Kada u gradiću s nešto više od 13 tisuća stanovnika (i 15.007 birača na popisu, sic!), njih 4177 (i još tisućinjak s prebivalištem van gradskih granica) potpiše peticiju kojom se, ugrubo, protivi turistifikaciji i izgradnji “sportsko-rekreativne zone” na neprocjenjivom prirodnom terenu poluotoka Osejave, civilizirana bi gradska vlast shvatila da nešto u njezinom razvojnom konceptu debelo ne štima.
Na tom predjelu, naime, moćni lokalni hotelijer Jako Andabak (Bluesun Hotels & Resorts), koji na Makarskoj rivijeri već posjeduje veći broj objekata pa i hotele “Berulia” Ante Rožića i Bernarda Bernardija i “Jadran” Branka Bona ( o čemu smo pisali ovdje), još od 2010. godine planira izgraditi “sportski centar s terenima za nogomet, rukomet, košarku, odbojku i tenis, bazene te stadion s atletskom stazom i tribinama za pet tisuća gledatelja”.
I, naravno, ponešto zgrada, garaža i parkirališta, sve pod motom “produženja sezone”.
Mi očito još uvijek živimo u društvu u kojemu ni struka ni praksa niti demokratska volja građana lokalnim šerifima – od Milana Bandića u Zagrebu do, eto, nekog Jure Brkana u Makarskoj – ne znači baš ništa.
Uz takav vrijednosni sustav i razumijevanje uloge političkih predstavnika, očekivano će se investitori ponašati kao kolonijalni agresori.
Tko im brani da razruše, počupaju, naspu, zagrade i izgrade što im padne na pamet, nepovratno unište i, konačno, sav prihod odnesu sa sobom?
U recentnom makarskom slučaju, nijedna nadležna institucija, “samo” trećina stanovnika kojoj se više ne može servirati bajka da će buduće generacije dobro živjeti od “sobe i tacne” ako se unište prirodni resursi na kojima su te djelatnosti utemeljene.
Tim je stanovnicima njihovo predstavničko tijelo, gradsko vijeće, prekjučer (16. svibnja 2018.) odlukom da kreće u izmjenu Urbanističkog plana uređenja za predmetno područje poručilo da ni njih nije briga.
Pola godine prosvjeda i akcija za trajnu zakonsku zaštitu cijele Osejave i sv. Petra te stavljanje UPU-a Platno iz 2011. godine van snage se nastavlja.
Članovi građanske inicijative SOS Osejava u međuvremenu su, u skladu sa zakonom i temeljem geodetske podloge koju su sami financirali, pokrenuli i formalni postupak traženja zaštite poluotoka prema Hrvatskoj agenciji za okoliš i prirodu i Ministarstvu zaštite okoliša i energetike – Upravi za zaštitu prirode.
Prijedlog zaštite značajnog krajobraza nalaze se u gradskom i županijskom prostornom planu još od 2003. godine.
Nemamo li i dalje dovoljno povoda da si međusobno pomognemo, jer ovo odavno nije lokalni problem?
Osejava je, na žalost, samo jedan primjer u nizu, a očuvanje prirode samo jedan aspekt ove borbe.
Majušna se Makarska rastegla koliko je mogla, popela na padine Biokova, predimenzionirane apartmanske kućerine spustila gotovo u more na prirodne, prekrasne plaže, legalizirala ih i sada rješenje za “nedostatak plažnih kvadrata za turiste” traži u stihijskom nasipavanju obale pod upravom koncesionara i pokušajem da “sadržaje” proširi na predjel sa, po najnovijoj verziji prijedloga plana, 22 sportska i 4 polivalentna terena te žičarom.
Gradić koji je već sad infrastrukturno kolabirao, hitno treba sanaciju, a još hitnije strategiju razvoja kakav može podnijeti, a ne “produženje sezone” bez ikakvog plana.
Pogledate li makarske prostorne planove i stanje na terenu, vjerojatno će vas prvo obuzeti osjećaj duboke nemoći, koji će dodatno pojačati odsustvo bilo kakve buduće alternative turističkoj monokulturi Rivijere.
S druge strane, od turizma (rente) živi danas dominantna većina stanovništva, i to u kraju koji se planski turistički razvija više od 50 godina, pa je tim više ova pobuna protiv izgradnje na Osejavi indikator da je voda stvarno došla do grla.
Ne radi se tu više samo o očuvanju prirodnih ljepota, čak ni načina života koji podrazumijeva (besplatno) uživanje na plažama i u šumi, već i o prepoznavanju i opiranju onoj vrsti društvenih odnosa u kojima lokalno stanovništvo postaje, u boljem slučaju, dekor i radna snaga za goste, a u gorem – potpuno suvišno.
U potresnom dokumentarcu Tonča Gaćine “Tourism!” sjajno su opisani karakter i perspektiva lokalne verzije turističkog razvoja, a za one koji ga nisu gledali, dovoljan je jedan posjet upravo Makarskoj ljeti.
Kombinacija ekstatične jeftine zabave i osjećaja gubitka, uokvirena gotovo savršenim pejzažom, ovdje je karikaturalna.
Tempo kojim se bez ikakvog poštovanja, a za profit međunarodnih turoperatera i lokalne sitne iznajmljivače gazi po svemu što bi trebalo ovaj kraj činiti prosperitetnim, ne može pratiti nikakav prostorni plan.
Oni ovdje samo služe legitimaciji proždiranja prostora i utoliko je ovaj otpor inicijative SOS Osejava poziv svima nama da se saberemo, konsolidiramo i međusobno si pomognemo – vršiti pritisak na postojeće institucije, stvarati nove.
U protivnom, za nas ionako ovdje više nema mjesta.
Fotografije: SOS Osejava