Pandemijska transformacija gradova

U godinu dana življenja u pandemiji naša se svakodnevica uvelike promijenila. Radimo od kuće. Manje koristimo javni prijevoz. Djeca se školuju malo kući, malo u školi. Ne družimo se u javnim zatvorenim prostorima. Rekreiramo se na otvorenome. Putujemo rijetko ili nikako.

S promjenama načina na koji živimo, radimo i socijaliziramo se, mijenjaju se i gradovi u kojima živimo. U Zagrebu su mladi “okupirali“ prostore pred HNK-om i Domom HDLU-a. Parižani sjede na stepenicama i na livadi podnoSacré-Coeura.

 

Foto: David Mandić/Pametna kuća via Srednja.hr

 

Gotovo trećina Amerikanaca, pogotovo između 18. i 35. godina, razmatra preseljenje u manje gradove, što je direktna posljedica pandemije.

Urbanisti raspravljaju o tome kako smanjiti napučenost gradova poput New Yorka. Manje je ljudi u šoping centrima i velikim dućanima, a više ih kupuje online i u lokalnim dućanima.
Globalno padaju cijene malim stanovima, a rastu kućama. No hoće li pandemija trajno utjecati na naše navike i potrebe pa time i na transformaciju gradova, na način na koji se o gradu razmišlja, kako ga se planira i razvija?

Gradovi trebaju promjene i zbog toga što su epicentri pandemije s obzirom da je gotovo 90 posto zabilježenih slučajeva zaraze u urbanim zonama.
I prijašnje su epidemije i katastrofe ostavile traga na gradove i na prostore u kojima živimo. Bijeli zidovi i veliki prozori od poda do stropa u modernističkim zgradama inspirirani su sanatorijima za liječenje tuberkuloze. Velike terase na kojima se upija sunce, također. Ikonički pariški bulevari i njujorški Central Park projektirani su i kako bi spriječili širenje kolere i drugih bolesti.

I pandemija koronavirusa nesumnjivo će utjecati na promjenu urbanog krajolika. Neki prognoziraju kraj prenapučenih gradova i stanovanja u neboderima, kao i odumiranje poslovnih gradskih centara i šopingerskih promenada. No urbanisti podsjećaju da se gradovi sporo mijenjaju, a da pandemija ipak nije rat ili razoran potres pa da te promjene drastično ubrza.

“Pandemija koronavirusa neće fundamentalno promijeniti gradove, ali će ubrzati već postojeće urbanističke trendove kao što su samoodržive zgrade, ekološki transport, urbano vrtlarenje“, smatra slavni britanski arhitekt Norman Foster. Foster je uvjeren da se život na distanci od drugih neće protegnuti u budućnost te podsjeća na pandemiju španjolske gripe nakon koje je uslijedio kulturalni bum 20-ih godina prošlog stoljeća, s velikim javnim okupljanjima, otvaranjima robnih kuća, kina i stadiona.

No neke se promjene u promišljaju gradova već zapažaju širom svijeta. Pariška gradonačelnica Anne Hidalgo prva je promovirala ideju “la ville du quart d’heure”  – 15-minutnog grada, koja se brzo raširila među čelnicima Milana, Portlanda, Glasgowa, Melbournea, Bogote…

 

 

15-minutni grad, Vizualizacija:www.paris.fr

 

Riječ je o inicijativi da stanovnici gradova većinu svojih potreba mogu zadovoljiti u roku od 15 minuta hoda ili bicikliranja od svojih domova.
To bi značilo da se veliki gradovi “decentraliziraju“, da više ne bude potrebno odlaziti u centar grada kako bi se obavila kupovina, izašlo navečer vani ili vodilo djecu na izvanškolske aktivnosti, već da svaki kvart to može jednako kvalitetno ponuditi svojim stanovnicima.

Time bi se povećala kvaliteta života, kao i otpornost na buduće krize te smanjilo zagađenje uzrokovano prometom, tim više što je zbog pandemije drastično opala upotreba javnog prijevoza, a povećao se automobilski promet.
Javni prijevoz je prije pandemije bio glavna osovina buduće mobilnosti unutar gradova s ciljem smanjenja emisije stakleničkih plinova, no pandemija je to stubokom promijenila te će ga se očito morati redefinirati.

I ideja 15-minutnog grada prvotno se pojavila kao odgovor na klimatske promjene i zagađenje motornim vozilima, no dobila je zamah tijekom sadašnje zdravstvene krize kako bi se stanovnicima omogućilo da manje vremena provode u prometu i da izbjegavaju gužve. Život u 15-minutom gradu bio bi ugodniji, zdraviji pa i usporeniji.

 

 

 

 

Vizualizacija: www.paris.fr

 

Upravo zbog smanjenja zagađenja, ali i opasnosti od širena zaraze u javnome prijevozu, mnogi su gradovi u bitnome povećali broj mjesta gdje se mogu puniti električni automobili i bicikli te su proširili pješačke zone i biciklističke staze. Pandemija je još na samome početku silovito popularizirala bicikliranje. Mediji su nazivali bicikl „novim toaletnim papirom” zbog naglog buma prodaje, a u Europi je najavljeno preko 2000 kilometara novih biciklističkih staza.

U proteklih godinu dana od svukud su dolazile slične vijesti: Rim gradi 150 km biciklističkih staza. Milano će 35 km cesta prenamijeniti za bicikliste i proširiti pločnike. Talijanska Vlada subvencionira građanima kupnju novog bicikla ili električnog skutera s 500 eura.

 

 

Rim: Mreža novih biciklističkih staza, foto: www.bikeitalia.it

 

Milano: prijedlog proširenja pločnika, vizualizacija: www.comune.milano.it

 

Pariz pretvara 70 kilometara prometnih traka u biciklističke. Francuska će platiti građanima popravke bicikla do 50 eura. Seattle trajno zatvara 30 km ulica za motorizirani promet.
Bruxelles otvara 40 kilometara novih biciklističkih staza, pri čemu je traka u jednoj od najvećih gradskih avenija oduzeta automobilima i prenamijenjena u biciklističku.
U Beču je otvoren biciklistički park namijenjen poboljšanju motoričkih sposobnosti djece i mladih.

 

Novi biciklistički park u Beču: foto via www.ekovjesnik.hr

 

Biciklira se čak i u gradovima i regijama koji su se nekada činili previše brdovitima ili previše kišovitima za bicikliste. I kod nas su građani razgrabili bicikle, no zelena mobilnost se tek iznimno stimulira – primjerice Grad Varaždin je građanima za pandemije subvencionirao kupnju novog bicikla i servis – a ni ne prati je razvoj biciklističke infrastrukture.

Pandemija je potencirala i važnost urbanog zelenila pa će tako mnogi slijediti primjer Pariza koji potiče stanovnike da ozelenjavaju svoje terase, fasade i krovove te uređuju urbane vrtove tako što im osigurava zemlju, sadnice i sjemenje. Time se ne samo olakšava ovaj produženi boravak u domovima, već i ublažava staklenički efekt te se poboljšava kakvoća zraka i potiče bioraznolikost.

Mnogi gradovi ozelenjuju i javne površine te grade nove parkove i povećavaju urbanu opremu poput klupa kako bi se građani mogli družiti na otvorenome, ali i zbog toga što znanstvene studije pokazuju da je onečišćeni zrak povezan s višim stopama smrtnosti od koronavirusa.
Uostalom, nedostatak zelenih površina u gradu je javnozdravstveni problem, kao i socijalni, ekološki pa i psihološki. Istraživanja pokazuju da boravak u zelenijem okruženju produžuje životni vijek i povećava osjećaj subjektivne dobrobiti.

 

Pariz, Rue Saint-Fargeau 52, foto:Jacques Baudrier

 

Očekuje se da će pandemija trajnije osvijestiti važnost zdravlja pa će tako građanima biti sve važnija i kvaliteta zraka prilikom odabira mjesta stanovanja pa i rada, kao što će porasti i potreba za zdravstvenim, sportskim i wellness centrima. Urbanisti raspravljaju o tome kako kreirati ‘sticky’ ulice, ulična mjesta koja će vas privući i zadržati te oko kojih će se odvijati druženja, kao što su mobilni kiosci koje uvodi Pariz, a koji će biti mjesta okupljanja u kvartovima.

Zbog toga što je pandemija uvelike promijenila način na koji kupujemo, već sad mnogi veliki lanci smanjuju svoje prodajne prostore, a povećavaju skladišne zbog online kupovine.
Čak će se dio dućana u londonskoj šoping meki, Oxford Streetu, prenamijeniti u stambene prostore, a za takve je slučajeve britanska Vlada olakšala dobivanje dozvola.

Zbog rada od kuće su pak mnoga poslovna središta gradova prazna pa se raspravlja o odbacivanju tog donedavno popularnog modela “mono urbanizma“ te uvođenju različitih namjena prostora: umjesto nizova poslovnih zgrada, miješana namjena, što znači fakulteti pored korporacija, kulturna središta uz javnu administraciju.

 

Novi izgled Champs-Élyséesea trebao bi biti dovršen do 2030., foto: PCA-STREAM

 

Nadamo se da će pandemija i u Hrvatskoj pogurati neke pozitivne pomake, primjerice proširenja pješačkih zona i javnih mjesta okupljanja i rekreiranja.
Zaustavimo pogled načas na glavnom gradu: dok se Zagreb širio, njegovo je središte ostalo koncentrirano na minijaturnu pješačku zonu s društvenim središtem na Cvjetnom trgu koji je pak okupiran terasama kafića, među kojima su zarobljene klupe za sjedenje.

U usporedbi s drugim europskim gradovima, Zagreb ima vrlo usku pješačku zonu. Godinama se govori da se možda hoće, a možda i neće proširiti makar za jednu, Masarykovu ulicu, čime bi Zagreb dobio novu promenadu od Hrvatskog narodnog kazališta do Zrinjevca.
Također, voljeli bismo vidjeti mjesta rekreacije na otvorenome, primjerice nekoć popularne stolove za stolni tenis, koji su u pandemiji povratili svoju slavu, pa i svima dostupne terene za odbojku, badminton, rukomet, kao i više klupa i stolova za druženje na otvorenome.

Pješak je u Zagrebu (i ne samo u Zagrebu) nepoželjan element, a pločnici i hortikultura nepoznati pojmovi, kao što je ne tako davno zapisala znanstvenica Saša Poljanec Borić, koja se bavi sociologijom prostora. No to će se morati promijeniti. Postpandemijski gradovi trebali bi biti upravo gradovi po mjeri pješaka.