom istom balkonu bez ijednog umjetnog inputa rasti i rađati do tri puta više i bolje nego u vrtu održavanim konvencionalnim načinima.

Kako? Pravilnom uspostavom potrebnih parametara kao što su voda, zemlja i međusobni odnosi posađenih biljaka. Jedan od odličnih primjera dobro promišljenog mini-prenosnog sistema su tzv. wicking boxes. Riječ je o manjim boksevima koji sadrže ceradu, šljunak, tkaninu, zemlju i komad obične vodovodne cijevi, a izvedivi su u bezbroj kombinacija materijala, veličine i oblika i možete ih sastaviti od onoga što već imate pri ruci. Princip je slijedeći: vodom se ne zalijeva zemlja, već se ulijeva u cijev koja kroz slojeve zemlje vodu usmjerava na dno boksa, među šljunak. Zemlja se vlaži evaporiranjem odozdo i na taj način osigurava konstantan i ravnomjeran dotok hranjivih tvari u korijen, bez šokova izazvanim prevelikom vlagom ili sušom. Na taj način se štedi oko 80% vode koju bismo inače potrošili zalijevajući gornje slojeve zemlje. Naravno, kako bismo osigurali gornje slojeve od isušivanja (a istovremeno i kontrolirali korov), zemlju oko sadnica valja svakako malčirati (zaštititi tlo prekrivajući ga prirodnim materijalima).

Skica konstrukcije i fotografija ispod bi vam trebale do kraja pojasniti cijelu stvar.

Biljke koje rastu u ovakvim boksevima, u zemlji po kojoj se nikada nije hodalo tj. nije zbijena, mogu duplo lakše rasti, mogu se gušće saditi i međusobno se puno bolje štite od vanjskih utjecaja (a što se tiče zemlje, i nju možete sami napraviti).

Uz opisane wicking bedse postoji cijeli niz varijacija na temu uzdignutih gredica (o kojima više možete doduše, na engleskom, pročitati ovdje), pa se oboružajte informacijama, isplanirajte i isprljajte malo ruke.

Nemoguće je pričati o permakulturi i održivim sustavima i ne osvrnuti se na apsurd domaće poljoprivredne i ekonomske politike – dok dopuštamo da se sustavno uništava temeljna razvojna grana društva, sve je više praznih želudaca u blizini i osnovne životne potrebe uskraćene su prevelikom broju bića na Zemlji.
Teško je stisnuti oči i povjerovati da će biti bolje, jer dok god su održivi principi stvar “alternative”, dok god proizvodnju hrane tretiramo kao siroče koje praznicima nagradimo “poticajima”, bit će sve manje sitih.

Dizajnirati svoj vlastiti neovisni, samoodrživi sustav nameće se kao apsolutno win-win rješenje.
Kao što je rekao jedan pametan čovjek – grad je ubio čovjeka.

Imajte to na umu, nikad nije bilo istinitije nego danas.