Ukidaju se komisije za lijepo
“Stvarno, čija bi trebala biti briga o našoj arhitekturi, o prostoru našeg života? Kako osigurati kvalitetu djelovanja svih sudionika tog zahtjevnog posla, a da rezultat bude barem približan onom kakav je u nekim drugim, kulturnim sredinama? Ne zbog arhitekata, nego zbog naših građana, prije svega”, zaključuje arhitekt Miroslav Pavlinić vlastitu rekapitulaciju djelovanja osječkog Povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta, kolokvijalno nazvanog Komisijom za lijepo. Pitanja su vrlo aktualna, jer uskoro na snagu stupa izmijenjeni Zakon o gradnji (o čemu smo pisali ovdje ) koji i takva, u djelovanju značajno ograničena, povjerenstva ukida. Njihovo je osnivanje za cilj imalo, kako kaže Pavlinić, “ne da se u svakom konkretnom slučaju osigura vrhunska arhitektura, nego da se u startu spriječe zaista evidentni nakaradni projekti, diletantski, naročito špekulantski pokušaji koji su u nedvosmislenom sukobu s okolnim prostorom i čija bi realizacija napravila nepopravljivu štetu”.
“Treba stogodišnju tehnologiju rada arhitekata, gdje je idejni projekt osnova arhitektonske struke i garancija konačne kvalitete realizacije objekta u prostoru (što je smisao i odgovornost djelovanja arhitekata), a u interesu cijelog društva, dakle, treba to uništiti da bi se što prije došlo do bilo kakvog rješenja nekog zadatka. Samo je važno da je brzo i da se ne komplicira”, opisuje Pavlinić ključnu promjenu Zakona o gradnji. Naime, iz Vlade je stigao nalog da se mora smanjiti procedura donošenja odluka (dozvola) u građenju. S obzirom na to da je Republika Hrvatska na 70 i nekom mjestu u smislu konkurentnosti; ocjena je da se mora skratiti faza projektiranja, a ne ishođenje dozvola ili neka druga ranija (priprema projekta) ili kasnija faza (gradnja).
Osječko je Povjerenstvo osnovano 26. studenog 2007. godine s vrlo jasnim kriterijima vrednovanja, a do danas je razmotrilo više od 450 predmeta. Članovi – Željka Jurković, Predrag Rechner, Miroslav Pavlinić, Željko Koški, Željko Andraši, Danijela Lovoković i Oliver Grigić – često su isticali da je rezultat njihova rada upravo ono što se ne vidi, ono što nije došlo do faze realizacije. „Pojava tih povjerenstava u proceduri ishođenja lokacijske dozvole imala je za pozitivnu posljedicu to da se ipak podigla razina kvalitete arhitektonskih projekata, jer je dio projektanata počeo voditi računa da će njihove idejne projekte sada netko stručan ocjenjivati pa su si dali puno više truda, a i investitori su počeli voditi računa da arhitektonske projekte daju arhitektima s referencama kako ne bi imali problema“, kaže Pavlinić. Povjerenstva su u drugim gradovima bila raznolika i u pravilu, a najviše zahvaljujući poziciji u koju ih je stavilo nadležno ministarstvo, relativno neuspješna. Uostalom, kao tijela koja će ocjenjivati “respektiranje urbanističkog konteksta šire lokacije i doprinos idejnog projekta afirmaciji i unapređenju prostornih odnosa okruženja u cilju realizacije planskih postavki” ili “način primjene zadanih urbanističkih uvjeta u idejnom projektu: izgrađenost parcele, odnos prema regulacijskom, odnosno eventualno zadanom građevinskom pravcu, položaj, formiranje, dimenzioniranje i raspored volumena”, stigla su jednostavno prekasno da izliječe sve prostorno-planske bolesti i u pravni kontekst koji ih je sustavno negirao. Ipak, bez njih bi devastacije bile još upečatljivije, a kako stvari sad stoje – i bit će, ako se ne ustanovi neki novi format.
Neki su se arhitekti bunili protiv toga da ih, kao osobe ovlaštene za projektiranje i s izvjesnom praksom, itko ocjenjuje, no s obzirom na to što su sve isprojektirali ovlašteni arhitekti te da se takvo ocjenjivanje može shvatiti analogno recenziji u znanstvenom radu, ono je jednostavno – potrebno, pa i u smislu osnaženja struke. Urbanističkog planiranja i arhitektonskog projektiranja danas se, uz investitore, igraju i konzervatorski odjeli, gradske službe za prostorno planiranje, savjetodavne komisije za urbanizam i slična tijela koja bi po definiciji trebala štiti javni interes, ali su zbog ustrojstva previše izložena pritiscima investitora i politike pa čak i u slučajevima kada imaju najbolje namjere zapravo djeluju van svojih kompetencija i negativne posljedice toga očite su u našim urbani(zirani)m područjima. Arhitektura pak svedena na parcelu, dekontekstualizirana, van vremena i prostora, određena nekim nearhitektonskim uvjetima – najčešće, jednostavno, željom da se ostvari što veći profit – nije arhitektura već eventualno dekorativna umjetnost. Dok čekamo da se struka, prvenstveno Udruženje hrvatskih arhitekata, konsolidira, ništa nas ne sprječava da učimo na primjerima dobre prakse, da o njima diskutiramo i da pitanja planiranja hrvatskih gradova napokon izvučemo na taj skliski teren javnog diskursa, ne zato što je to za urbaniste i arhitekte naročito ugodna i praktična pozicija, nego zato što je, bar prema našem mišljenju, zadnja linija obrane.
Za početak, trebali bismo iz tog diskursa izbaciti bilo kakve buduće komisije “za lijepo”, jer slična bi se tijela (sjetimo se naslova koncepta Bijenala Massimiliana Fuksasa iz 2000. godine – “Manje estetike, više etike”) trebala baviti više etikom nego estetikom u arhitekturi i urbanizmu. Bez obzira na kaos koji ostaje nakon legalizacije, na vrlo upitne mogućnosti saniranja već počinjene štete u prostoru, na aktualne zakone koji ga izravno ugrožavaju – prostor je još uvijek među najvrjednijim resursima i njegova je zaštita pitanje kolektivne odgovornosti. Fuksas je onomad etiku odredio kao viziju budućnosti (kroz projekt). Na lokalnoj sceni još je dovoljno mogućnosti da se kvalitetno planira i kvalitetno gradi. Neka vrst državne intervencije i kontrole kakvu, primjerice, zaziva Hrvoje Hrabak, neće se dogoditi ili se neće dogoditi na vrijeme, dapače, ukidaju se povjerenstva koja su predstavljala kakvu-takvu sigurnosnu mrežu. Ono što ostaje je kulturni i ljudski kapital koji se može i treba umrežiti (pa i financirati) na neki inovativniji način. Praksom ovog osječkog, ali i drugih povjerenstava, stvoreno je iskustvo koje se može transformirati, a nikako ne smije zanemariti.
