Što je Prvi maj Zagrepčanima, Bečanima i Minhenčanima?

U srcu i duhu svakog od nas svaki praznik ima svoju konotaciju stečenu kroz obitelj, okolinu, medije. Tako je Božić obiteljski praznik, nekadašnji Dan republike je bio (pa i ostao) termin za kolinje, Dan državnosti je idealan za trošenje starog godišnjeg. A što je nam je  Prvi maj, odnosno Praznik rada?

Nekada, poslije Drugog svjetskog rata, taj je praznik bio sinonim za velike povorke. Nakon što su povorke malo pomalo nestale s gradskih ulica i trgova došla je i promjena uloga: Prvi maj je postao samo dan fešte, u Zagrebu je to u Maksimiru, i sindikalnog graha, a polako se  pretvara u Praznik roštilja, čemu se najviše vesele trgovački lanci koji masovno rasprodaju sve vrste roštilja, roštiljskog pribora, kremenadla, kobasica, povrća za grill.

Usporedimo Zagreb časkom s gradom s kojim se mi često i rado uspoređujemo – Bečom. Kao što Zagreb ima svoj sindikalni grah u Maksimiru, kojeg ove godine zapravo sindikati neće ni organizirati, već gradska uprava, tako i Beč ima svoju verziju u svojem Maksimiru, zvanom Prater. Tamošnji organizator je SPÖ, tj. njihov SDP. Mala zanimljivost: do pred 15-tak godina prema tradiciji na Prvi maj u Beču sve do podneva nije vozio javni prijevoz.

Usporedimo i Beč i Zagreb s Münchenom: tamo je događaj dana podizanje majskog drveta, tradicija koja je kod nas prisutna još ponegdje na sjeveru Hrvatske. Na popisu prvomajskih manifestacija proslava praznika rada se nalazi tek na četvrtom mjestu, iza još nekih tradicijskih običaja.

Pogledajmo sad malo nazive ulica: Zagreb je nekad imao Prvomajsku ulicu, malu pokrajnju ulicu u Gornjoj Dubravi koja je tko zna kako dobila to ime u društvu mnoštva drugih ulica koje su dobile imena prema rudarskim gradovima. Rad i radnici su imali više sreće: Radnička cesta je uspjela preživjeti tranzicijsko preimenovanje ulica.

Iako nije jedna od najljepših gradskih ulica,  ona je, zajedno sa Ilicom, na prvom mjestu na listi najdužih gradskih ulica. U toj su ulici nekad većinom bili zaposleni radnici dok su sada u njoj gotovo isključivo “bijeli ovratnici”.

Na kraju, nemojmo zaboraviti ni Radnički dol kod Britanca, dok je Prvomajsko naselje na Volovčici izgubilo to ime i dobilo ime Sv. Josipa što je ipak donekle održalo stari duh – sv. Josip je ipak zaštitnik radnika.  A Prvomajsku ulicu, koju nema Zagreb, imaju zato Rijeka, Poreč te niz mjesta u Međimurju.

Bečka Radnička ulica (Arbeitergasse) nalazi se u Margaretenu, jednom od “Bezirka” (kvartova) koji okružuju centar grada i po značenju mogli bi ju usporediti recimo s Adžijinom ulicom na Trešnjevci. No, uz nju Beč ima i svoju Prvomajsku ulicu, upravo u Prateru gdje se održava proslava. Za razliku od Beča koji ima i ulicu rada i Ulicu Prvog maja te Zagreba koji ima samo Radničku cestu, München nema niti jedno niti drugo.

Možemo li na kraju ovoga teksta izvesti kakav zaključak?

O prisutnosti i značenju Praznika rada odlučuje politička opcija koja je na vlasti i ukorijenjena u gradskoj kulturi. “Crveni” Beč u kojem su socijaldemokrati na vlasti tradicionalno već desetljećima ima sve, u Zagrebu  je nešto ostalo a nešto ne, a München je pak bio i ostao desno orijentiran pa tako u njemu ni Praznik rada nema neku ulogu.

U svakom slučaju, želimo vam svima sretan Praznik rada i da ove godine, usprkos svemu, sačuvate odnosno steknete svoje radno mjesto ako ga nemate!