Nakon što su par dana produžili rok prijava za izlaganje na D-sajmu Dana D, marljivi organizacijski tim popularnog festivala dizajna odužio je i objavu rezultata izabranih sudionika jer im je mailove (u zadnji tren) zatrpala gomila od preko 300 prijava. Tko su (talentirani) sretnici čije ćete uratke i predstavljanja moći vidjeti u napuštenom industrijskom kompleksu Stare klaonice Zagrepčanke sredinom lipnja, pogledajte na kraju ovog posta!

Za sve vas koji ne znate, Dan D je međunarodni festival dizajna, koji se ove godine događa treću godinu zaredom. Pogledaj.to ove godine podržava Dan D kao medijski pokrovitelj!

Na samom događanju pripremamo vam puno iznenađenja, no na to ćete morati još malo pričekati, do onda pogledajte tko je zadovoljio kriterije da bude  predstavljen na D-sajmu, središnjoj neprofitnoj izložbi spomenutog festivala, koji se u svom trećem izdanju održava od 15. do 17. lipnja 2012.

Evo što o ovogodišnjoj selekciji kažu organizatori (a za popis odabranih još malo scrolajte):

Od 2010. D-sajam služi kao platforma za predstavljanje najboljih mladih dizajnera do navršenih 35 godina, bez obzira da li aktivno djeluju na sceni ili će na nju tek kročiti. U sklopu Dana D i ovog će puta biti prikazana njihova produkcija, koja uključuje naručene i samoinicirane radove, mentorirane i samostalne projekte, uključujući i one posebno osmišljene i realizirane za sam nastup na festivalu. Budući da je od početka namjera organizatora, Hrvatskog dizajnerskog društva i Peperminta, bila inzistirati upravo na onim autorima i radovima koji najbolje predstavljaju potencijale koje nose mladi dizajneri i dizajnerice za kontekst u kojem žive i djeluju, ovogodišnja selekcija je nešto stroža nego u ranijim izdanjima te je tako među tri stotine prijava odabrala sveukupno 44 izlagača. Dio autora predstavit će se individualno, no tu je i ove godine velik broj autorskih timova, pa je ukupan broj sudionika sajma 77.

Dok su prijašnjih godina u prijavama prednjačili autori i autorice iz Hrvatske, ove je godine izuzetno vidljiv trend rasta interesa izlagača iz regije. U skladu s time, u finalnu selekciju ovog je puta ušao i veći broj autora iz regije, i to najviše iz susjedne Srbije (čiji će se autori predstaviti na čak devet štandova) i Bosne i Hercegovine (3 mjesta, šest autora), ali i iz Makedonije i Slovenije.

Odabrani autori i njihovi projekti kao i do sada ponudit će široku sliku unutar koje su zastupljena različita područja dizajnerskog i kreativnog djelovanja – od produkt dizajna i dizajna vizualnih komunikacija, preko modnog dizajna, konceptualnih projekata, do onih graničnih koji povezuju različite discipline.

Čestitamo svim izlagačima na ovogodišnjem D-sajmu, a to su:

1. Tvrtko Bojić (BiH)

2. Iva Čukić (SR)

3. Ema Gerovac (HR)

4. Morana Krklec (HR)

5. Sanja Kuzmanović (HR)

6. Petra Lasić (HR)

7. Lidija Lovrić (HR)

8. Barbara Lukanić (HR)

9. Iva Markovac (HR)

10. Petra Matijević (HR)

11. Nenad Merzel (SR)

12. Marko Prokić (SR)

13. Sanja Rotter (HR)

14. Marko Runjić (SR)

15. Ivorin Vrkaš (HR)

16. Juan Carlos Salas (SR/Španjolska)

17. Marko Salapura (SR)

18. Jana Misheva (MK)

19. Damir Prizmić (HR)

20. Marko Prpić (HR)

21. Samo Muhič (SLO)

22. Petra Milički (HR)

23. Mia Ventin (HR)

24. Bojana Rajičić (SR)

25. JET LAG / Jasmina Arnautović, Maja Virgej (HR)

26. ALENPINKU AND ANDREAPOPOVIC / Alen Pinku, Andrea Popović (BiH, SR, Italija)

27. OSH DRVO / Ana Petak, Hana Ciliga, Marina Mijatović, Sanja Tušek, Mirna Grubišić (HR)

28. OSH PRINT / Vendi Budić, Vina Ćurčija, Marko Jovanovac, Marko Jovanovac, Jelena Jukčić, Juraj Murgić, Luka Predragović, Barbara Zec (HR)

29. ZVONO (HR)

30. SCHOOL OF BENTO / Vina Ćurčija, Željka Tkalčec, Marina Mijatović (HR)

31. LA. RCH / Ana Dimitrijević, Ilija Mihajlović (SR)

32. MKF&AT / Marino Krstačić – Furić, Ana Tomić (HR)

33. GRUPA VIL*E / Vlatka Blaksić, Ivona Vuletić, Lana Hudina (HR)

34. LISNATI ODRED / Marina Andrijašević i Maja Subotić (HR)

35. BLENDER / Anđela Brajović, Vladimir Stajić (SR)

36. K/A / Ana Rimac i Katarina Perić (HR)

37. KRIŠTOFIĆ & ŠOŠA / Bojan Krištofić i Goran Šoša (HR)

38. LEI+MAR / Marina Jukić i Leila Kasumović (HR)

39. TRUST ME, IT’S ART / Jure Martinec, Nejc Prah, Klemen Ilovar (SLO)

40. Petra Križan + Ines Vlahović (HR)

41. ATMOSFERA / Davor Silov, Bernarda Silov, Martina Kapuđija, Antonija Serdarević (HR)

42. Jaša Zelmanović + Jelena Azinović (HR)

43. SHE:YOU / Adisa Vatreš, Naida Begović, Neira Sinanbašić i Ismet Lisica (BiH)

44. Josipa Gregorina (HR)

Više o festivalu pročitajte ovdje i ovdje.

Kako je bilo na prošlogodišnjem Danu D, pogledajte u fotogaleriji.

Vidimo se na Danu D!

Danas s vama dijelimo odličan mini-projekt za koji su zaslužni Helena Stublić i Matija Kralj, u podcijenjenom rezidencijalnom zagrebačkom kvartu- Vrbanima, te rezultate radionice na kojoj su sudjelovali umjetnici tijekom prošlog vikenda.

Naime, do ideje za projekt došlo je potpuno neplanirano i ad hoc. Predstavnica stanara zgrade na ulazu br.21,  kako nam je objasnila Helena, krenula je prije nekih mjesec dana s opsežnijim radovima u uređenje stubišta i zajedničkih prostorija. Ostaci grafita, nogometne poruke i želja nekih stanara da se na mjestu ulaza oslika veliki Dinamov grb, Helenu je potaknulo da stvar uzme u svoje ruke i u dogovoru s predstavnicom stanara odlučuje napraviti svojevrsnu prostornu intervenciju.

Danas su Vrbani, ističe Helena, primjer dobre planske gradnje iz 80-tih godina prošlog stoljeća s obiljem zelenila, parkova i dječjih igrališta. U neposrednoj blizini nalazi se samo jezero Jarun, a Vrbani se sa sjeverne strane nastavljaju kao logičan urbani potez. Stoga, prolaz kroz zgradu kao poveznica prostora ulice i blizine Zagrebačke avenije s prostorom parka koji je zatvoren zgradama sa svih strana.

„U razgovoru s kiparom Matijom Kraljem i na njegov prijedlog odlučili smo napraviti umjetničku radionicu. Na poziv su se odazvali Matijini kolege s Akademije, te sam bila i više nego ugodno iznenađena da su ljudi bili spremni sudjelovati u radionici samo za materijale i hranu i piće za ta dva dana. Sama priprema radionice trajala je oko tri tjedna, jednom smo se svi našli tamo kako bi umjetnici pregledali prostor, porazgovarali o svemu i rekli neke svoje ideje. Sljedeći vikend nakon sastanka odvijala se radionica.“

Na radionici je sudjelovalo osam umjetnika (Dina Karadžić, Ivan Fodor, Ivana Zubović, Matija Kralj, Marko Pašalić, Marija Lopac, Neva Kiš, Tea Stražičić), istražujući prostorne zadatosti i aplicirajući tematske raznolikosti, no unatoč većinom pozitivnim reakcijama stanara, bilo je i onih manje pozitivnih, ističe Helena.

„U nedjelju ujutro svjedočili smo manjem incidentu gdje je nekoliko ljudi prosvjedovalo zbog jedne slike krokodila sa zlatnim križem. Jedan stariji čovjek bio je čak i vrlo agresivan, prijetio je da će zvati policiju i sl. Na našu sreću, ništa se ozbiljnije nije dogodilo. Ispada da stavljanje vjerskih simbola (ili ikakvih koji na to asociraju) u kontekst koji je neuobičajen, nije dobrodošlo, i smatra se, prema riječima te osobe, vrijeđanjem vjerskih osjećaja. Na kraju, kako bismo izbjegli daljnje prepirke, umjetnica je pristala na to da križ bude zamijenjen Mercedesovim znakom“, opisuje organizatorica.

Ipak, projekt je potrebno sagledavati u kontestu lokalnog djelovanja i osnaživanja zajednice te razmišljanja o prostoru koji nas okružuje: „Cijela stvar me potaknula na razmišljanje oko toga koliko ljudi malo razmišljaju o zajednici u kojoj žive, koliko im je malo stalo do ljudi i prostora u kojem žive i kako se malo angažiraju oko ičega. Ipak, čini se da kada netko drugi radi, onda se svi osjećaju da su pozvani to kritizirati. Odlučila sam se angažirati oko toga jer nisam htjela to prepustiti slučaju. A znala sam i da ako ja to ne napravim/organiziram da to zapravo nitko niti neće“, Helena završava misao o svojem projektu.

Upravo ova mini intervencija, koja ne mora nužno uključivati čitav kvart, već samo zid ili prolaz, pokazuje koliko je entuzijazma potrebno za promjenu. „Misli globalno, djeluj lokalno“, u ovom je slučaju posve primjenjiva poslovica.

fotografije: Matija Kralj

U posljednjih pet godina veoma su rijetki bili građevinski projekti koji planiraju novu infrastrukturu poput zračnih luka i morskih putničkih terminala, a osobito je nepoznata rekonstrukcija željezničkih i autobusnih kolodvora. Stanje zagrebačkog autobusnog kolodvora je zabrinjavajuće, a u stopu ga slijede i ostali hrvatski gradovi poput Splita i Rijeke.

No, Osijek se može pohvaliti s novim projektom koji u potpunosti zadovoljava kapacitete putničkog prometa te pokazuje dosljednost u oblikovanju, referirajući se na neke od najrelevantnijih inozemnih primjera.

Ideja za građenjem novog autobusnog kolodvora u Osijeku javila se 2007., nakon što je Grad Osijek raspisao natječaj po principu javno-privatnog partnerstva. Natječaj je zahtijevao visoko arhitektonsko oblikovanje i najbolju ekonomsku iskoristivost u terminima troškova izgradnje, održavanja i korištenja.

Problemski zadatak bio je usmjeren na oblikovanje autobusne stanice A kategorije, što znači visoka kvaliteta suvremene arhitekture, gdje je po odluci žirija najbolje rješenje ponudio arhitektonski ured Rechner u suradnji s Osijek Koteksom d.o.o.

Kolodvor je dovršen 2011., a njegovo urbanističko rješenje u mnogočemu je određeno svojim smještajem u gradskom tkivu. Longitudinalnost grada na Dravi odražava se i u pozicioniranju zgrade Autobusnog kolodvora na parceli.

Na istočnoj, najkontaktnijoj strani uzdužne parcele, smješten je terminal gradskog prometa: tramvajsko stajalište, pet perona za autobuse gradskog prijevoza, taxi stajalište, veliki trg s dominirajućom krovnom plohom te kosi visoki zid koji usmjerava prema ulazu u zgradu i ujedno odvaja perone od vanjskog pristupa.

Zgrada Autobusnog kolodvora, izvedena paralelno s pristupnom intrazonskom cestom, svojom longitudinalnošću “zatvara” 16 autobusnih perona smještenih iza zgrade, u “dvorištu”, dimenzije su joj 132,9 m x 16,4 m. U njoj su, pored dvoetažno visoke kolodvorske aule i komunikacijskih površina, svi potrebni trgovačko-uslužno-ugostiteljski sadržaji te prometni uredi. Sadržaji su smješteni u prizemlju i na galeriji.

Na perone autobusi stižu preko kontrolne rampe. Putnici na perone pristupaju iz zgrade kolodvora.

Blago valovita dominantna krovna ploha značajno natkriva zgradu Autobusnog kolodvora na sve strane, pogotovo iznad autobusnih perona i pristupnog trga, asocijacija je na ugodnu autobusnu vožnju, poput jedrenja na niskim i dugačkim valovima. Njenu “težinu” dematerijalizira ostakljena ploha svih pročelja zgrade Autobusnog kolodvora, s naglašenom horizontalnošću ostakljenih polja. Podzemna javna garaža ispod cijele zgrade i vanjskih perona ima kapacitet za 251 vozilo. Izravno je povezana sa sadržajima zgrade Autobusnog kolodvora, a pješački pristup joj je moguć i izvana, preko pristupnog trga. Promet prema garaži je odvojen od autobusnog prometa.

Nosiva konstrukcija podzemne garaže je armiranobetonska. Nosivu konstrukciju prizemlja i stubišnih jezgri zgrade Autobusnog kolodvora  čine armirano-betonski stupovi i grede povezani armiranobetonskom pločom. Ogromna krovna ploha leži na čeličnim rešetkastim nosačima u oba smjera,koje nose čelični stupovi promjera 32 cm, u rasteru 8×8 m.

Dobro oblikovanje infrastrukturnih objekata nužno je za dobru prezentnost zemlje koja se diči kao turistička, te upravo takve kontaktne zone potražuju najveću oblikovnu pozornost.

NAZIV REALIZACIJE: AUTOBUSNI KOLODVOR

LOKACIJA: OSIJEK, UGAO KAČIĆEVE I KAŠIĆEVE ULICE

AUTORI: PREDRAG RECHNER, dipl.ing.arh. & BRUNO RECHNER, dipl.ing.arh.

ARHITEKTONSKI URED: RECHNER d.o.o., OSIJEK

SURADNICI: INES PELZER, arh.teh.

INVESTITOR: OSIJEK KOTEKS d.d., OSIJEK

IZVOĐAČ: OSIJEK-KOTEKS d.d., OSIJEK

POVRŠINA PARCELE: 21199 m2

NETO POVRŠINA: 11066 m2

PROJEKT: 2007.

REALIZACIJA: 2011.

CIJENA: 120.000.000kn

FOTOGRAFI: MARIO ROMULIĆ & DRAŽEN STOJČIĆ

Bez obzira što danas znamo objasniti uzroke, predvidjeti njihove intervale, te (više ili manje uspješno) nositi se s njihovim posljedicama, čuđenje i fascinacija i dalje ostaju.

Fotograf Ryan Hopkinson evidentno  je pod snažnim dojmom prirodnih fenomena tornada, što vjerno elaborira u svojoj istoimenoj seriji fotografija. Njegove radove „Tornado“, koji su nastali u suradnji s Lightning+Kinglyface, moglo bi se okarakterizirati i kao znanstvene eksperimente zabilježene fotoaparatom. Unutar svog studija Hopkinson je, zajedno sa svojim suradnicima, uspio stvoriti 20 umjetno nastalih „twistera“ visokih više od metra, koristeći obojani dim te industrijske ventilatore. Kako objašnjava, u početku je proces tekao polako, kroz brojne pogreške i ponovne pokušaje da bi na kraju uspjeli postići točan balans za stvaranje idealnog okruženja za nastanak tornada.

Hopkinson ističe kako ga je fenomen tornada oduvijek fascinirao, a na ovom je projektu odlučio pokušati simulirati vremenske elemente izvan njihovog originalnog konteksta, stvarajući ih u kontroliranim uvjetima. Kako sam fotograf objašnjava, svjestan je da su njihove tvorevine delikatna uplitanja u prirodne fenomene, no kaže kako je stvaranje vlastitog tornada i gledanje njegovog nastanka, bez obzira na veličinu i snagu, bio jedinstven doživljaj.

Više o njegovim projektima pogledajte ovdje.

Milano je posljednjih desetak dana u centru medijske pozornost, no ne zbog netom završenog Tjedna dizajna, već situacije koja se, teško može zamisliti u tom talijanskom poslovnom središtu.

Prije deset dana, 5.svibnja u Milanu je posve nemilitantno okupiran napušteni poslovni toranj na uglu Vie Luigi Galvani i Vie Fara, Torre Galfa, postavši najfrekventnije mjesto  na kojem se okuplja mnoštvo kulturnjaka, umjetnika, studenata, ujedinjenih u gotovo sumanutom pothvatu – dobivanja autonomije i neprepuštanja gradskim vlastima kontrolu nad 103 metara visokim tornjem s ukupno 30 katova. Riječ je o M.A.C.A.O.-u, novom umjetničkom centru instaliranom unutar gotovo bladerunerovske scenografije, kojeg su na „prepad“ preuzeli Lavatori dell’arte, inicijatori akcije i kulturni djelatnici.

Toranj Galfa izgrađen je kasnih pedesetih godinaza tadašnjih 2.5 milijardi lira, služeći kao sjedište tvrtke S.A.R.O.M., naftne industrija iz Ravenne. Ubrzo postaje talijansko sjedište British Petroleuma, koji preuzima i kupuje S.A.R.O.M.  Tih pedesetih, projekt koji potpisuje arhitekt Melchiorre Bega, gradi se na zemljištu tercijarne destinacije, pokazujući dinamičnu sliku grupacije u novom ekonomskom centru (CBD) Milana. Osamdesetih, toranj preuzima Banco Popolare, a 2006. za 48 milijuna eura konačno dolazi u ruke tvrtci Immobiliare Lombarda, koja je dio grupacije Fondiaria SAI, osiguravajuće kuće koju kontrolira obitelj Ligresti.

U Milanu je i dvadesetogodišnji Splićanin Vedran Skansi, student urbanizma na Politecnicu koji živi u blizini tornja i neposredno je uključen oko događanja MACAO-a, kao i uostalom većina mladih milanskih intelektualaca. „Ideja koji su predstavili inicijatori Lavatori dell’arte jest ta da kultura i umjetnost trebaju biti dio javnoga dobra, novi živući oblik demokracije koja pokušava nadići prazninu između privatnog i javnog sektora. Ovaj pokret su počeli planirati već prije godinu dana. MACAO je samo jedna od nedavnih okupacija u Italiji, jer je u zadnjih godinu dana okupirano više zgrada u talijanskim gradovima. U Rimu je 14.6.2011 okupiran Teatro Valle; od 2007. su u Veneciji okupirana skladišta soli, danas poznat kao S.a.L.E. Docks; u prosincu 2011. okupiran je Teatro Coppola di Catania; 13.4.2012. okupiran je Teatro Garibaldi u Palermu; te Vrtić Kreativnosti u Napulju… Tako da se samo čekalo na Milano“, objašnjava Vedran.

U MACAO-u za sada funkcioniraju tri od 30 katova, većinom zato što su ostali u dosta lošem stanju, poprilično derutni i opasni po život. Svake večeri u njemu se održavaju raznoliki koncerti, performansi, izložbe, postoji čak i urbani vrt, a svatko je slobodan ući u bilo kojem trenutku. Toranj je posjetio i dao stanarima podršku nobelovac Dario Fo te reporterka Daria Bignardi, istaknuvši kako je riječ o mjestu koje spaja ljude bez razlika, gdje su kultura i znatiželja glavni motivatori promjene.

Svakako da su takva kretanja dio većeg kolektivnog pokreta Occupy, koji je u talijanskim gradovima itekako uzeo maha. Occupy pokret, kako ističe sociologinja Saskia Sassen, predstavlja stvaranje novog teritorija koji se poprilično razlikuje od ideje demonstracija. On, osim zauzimanja prostora, razmišlja i o stanovitom uređenju: dovodu hrane, vode, infrastrukture i prema tome, očuđuje kodove uobičajenih praksi vezanih uz europski javni prostor. Iako nema jasno naznačen program, brojnost i rasprostranjenost mu daje legitimitet za neunificiranjem. Nadalje, ističe Sassen, pokret započinje proces dezintegracije značenja ulice, čime se aktivno stvara prostor za drugačiju vrstu praksi. No, svakako da je pokret Occupy usmjeren na rušenje kapitala, mnogo više nego  na rušenje vlasti i političkog, što je slučaj vezan i uz konkretni prostor tornja Galfa. Njegov odabir, naime, nikako nije slučajan.

Jer, kako stvari stoje,  poduzetnik Lingresti nije kupio toranj Galfa s  namjerom  obnove ili ponovne izgradnje, već mu je to omogućilo dobivanje koncesije ostalih gradskih izgradnji za EXPO u Milanu 2015. Upravo je to bio razlog javnog nezadovoljstva, okidač  na koji su reagirali stanovnici Milana, imputirajući prije svega opravdanost takvih postupaka gradonačelniku Giulianu Pisapiji.

Vedran objašnjava kako je nezadovoljstvo kulminiralo zbog toga što grad ne želi eksproprijarizirati napuštenu zgradu privatniku, stavljajući interese pojedinca ispred interesa cijelog grada.

Ipak, jučer je stanovnike MACAO-a „posjetio“ konvoj interventne policije, koji je blokirao prolaz i ulaz, a kako opisuje Vedran, stvar se činila poprilično gotova nakon desetak dana okupacije: „Probudivši se, nanjihovoj facebook stranici sam vidio post u kojem je pisalo da je  MACAO pod iseljavanjem i gdje organizatori pozivaju sve da u što većem broju pojave ispred nebodera. Došavši ispred zgrade, tamo je bilo stotinjak osoba koje su mirnim prosvjedima pokazivale svoja mišljenja i slogane, te veliki kamion s kontejnerom koji je trebao poslužiti za prijevoz “otpada” iz MACAO-a. Naime, Ligresti je već prije par dana savjetovao novim stanovnicima da se sami isele.“

„No prevario sam se, MACAO nije ni blizu kraja, upravo suprotno, MACAO tek počinje. Trenutačno traje opsada ulice ispred tornja te se Makaovci nemaju namjeru predati, a program se nastavlja na ulici“,  nastavlja Vedran.

Glavni način komunikacije unutar MACAO-a jesu skupštine, ističe Vedran, gdje unutar formiranog kruga pojedinac dobiva pravo na riječ, a jučer se (nakon četiri dana apeliranja stanara) pojavio i gradonačelnik Milana objašnjavajući kako „iseljavanje ne rješava problem, već stvara nove, osjećajući se dužnim dati pozitivan odgovor na spontano pitanje koje se rađa iz kulture, kreativnosti i okupljanja mladih ljudi.“

Iako je stanarima ponudio alternativno rješenje za kulturni centar, lociran u bivšoj tvornici Ansaldo u kojoj se održavaju i Fuori Salone, kako bi se osigurala početna točka kulturnih projekata u Milanu,  to je dočekano s poprilično podijeljenim mišljenjima, jer upravo toranj Galfa utjelovljuje, kako prenosi Vedran „simbol pomahnitalog kapitalizma i mafije kroz izravnu moć financijskog kapitala putem državnih organa.“

No Vedran je svjestan kako pokret Galfa ima svojih nedostataka, posebice u organizaciji:

„Stekao sam dojam da se jednogodišnje planiranje MACAO pokreta baziralo samo na to kako okupirati toranj, bez da se razmišljalo što kasnije. Razgovarajući s nekolicinom organizatora, oni su djelovali pomalo izgubljeni ili nesigurni; jer toranj treba hitne zahvate, što zbog sigurnosti, tako zbog sanitarija. Naime, u tornju nije bilo ničega. Struja i cijevi postoje samo na prvom katu, no sve ostalo je iščupano i prodano tijekom godina. Niti podovi, niti pločice, parketi, zidovi…Da ne pričamo o ogromnim rupama koje prolaze kroz cijelu zgradu te čine to mjesto jednostavno, opasnim.“

Problem okupiranog milanskog tornja  je i hijerarhijske prirode, jer često predloženi projekti nemaju odaziva, niti je jasno tko je nadležan za provedbu istih.

No unatoč svemu, svojim pozitivnim stranama i logističkim propustima, projekt nazvan MACAO u tornju Galfa ima mnogo potencijala: „Kome bi palo na pamet okupirati neboder! Takvo što još se nikada nije dogodilo… Možda je upravo ta odluka, iako dugoročno gledajući, nema viziju, bila presudna za takav odaziv participatora, za takav odjek u javnosti i za stvaranje jakog imena koji je tek početak neke nove budućnosti koja čeka Milano. Vidljivo je da MACAO ide nekamo, a uskoro ćemo znati i kamo…Kako glasi jedan od slogana o  MACAO-u: Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti!“, završava Vedran.

Vrijeme će pokazati što će biti s ovim zaista utopijskim projektom, pomalo donkihotskim, ali izuzetno simptomatičnim za vrijeme u kojem živimo, pokazujući kako je ipak na trenutke moguće otvoriti nestabilnost u naizgled čvrsti sustav globalnog kapitala.

Također, svatko može sudjelovati projektu MACAO-u, predlažući ideju za projekt ili kako iskoristiti prostor, informirati se možete ovdje, a glavna nagrada je Neboder!

Fotografije: Vedran Skansi, M.A.C.A.O. Facebook i M.A.C.A.O. tumblr

U nastavku pogledajte više o događanjima, njihovim programima te gostima predavačima.

Na konferenciji Reciklaža urbanih teritorija u sklopu dvodnevnog programa detaljno će se obraditi teme kroz format okruglih stolova i iscrpna objašnjenja razvojnih ciklusa gradova partnera. Konferencija se boduje s ukupno 16 bodova od toga 2 iz građevno-tehničke regulative.

Četvrtak 17. svibnja
16:15 – Uvodni govori – svečano otvorenje

17:00 – 18:30 Pretpostavke sustava. Sudionici: Ana Mrak Taritaš, Igor Toš, Krunoslav Šmit, Bojan Bilić te Silvio Bašić

19:00 – 20:30 Sustav u praksi. Sudionici: Ana Mrak Taritaš, Miroslav Štimac, Damir Hrvatin, Zoran Hebar te Toni Vidan
Modatori okruglih stolova: Ivona Jerković i Hrvoje Vidović.

Petak, 18. svibnja 2012.
11:00 – Najava stručnih okruglih stolova – ISKUSTVA EUROPSKIH GRADOVA

11:30 – 13:00 Lille: Nathan Starkman: Greater Lille mutations ; Nancy:Pascal Taton: Nancy Grand Coeur, the urban regeneration; moderator Borislav Doklestić

13:30 – 15:00 Beč; predavači: Kurt Mittringer: VIENNA – Development policy; Principles and Visions, Focus: Recycling of “brownfield-areas” iChristian Kuehn; moderator Saša Bradić: Wiener block recycled

16:00 – 17:30 Barcelona; predavači: Carles Blasco: The renewal of the Eixample; Aurora Lopez: The urban and economic renewal of Poblenou district; moderator Luciano Basauri

18:00 – 19:30 Zaključci konferencije / preporuke Apolitika– okrugli stol

Više o stručnoj konferenciji Reciklaža urbanih teritorija pogledajte ovdje.

Međunarodni znanstveni skup Promišljanje urbanizma na Arhitektonskom fakultetu boduje se u okviru programa SSU HKA: Sekcija A – 9bodova , SekcijaB – 5 bodova, Sekcija C – 5 bodova.
U nastavku pogledajte program skupa za subotu 19. svibnja.
8:00 – 8:30 Registracija

Svečano otvorenje 8:30 – 9:00 Hall A – 81

9:00 – 11:00 Hall A – 81
Predavanja pozvanih autora

ANTONIO BORGHI, New Perspectives of European Urban Policies / Nove perspektive europskih urbanizacijskih trendova

LUUK BOELENS, Negative & Positive Inclusion /An actor-relational view on Business and Citizen Involvement / Negativne i pozitivne inkluzije / Aktersko-relacijski pogled na učešće tvrtki i građana

MOJCA ŠAŠEK DIVJAK, Urban Planning of Ljubljana City Today and in the Future /Urbanističko planiranje grada Ljubljane danas i u budućnosti

DAVORIN GAZVODA, Reduction and Degradation of Slovene Residential Green Spaces / Smanjivanje i degradacija zelenih površina u slovenskim rezidencijalnim četvrtima

SONJA JURKOVIĆ, Comparison of General Principles of Urban Planning from 1971 to 2011 / Usporedba općih načela u urbanističkom planiranju od 1971. do 2011.

11:30 – 13:30 Hall A – 81

SEKCIJA A – Town

BORKA BOBOVEC, INES NIZIĆ i MARINA SMOKVINA
Implementacija načela urbane koherencije na primjeru Europana 7

DIJANA APOSTOLOVIĆ
Studija pristupačnosti javnih prostora na primjeru Novog Sada

KRISTINA ĆULIBRK MEDIĆ i ALEKSANDRA BANDIĆ
Urbanistički značaj i utjecaj pješačkih zona u centru Novog Sada na formiranje identiteta grada

MILENA KRKLJEŠ, VLADIMIR KUBET i DEJANA NEDUČIN
Pregled mogućnosti za podizanje kvalitete dječjih igrališta u rezidencijalnim četvrtima transformiranim od obiteljskih kuća do višeobiteljskih zgrada Studija slučaja Novi Sad, Srbija

ALEKSANDAR BEDE
Komplementarni utjecaji nacionalnih i internacionalnih faktora protiv gradskih strategija urbanističkog razvoja

ARMINA PILAV
Planirani i imaginarni grad: čitanje urbane slike savremenog Sarajeva

LEONORA GRCHEVA
Problemi političke dominacije nad urbanizmom: „Skopje 2014”

15:00 – 17:00 Hall A – 81 – Town

JURE MARIĆ, ZRINKA RUDEŽ i LEA ĐUROVIĆ RUSO
Gdje je nestao urbanizam? Primjena urbanističkih kriterija u litoralnom pojasu

PETRA PEREKOVIĆ i MIRJANA MIŠKIĆ DOMISIĆ
Urbani krajobraz i prostorno planska dokumentacija

NATAŠA IVANIŠEVIĆ, NIKOLINA MARAVIĆ i KRUNOSLAV ŠMIT
Dodana vrijednost u urbanističkom planiranju suvremenih stambenih naselja u Hrvatskoj

DAMIR SEKULIĆ
Infrastrukturni krajobrazi u tranziciji

TIN OBERMAN i BOJANA BOJANIĆ OBAD ŠĆITAROCI
Gradski zvučni okoliš u okviru teorije soundscape-a i arhitektonskog fenomenološkog diskursa

IGOR SLADOLJEV
Mjerilo prilagodbe

ANČI LEBURIĆ i IVANA VLAIĆ
New Methodological Approaches in Urban Researches / Novi metodološki pristupi u urbanim
Istraživanjima

Sekcija B – 11:30 – 13:30 Hall B – 317
Space and landscape

MOJCA GOLOBIČ, NAJA MAROT i ŠPELA KOLARIČ
Procjena utjecaja politika EU na teritorijalnu koheziju urbanih područja

ALEKSANDAR LUKIĆ
Tipologija ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske i njezin značaj u prostornom planiranju

ALENKA FIKFAK, GAŠPER MRAK i ALMA ZAVODNIK LAMOVŠEK
Izazovi suvremenih koncepata održivog razvoja ruralno-urbanih područja u 21. stoljeću

IRENA MATKOVIĆ
Novi poticaj regionalnom planiranju u Hrvatskoj

NADA ANTIĆ i TOMISLAV PEJAKOVIĆ
Promjene i tendencije demografskog razvoja i urbanizacije na zagrebačkom području

JASENKA KRANJČEVIĆ
Prostorno planiranje turizma / Stanje i posljedice

ANA MRAK TARITAŠ, KRUNOSLAV ŠMIT i ANA MRĐA
Usklađenost odnosa planiranih turističkih zona i građevinskih područja naselja na otocima Ugljan, Šolta, Brač
i Mljet

15:00 – 17:00 Hall B – 317 – Space and landscape

IVANA LIOVIĆ
Usklađenost odnosa planiranih turističkih zona i građevinskih područja naselja na otocima Ugljan, Šolta, Brač i Mljet

VASILE MEITA i ALEXANDRU-IONUT, PETRIS¸OR
Urbanistički i arhitektonski kriteriji za održivi prostorni razvoj naselja unutar rezervata biosfere delte Dunava

VESNA KOŠĆAK MIOČIĆ-STOŠIC, DARIJA PERKOVIC, KALIOPA DIMITROVSKA-ANDREWSi IVAN MARUSIC
Strateški pristup u planiranju razvoja i zaštiti područja Brodskog Brda, Slavonski Brod

ANA MRĐA i BOJANA BOJANIĆ OBAD ŠĆITAROCI
Planiranje turističkih predjela i zaštita prirode i krajolika na primjeru hrvatskih otoka

GORDANA KOVAČEVIĆ
Zaštićena prirodna područja Natura 2000 u odnosu na građevinska područja i zahvate u prostoru na području Primorsko-goranske županije

BOŽO BENIĆ i KATARINA MOJAŠ
Krajolik u prostornim planovima dubrovačkoga područja i projektu Dubrovnik+

ANA AŠČIĆ
Nevidljivi krajolici: Locative media

Sekcija C 11:30 – 13:30 Hall C – 422 – Heritage

ZLATKO KARAČ
Srednjovjekovni planirani gradovi u Hrvatskoj / Urbano naslijeđe kao element identiteta prostora

IVANA TUTEK
Urbanizirani pejsaž Dubrovačke Republike / Model za suvremeno promišljanje prostora

RATKO VUČETIĆ, ANDREJ ŽMEGAČ i IVANA HANIČAR BULJAN
Prostorna analiza povijesnih naselja / Značaj i praksa na primjeru Križevaca

ALEN ŽUNIĆ i NIKOLA MATUHINA
Zagrebački trgovi moderne između dva svjetska rata / Geneza i urbanističke odlike

MARKO RUKAVINA i BOJANA BOJANIĆ OBAD ŠĆITAROCI
Obnova i izgradnja prostora foruma u Zadru / Usporedba natječaja iz 1953., 1959. i 1989. godine

ANICA TUFEGDZIC i MARIA SILADJI
Integrativni procesi u urbanoj obnovi povijesnih središta / Primjer Almaškog kraja

ZORANA SOKOL GOJNIK
Odnos sakralne-liturgijske arhitekture i suvremenog grada na primjeru grada Zagreba

MELITA ČAVLOVIĆ, MOJCA SMODE CVITANOVIĆ i ANDREJ UCHYTIL
Interpolacija u novozagrebačko tkivo na primjeru Crkve sv. Ivana apostola i evanđeliste u naselju Utrine u Zagrebu

IVANA ŠVERKO, GORANA BANIĆ i ANA ŠVERKO
Odgovor na pritisak turizma u splitskoj povijesnoj jezgri: centralizacija i decentralizacija kao ravnopravni aspekti transformacije javnog prostora

Više o međunarodnom znanstvenom skupu Promišljanje urbanizma pogledajte ovdje.

U cijeloj toj gužvi svoje mjesto su našle i prodavačice čipki. Rijetko se tu radi o autentičnoj ručno izrađenoj čipki, a još rjeđe o legalnoj prodaji. Kako s većinom suvenira, i u ovom slučaju  najčešće ćete naići na jeftinu industrijsku čipku sumnjivog porijekla. Žene, ali i maloljetne djevojke,  natovarene takvom čipkom postale su sastavni dio turističke sezone naših gradova, a „bofl“ čipka prepoznatljiv hrvatski suvenir.

Ovo je prilika da se prisjetimo da je početkom 20. stoljeća nadvojvotkinja Marija Josefa podržavala razvoj čipkarskog obrta u Dalmaciji, te da se na njezinu inicijativu još 1905. godine u Splitu otvorila Škola za čipkarice, a  iste godine u bečkom Muzeju za umjetnost i obrt predstavljena je dalmatinska čipka i vez nakon čega je slijedio niz izložbi u Grazu, Londonu i Berlinu.

Kada tome dodamo da su tri hrvatske čipke na UNESCO-vom popisu nematerijalne kulturne baštine, ovakva situacija u obalinim gradovima zvuči još tragičnije.

U pohodima na splitski Peristil, preprodavačice čipke koje stvaraju loš imidž našem turizmu i odvlače mušterije od onih koji pokušavaju pošteno raditi i zaraditi, uhvatila je fotoaparatom Ana Perajica. Ali ne samo to, Ana, doktorica znanosti, fotografkinja, aktivistica i vlasnica foto studija na istom Peristilu, s kojom smo se upoznali pišući o problemu komercijalnog iskorištavanja splitske jezgre, odlučila im je “opaliti kontru.”

Ana se već neko vrijeme bavi ciklusom fotografija pod nazivom Hrvatska u detaljima. Na makro fotografijama najrazličitijih objekata koji nas kulturno određuju, sada se pojavila i merla, kako autorica zove čipku splitskim dijalektom.

Pozivajući se na tradiciju narodnog obrta te građanskog doma, nastala je serija visoko estetiziranih makro fotografija dalmatinske čipke, koje u produkciji variraju od dimenzija razglednice do velikih formata 1×1.5m, koje sama autorica zbog toplog efekta koji donose u prostor naziva foto tapiserijama.

S jedne strane na tim fotografijama dokumentira autentični proizvod te ukazuje na njegove kvalitete jasno ga diferencirajući od onog što se na ulicama prodaje, a s druge strane, s fokusom na dio strukture i nepravilnosti nastalih ručnim radom, autorica kroz estetiku fotografije izvlači novi, suvremeni život čipke. Nostalgičan element koji nosi sama čipka u ovim fotografijama uspješno je izbjegnut, a fotografija je bliska suvremenom životu uklapajući se u novu estetiku stanovanja.

U drugoj seriji radova, uz dozu ironije, Ana se poigrava gore spomenutom nostalgijom i izokreće odnose postignute u prethodnoj seriji. Fotografije predmeta koji su nekada bili nezaobilazni u građanskom životu, a danas su na granici kiča zbog postepenog gubitka svoje funkcionalnosti, autorica reproducira na platno koje obrubljeno trakom merla postaje dekorativni miljetić (split.  tabletić, vezeni ili kukičani ukras) nekada neizostavni element svakog građanskog doma.

Ovi radovi, koje se istovremeno mogu svrstati u svaku od kategorija kao što su suvenir, umjetnička  fotografija ili produkt dizajn, zapravo su mentalni vremeplovi koji zaboravljenim predmetima i praksama građanskog života prethodnih generacija danas daju novi život i svrhu, čuvajući ih od zaborava.

Kako razmišljati gledajući nevidljivo? Ovom oksimoronu te kako trenirati brzinu mašte i razmišljanja s referencama na pop kulturu, uči nas autorski  dvojac Adri Bodor i Mark Szulyovszky na svom tumblr blogu imena Think Invisible. Riječ je o stranici na kojoj autori kontinuirano objavljuju vizualno snažne monokromne plakate „perforirane“ krugovima iza kojih se kriju ikone i likovi svima dobro poznati iz suvremene pop kulture; filmova, crtića, glazbe ili umjetnosti. Ovisno koliko ste dobro upoznati s junacima ili motivima iz crtanih ili igranih filmova te drugih prepoznatljivih ili malo manje prepoznatljivih likova pop kulture, toliko ćete brzo pogoditi tko se krije iza krugova.

Za one manje upoznate ili vizualno-memorijski sporije posjetitelje Think Invisible nude lakšu verziju stranice za pogađanje „skrivenih“ uloga, gdje početnim i posljednjim slovima te pripadajućim brojem riječi sugeriraju tko ili što je na segmentiranoj ilustraciji. Originalna verzija nudi samo djelomično skrivenu sliku. Osim pokazanih i skrivenih dijelova „rješenje“ zagonetke sugeriraju i boje prikaza, često direktno povezane sa samim rješenjima.

Kako objašnjavaju na svom blogu, Adri i Mark su sigurni da je za  prepoznavanja pojedinog lika potreban samo dobro pripremljen  um. Njihove varljive iluzije, kako kažu, namjerno prikazuju samo detalje i skrivaju kontekst  što rezultira time da nevidljivo postaje (umu) vidljivo.

U nastavku pogledajte samo nekoliko nama najzanimljivijih prikaza, slobodno pogađajte  koje se ikone kriju “iza”, a više o njihovom projektu te koga su sve sakrili u svojim plakatima, pogledajte ovdje.

Iako je najavljivana kao vrhunski doseg inženjerstva, crvena čelična smotana skulptura ne komunicira ništa: niti dobar dizajn niti dobru funkcionalnost. Kritike su većinom bile usmjerene na strategiju gradonačenika kojom si na taj način želi ostvariti megalomanski potpis u prostoru, što je uputilo na tumačenje tog poteza kao taktiku neofašizma, shodnu Mussolinijevom Spomeniku Vittoriu Emanueleu II u Rimu, no ovaj put u službi kapitala.

Stručna, ali i londonska javnost je većim dijelom zgrožena, odgovorivši  sa čak 68% potvrda na anketno pitanje Guardiana  da je riječ o „smeću“.

Teško da će ArcelorMittal Orbit ikada ući u povijest kao Eiffelov toranj, s kojim se rado voli uspoređivati, niti da će svojom pojavnošću privlačiti horde turista u Stratford,  no zasigurno će ostati upamćen kao nagrđujući projekt koji veliča kapitalizam. U svojem najgorem obliku.

Ne morate biti samoprozvani flaner da biste uživali u otkrivanju ili ponovnom posjećivanju nekih osebujnih i atmosferičnih (prirodnih) prostora u gradu kojem živite, čiju kvalitetu i ljepotu, unatoč blizini, često zanemarujemo i zaboravljamo. Zagreb takvih ambijentalnih prirodnih oaza ima itekako, pa čim probijete „barijeru“ zgusnutih fasada sjeverne strane Ilice, lako se možete naći u nekom malom vrtu, parku, pa i pravoj šumi.

Upravo u jednoj od tih šuma – onoj na Tuškancu, samo nekoliko minuta šetnje od hektične te gužvom i žamorom zasićene Ilice, krije se donedavno zapuštena ljetna pozornica kina Tuškanac.

Prije nepune dvije godine pisali smo o govorkanju o obnovi ljetne pozornice i gledališta ljetnog kina – projektu Kazimira Ostrogovića iz 1954. godine koji je dugi niz godina stajao devastiran, zarastao u korov, krošnje i koprive. Godine potencijalne obnove dugo su se pomicale i radovi odgađali, no prošlog su ljeta u javnost izašle fotografije dinamičnog gradonačelnika Bandića koji je, skakućući po gradskim gradilištima, na photosession doskakutao i do ljetne pozornice u šumi Tuškanac. Nakon toga mediji nisu pisali o epilogu prostora ljetnog kina.

Ali, ako se ovih dana zaputite u šetnju Dubravkinim putem, pa se popnete do lokacije najatraktivnije otvorene pozornice u gradu, zasigurno ćete se iznenaditi.

Ugledat ćete potpuno obnovljenu Ostrogovićevu projekcijsku kućicu naglašenih modernističkih karakteristika, novi projekcijski zid zavidnih dimenzija te kompletiranu organizaciju drvenih klupa za sjedenje i osvijetljenih sustava zidića koji ih stepeničasto odjeljuju.

Ako ljetno kino Tuškanac nikada niste posjetili, odmah ćete se oduševiti ambijentalnom kvalitetom samog prostora, a onda se vjerojatno zapitati kako još na niti jednoj naslovnici dnevnih novina niste pročitali da je Bandić ponosno otvorio ovu, evidentno završenu, novu pozornicu na otvorenom ili kako primjerice ekipa PechaKuche neko svoje izdanje nije upriličila povrh Dubravkinog puta?

Da, izgleda da je ljetno kino Tuškanac gotovo i čeka svoje prve goste. No zašto ih već nema?

U razgovoru s Hrvojem Bakranom iz zagrebačkog arhitektonskog studija Urbane tehnike koji potpisuje projekt obnove projekta, saznajemo da je ovakva situacija odnosno nivo izvedbe na fotografijama završen još u studenom te kako na pitanje „Zašto prostor još nije u funkciji?“ odgovor ne zna. Bakran dodaje kako po projektu u prostoru ljetnog kina Tuškanac treba još biti sagrađen objekt sanitarija i prodaje karata, za koji je u procesu ishođenje lokacijske dozvole, no smatra da prostor u trenutačnom stanju za potrebe filmskih i sličnih projekcija, može funkcionirati i bez toga.  (op.a. temporalne TOI TOI sanitarije mogle bi se po potrebi instalirati na parkiralištu podno kina). Arhitekt Bakran ističe kako je projekcijska kućica u potpunosti opremljena, podna rasvjeta, reflektori, struja i svi ostali potrebni tehnički aspekti funkcioniraju, što bi značilo da gigantski ekran već danas može primiti prve zrake filmskih projekcija.

Iz Gradskog ureda za razvoj i planiranje grada pokušali smo saznati postoji li razlog zašto pozornica već šest mjeseci čeka svoj prvi film ili izvedbu koja se, unatoč iznenadnoj jeseni u hrvatskoj metropoli, realno mogla dogoditi početkom proljeća, odnosno u već davno minulom ožujku. No na naše mailove, poslane prošlog tjedna, odgovore nismo dobili.

U Gradskom uredu za kulturu, valjda jednako ustrašeni bilokakvom komunikacijom s medijima, odmah su se ogradili i uputili nas na Kazalište Komedija kojem je, kako su naglasili, prostor „dodijeljen“ odnosno „dan na upravljanje“.

Gospodin Niko Pavlović, ravnatelj Komedije, razgovorljiv i po pitanju svojih projekata izuzetno entuzijastičan čovjek, rekao nam je kako je istina da bi oni trebali biti prvi korisnici prostora, no to nikako ne znači da im je on (za sada) u potpunosti dan na upravljanje.

Pavlović ističe kako su po „završetku“ prve faze projekta pregledali prostor i kroz primjedbe, još prije nekoliko mjeseci, Gradu pripomenuli neke elemente koji, za normalno funkcioniranje programa koji bi podrazumijevao glumačke ili plesne predstave, nisu omogućeni.

Prvotno se to odnosi na nepostojanje sadržaja svlačionica i sanitarija za izvođače u prostoru iza pozornice, neke segmente rasvjete, drugi prikladniji materijal za izvedbe na pozornici… uz što, kako dodaje Pavlović, treba riješiti problem ograđivanja prostora, dostupnost za invalide, prodaju karata i sve ono što je potrebno za normalan „život“ ovakvog prostora.

Pavlović je s Komedijom organizirao Jarun fest te varijaciju istog na Bundeku, i ljetno kino Tuškanac trebalo bi biti sljedeća lokacija sličnih glazbeno-scenskih spektakla, no izgledno je da se to, na sličnom produkcijskom nivou, neće dogoditi ovog ljeta. Krajem šestog i početkom sedmog mjeseca, Pavlović se nada, trebale bi se ipak dogoditi predstave i glazbene večeri u sklopu zagrebačke ljetne kulturne ponude, no datumi i program još nisu sasvim potvrđeni.

I dok Grad šuti, odnosno ne odgovara na mailove, a uprava Komedije, spremna na dobar program i aktiviranje ovog ambijentalnog „bombona“ zagrebačke kulturne ponude čeka taj isti Grad da se jednako angažirano pokrene realizirati elemente koji nedostaju, „privatnici“ su aktivni!

Tako će ovo „gradsko kino“ svoju prvu filmsku premijeru, nakon bezbroj godina stagnacije, zapuštenosti i ignoriranja te konačne obnove, dočekati u sklopu programa Noir festivala.

Organizatorska ekipa najmlađeg zagrebačkog festivala, pokrenutog lani, prepoznala je ogroman potencijal fantastičnog prostora na otvorenom pa će upravo u „Kinu pod zvijezdama Dubravkin put“ biti održana premijera filma „Lovci na glave“ – snimljenom po istoimenom svjetskom književnom hitu zvijezde krimića Jo Nesbøa.

Stoga, dok čekate razvoj događaja za najzanimljivijim gradskim „kino“ prostorom (odnosno njegovim programom i potpunim kompletiranjem) od strane gradskih institucija, zapamtite 25. svibnja kao datum kada će ekran Ostrogovićevog kina nakon dugo godina ugledati zrake filmskih projekcija.

Možda će ovaj članak (a i prigodan naslov filma „Lovci na glave“) potaknuti odgovorne da se u prostoru na Dubravkinom putu što prije krene odvijati što više kulturnih događanja. Posjetitelja, ne sumnjamo, itekako će biti.