Ambiciozni natječaji ostavili nedorečen prostor središnje gradske osi

Više od pola stoljeća je prošlo od prelaska Save, kada je izgrađen Brodarski institut i preseljen Zagrebački velesajam. Otprilike u isto vrijeme, nadomak povijesne jezgre Zagreba, objavljen je natječaj za zgradu Narodnog odbora kotara Zagreb, današnju Gradsku vijećnicu. Ovaj natječaj je bio jedan u nizu onih koji su se bavili tadašnjom Ulicom proleterskih brigada i područjem južno od pruge. Locirane na suprotnim obalama Save, ove su intervencije bile dio šire urbane strategije “približavanja dva Zagreba” koje su potom otvorile vrata promišljanjima novog središta Zagreba sve do danas.

Središnja gradska os, tj. zagrebački Champs Élysées kako ju naziva akademik Andre Mohorovičić, je zamisao uspostave nove javne i kulturne zone u produžetku Zrinjevca. Planiranje središnje osi seže od 1930-ih, otkada je ovaj prostor razmatran u više od 40 razvojnih dokumenata. No realizacija središnje osovine ostala je neostvarena vizija, kako zbog ambicioznih planova tako i naslijeđa prostora kojim prolazi. Danas, središnja os postaje pozornica manifestacijama moći koje su u nekoliko navrata postale trn u oku građana. Na pitanje što one donose građanima i uvažavaju li povijest ovog prostora, odgovor je potražen u povijesti planiranja ovog prostora.

Aludirajući na povijest urbanog razvoja Zagreba, Ivo Maroević u knjizi “Zagreb njim samim” (Duriex, 1999., str. 119.) dočarava važnost središnje gradske osi:

„…valja reći da je izrazito uzbudljivo prilaziti gradu s juga, s Mosta slobode, tom zelenom trakom, ostatkom nekadašnjih polja. Veličanstven je to doživljaj grada, s Medvednicom kao mekom kulisom u pozadini obasutom izgradnjom u podnožjima, s ogrlicom Mirogoja, sa slikom povijesnog grada koji rese neogotički zvonici katedrale, barokne kape zvonika sv. Marije i sv. Marka, čvrsta fronta Gradeca i meki lijevak Kaptola, a što mu se više približavamo to nam arhitektura Koncertne dvorane, Palače pravde i Sveučilišne knjižnice pretvara panoramu u kadar obrubljen masama velegrada“.

Prostor središnje gradske osi, pogled prema jugu

Govoriti o središnjoj osi znači uvažiti izazove prostornog razvoja koji terete Zagreb sto i više godina. Prelazeći prugu i nastavljajući Ulicom Hrvatske bratske zajednice i Avenijom Većeslava Holjevca preko Mosta slobode i priobalja Save do Novog Zagreba, prolazimo ovim koridorom koji je nastojao revitalizirati “ruralno” Trnje i konstituirati nove sadržaje. Ivo Maroević (“Zagreb njim samim”, Duriex, 1999., 119.) i po ovom pitanju dočarava spomenute izazove, govoreći kako “…taj urbani resurs čeka svoje stvaratelje, koji će na jednoj strani imati snage, a na drugoj strani znati oblikovati ta nova tijela gradskoga središta koja će ga stvarno pretvoriti u središte po kojem će se moći hodati i pristupati gradu…”.

Izazovi i potencijali ovog prostora detaljno su dokumentirani u urbanističkim dokumentima 20. stoljeća. Direktivna regulatorna osnova iz 1953. na ovom prostoru zamišlja novi poslovni centar, Urbanistički program Grada Zagreba iz 1965. predviđa koncentraciju poslovnih i kulturnih sadržaja duž osi i na gradskoj rijeci, a slične ideje javljaju se u nadolazećim GUP-ovima. Svako desetljeće druge polovice 20. stoljeća protkano je nekolicinom takvih ideja, poput natječaja za Gradsku vijećnicu 1956., Palaču pravde 1961., NSK 1978. i Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog 1974. godine. Ovi su natječaji realizirani, naspram znatno većeg broja drugih projekata koji nikada nisu ostvareni. Među njima ističu se Studije centralnog gradskog prostora Trnja, Novog Zagreba i priobalja Save, izrađene 1981., koje reflektiraju prijašnje planove razvoja i definiraju nadolazeća viđenja razvoja. No kao i prethodni planovi, poput idejnih urbanističkih rješenja Južnog Zagreba i Trnja, ili onih novijih poput natječaja za Kompleks zgrada Vlade ili natječaja za oblikovanje prostora Ulice Hrvatske bratske zajednice i Središnjeg trga u Zagrebu, tako niti Studije nisu prenijele ambiciozno postavljena rješenja u realnu sferu Save, Novog Zagreba ili ruralnog Trnja.

 Generalni regulacioni plan Zagreb 1937.

 

Shema prostorne organizacije grada Urbanističkog programa grada Zagreba 1965.

 

Studije centralnog gradskog prostora (studije 3 i 4)

 

GUP 1971.

Na pitanje jesu li ovi planovi imali utjecaja na današnji pristup planiranju, je li “smanjena” perifernost Trnja i “povećana” gradskost Novog Zagreba, odgovor je potražen u postojećem stanju osovine.

Gledajući gradsku os kao novu kulturnu zonu, tome su najviše pridonijeli Gradska vijećnica, Koncertna dvorana Lisinski i NSK. Novozagrebački dio osovine obogaćen je kulturnom funkcijom tek 2009. kada je izgrađen Muzej suvremene umjetnosti.

Ovom širenju kulturnih funkcija s lijeve na desnu obalu Save pridruženi su novi sadržaji u vidu kafića, klubova, trgovina. U maniri Bilbao efekta, koncentriranje komercijalnih sadržaja oko spomenutih objekata doprinosi ovim lokacijama kao javnim, posjećenim prostorima.

MSU, foto: wikimedia.org

Odmičući se od reprezentativnih građevina na osovini, nailazimo na niz disperziranih djelatnosti poput knjižara, vulkanizera, veterinara, biciklističkih i drugih trgovina. Na primjerima ovih djelatnosti, očituje se ona druga strana planiranja koja nije uspjela stvoriti težišta ili sadržaje javnog života podalje od izgrađenih reprezentativnih objekata, niti je uspjela uklopiti fragmente naslijeđenih struktura, poput trnjanskih kućica, novozagrebačkih otvorenih prostora ili savskih obala, u današnju strukturu.

Navedeno potvrđuje i stambeni fond središnje osovine, tj. skoro polovica svih objekata uz osovinu. Najveći udio nalazi se na području Trnja i većinom se radi o neplanski građenim, starijim, niskim kućama velike gustoće izgrađenosti. Ostaci nekadašnjih radničkih četvrti, išarani garažama, radionama, zapuštenim dvorištima i drvenim barakama, svjedoče o dugotrajnoj “starozagrebačkoj favelizaciji” južno od pruge, unatoč svim natječajima i planovima.

“Starozagrebačka favelizacija” Trnja

Govoreći o današnjoj transformaciji osovine, situaciju možda najbolje simbolizira zgrada Poliklinike Sunce izgrađena 2006. godine. Građevnim obilježjima i neplanskom izgradnjom ovaj objekt iskače iz trnjanskog prostora guste izgrađenosti i dodatno narušava nekadašnju živu Trnjansku cestu. Za razliku od slične funkcije zgrade INA-e, zamišljene kao završetak i početak osovine koja nastoji stvoriti urbani okvir, Poliklinika je primjer uguravanja objekta s malo obzira prema zatečenom stanju.

Na tragu rečenog, ne smiju se izostaviti ni poslovno-stambeni kompleksi. Avenue Mall, novi multifunkcionalni centar Novog Zagreba, izgrađen je 2007. na nekadašnjem parkiralištu za kamione. Kao tadašnji prvi shopping centar, Avenue Mall dovodi kino južno od Save, a zajedno s MSU-om i zgradom INA-e doprinosi dugo planiranom središtu Novog Zagreba. Suprotno stvaranju cjeline, Centar Bundek je kritiziran zbog prekidanja kulturno-prostorne zone predviđene za potez od MSU-a do novouređenog parka Bundek, a već tipičnim prenamjenama GUP-a bez javnih rasprava navedeno je i postignuto.

Pisati o transformacijama duž gradske osi i ne spomenuti fontane, napravili bi veliki propust. Popularni Banduševac ili “ishodište urbane izvrsnosti koje je Zagreb zaslužio ususret ulasku u Europsku uniju” prema riječima gradonačelnika, realizirano je u samome srcu središnje osovine bez javnog natječaja i bez suglasnosti javnosti i Gradske skupštine.

Foto: Večernji list

Ovim je intervencijama zaokruženo skoro sto godina planiranja, no središnja osovina daleko je od planiranog. Ambiciozni natječaji koji su nametali ideju osovinu kao sveobuhvatno rješenje nisu dali odgovor na pitanje nedorečenih sadržaja Trnja i Save. Oni su pritom očuvali ove prostore praznima, a danas postaju podloga investitorskom urbanizmu koji gradi parcelu po parcelu, bez vizije i uključivanja javnosti. Onim rijetkim pozitivnim primjerima, poput MSU-a, Avenue Malla i jezera Bundek, ugrožena je održivost korištenja. Oni drugi projekti – Centar Bundek i Sunce – komadaju javni prostor osovine i odbacuju tradiciju planiranja. Projekt fontana nametnuo je ogromne troškove građanima u ime novih javnih sadržaja, dok u isto vrijeme neiskorišteni potencijali Save, Velesajma ili Trnja čekaju na dugo priželjkivana rješenja. O nelogičnosti upravljanja ovim prostorom najbolje progovara slučaj fontana: od prvog spominjanja koncepta gradske osi prije skoro 100 godina i više od 40 dokumenata prostornog razvoja, projekt vrijedan 19 milijuna kuna proveden je bez javnog natječaja.

Stavljajući na stranu do kuda je došla realizacije produžene osi Zrinjevca, činjenica je da ona zauzima važno mjesto u memoriji građana. O manifestaciji javnog života i raznolikosti korištenja ovog prostora govore primjeri poput obilježavanja dana sjećanja na Vukovar ili prosvjeda braće Markić ispred zgrade Ministarstva poljoprivrede, incidenta s gradskim pročelnikom tijekom otvorenja fontana, sve do prosvjeda HČSP-a i Pokreta krunice za obraćenje i mir kojim su nastojali ukazati da piramida-obelisk na sveučilišnoj livadi, odnosno “spomenik Sotoni”, krije “opasnost tajnih društava za vjeru i domovinu” .

No budućnost središnje gradske osovine trenutno visi u zraku, gdje transformacije zadnjih desetljeća potvrđuju neodrživo upravljanje. Na tragu sukobljavanja privatnih i javnih namjena ovog prostora, kao i tradicije planiranja te reprezentativnosti i urbanog prestiža, stanje na gradskoj osi komentira arhitektica Sonja Jurković: “reprezentativnost nije garancija kulture javnog prostora” (Arhitektura, 1996., str. 31.). Ovaj komentar vrlo jednostavno sugerira u kojem smjeru je potrebno dalje promišljati središnju gradsku os: prema stvaranju komplementarnih javnih sadržaja, povezujući ih korak po korak u održivu cjelinu i izbjegavajući pritom monumentalne projekte, kako bi konačno formirali gradsku os prilagođenu mjerilu svakodnevnih korisnika – građana.

Raspelo na piramidi-obelisku, foto: www.dragotadic.net

 

Prosvjed braće Markić o nepravednoj dodjeli poljoprivrednog zemljišta, foto: Cropix

 

Obljetnica vukovarske tragedije na fontanama, foto: www.nacional.hr

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.