Započelo je 7.izdanje 25.fps-a, internacionalnog festivala koji se bavi pomalo uže specijaliziranim područjem eksperimentalnog filma i videa. No bez obzira za specifičnost teme, zagrebačka ga je publika veoma rado prihvatila, koliko zbog želje za proširenjem kulturne ponude u gradu, toliko i zbog razvijanja poststrukturalističke svijesti o mediju filma koja se ovdje najviše iskazuje. O festivalu, ali i o radu u mediju eksperimentalnog i proširenog filma i videa, razgovarali smo sa Anom Hušman, videoumjetnicom, redateljicom mlađe generacije koja je publiku već prethodnih godina osvojila videoradovima „Plac“ i „Ručak“, a ove će se godine na festivalu prezentirati videom „Nogomet“.
Festival 25.fps uspješno djeluje sedam godina, baveći se temama koje su bliže usko specijaliziranoj publici. No eksperimentalni film i video ipak su na neki način došli do široke publike koja ih je dobronaklono prihvatila. Što misliš što je razlog tako širokom interesu- uspješna senzibilizacija javnosti, odmak od očekivanih filmskih narativa ili nešto treće?
Ono što je 25.fps uspio napraviti jest privlačenje publike na svoje programe. Mislim da je to jako važno i da su tim radom otvorili prostor i dali vidljivost takvom tipu produkcije. I ne samo eksperimentalnom filmu i videu, nego i proširenom filmu/videu. Ta područja inače imaju prilično slabu vidljivost i olako ih se banalizira. Ovakav ozbiljan pristup pridonosi i razumijevanju i senzibiliziranju javnosti kako za ekperimentalni film, tako i za probleme kojima se bavi. Mislim da to uvelike doprinosi razumijevanju i osvještavanju modela koje konzumiramo svaki dan gledanjem naprimjer televizijskog programa i mainstream filmske produkcije.
Možeš li svojim viđenjem objasniti koncept eksperimentalnog filma i videa?
Neki novi načini promišljanja slike, zvuka, montaže, narativa. Uvijek o njemu razmišljam kao o nekom prostoru za kako mu i samo ime kaže – eksperimentiranje. Gledam na to kao na medij u kojem bez zadanih okvira mogu isprobati kako ideja/tema/glas/pokret ili što mu je već početna točka, može funkcionirati u odnosu na druge elemente. Tu mi se čini ključno upravo to otvaranje prema svim mogućnostima nasuprot postavljenim i zadanim okvirima kakvi su inače često prisutni u filmu.
Mogu primijetiti da je tvoj rad eksperimentalan više u tehnici, nego li u naraciji. Kako se ta dva „suprotna“ koncepta pomiruju?
Rekla bih da se za mene jednostavno pomiruju. Svi elementi filma podjednako su mi bitni i pokušavam metodu koju koristim za jedan element, primijeniti na cjelokupni film.
U posljednjem radu “Nogomet” bavila sam se pokretom i načinom na koji kamera bilježi kretanje. Ovdje je pokazano kako to čini 16 mm kamera, kako videokamera i kako je to moguće s tijelom prevesti u animaciju. Pokušavam namjestiti tijelo u točno određen položaj u kojem se ono nalazi u “ zamrznutoj slici” i dobiti pokret. Glasom sam pokušala postići sličnu situaciju. Svoj glas, ženski glas, pokušala sam uvježbati kako bi mogla izvesti specifični govor komentatora utakmice. Ton prati pokušaje interpretacije/imitacije i rekonstrukcije audio zapisa u radu s fonetičarkom – treniranje glasa, govorne vježbe…
Istraživala sam gdje je granica između predanosti i iskrenog oduševljenja koje komentator osjeća i tehnike korištenja glasa. Zanimalo me na koji način glas uspostavlja povjerenje i postoji li uopće mogućnost da ženski glas u toj situaciji dobije povjerenje.
Feminizam, propitivanje društvenih normi, mnoštvo gender razina, i posljednje, raskrinkavanje politika moći u društvu, samo su neke od tema kojima si se bavila. Otkuda interesi za navedene teme i smatraš li da je aktivistička dimenzija potrebna u umjetnosti?
Za mene je to važna dimenzija. To su teme i problemi s kojima se susrećem u svakodnevnom životu i razmišljam o tim pozicijama svaki dan.
Jedna od uloga umjetnosti je da upozori i ako već ne može promijeniti situaciju da pomogne da se te teme dovedu na dnevni red.
Ponekad si i sama glumica u vlastitom filmu ili se baviš autobiografskim temama poput filma „Kuća“. Koliki je performativni potencijal u tim radovima?
Često postoji neki osobni moment. On se provlači kroz moje radove na različite načine, nekad glumom, nekada glasom… Te mogućnosti i ograničenja tijela su mi interesantne. Koliki je potencijal toga, iskreno ne znam. Teško mi je pretpostaviti kamo to sve može ići. U principu uvijek krećem od neke teme koja me zanima i prema njoj prilagođavam medij ili tehniku.
Ispričaj nam o novom filmu „Nogomet“ koji tematizira jednu, odnosno dvije specifične epizode iz nedavne povijesti. Zašto ti je to bilo relevantno i na koji način rad korespondira sa suvremenošću?
Događaj, odnosno gol koji sam odabrala za rekonstrukciju, gol je nazvan “božja ruka” koji je Diego Armando Maradona zabio na utakmici između Argentine i Engleske 1986. na svjetskom prvenstvu u Meksiku.
To je prva utakmica koju su Engleska i Argentina igrale nakon Falklandskog rata. U 51. minuti Maradona zabija gol rukom, no sudac to nije vidio i presuđuje gol. 1:0 za Argentinu.
Taj gol sadrži sve ono što me zanima u nogometu i načinu na koji on reflektira društvene i političke odnose koji i danas funkcioniraju na isti način.
Čiji je rad, opus, praksa ponajviše utjecala na tvoj rad?
Pa naviše bih izdvojila Nicole Hewitt, onda još Jana Švankmajera, Sanju Iveković, Hollis Framptona, uopće umjetnost 70’ih. U posljednje vrijeme nalzim jako inspirativne radove Laurie Anderson, Elia Suleimana, Abbasa Kiarostamia…
Profesorica si na Odsjeku za animirani film i nove medije pri ALU, koji je relativno mlad odsjek, ali mediji kojima se bavite nisu baš ni mladi, a ni novi. Koliko je to problem Akademijinog nazivlja i je li odsjek uspio postati neovisan od jedne tradicionalne struje u kojoj je Akademija trenutačno?
Taj naziv je problematičan, ali tesko je naći neki koji bi potpuno tome odgovarao. Odsjek pokriva dva polja, jedan je animirani film, a drugi dio pod nazivom novi mediji, otvara studentima mogućnosti rada u bilo kojem mediju. To može biti instalacija, zvuk, slika, film, performans… Mislim da smo radom na tom odsjeku uspjeli postaviti neke različite modele izvedbe nastave, otvorili mogućnost dijaloga sa studentima i da se u tom smislu odsjek razlikuje od ostatka Akademije.
Više o Aninom radu pogledajte ovdje