„Slobodan ulaz; ured gradonačelnika je već platio“
Nedavno smo na primjeru Marseilla pisali kako se europski gradovi bore kulturom protiv kriminala. Ovo prilikom vam donosimo primjer iz Kolumbije gdje nemiri i kriminal daleko nadmašuju europske okvire. U potrazi za novim rješenjima kroz zadnje desetljeće urbanisti su se često osvrtali na Bogotu i Medellín kao uspješne primjere socijalnog urbanizma. Za takav status zaslužan je niz učinkovitih gradonačelnika koji su na prvo mjesto upravljanja gradom stavili javni prostor i infrastrukture.
Enrique Peñalosa, gradonačelnik Bogote od 1998. do 2000., koji je oslobodio pločnike od automobila, uveo biciklističke staze i Transmilenio, jednom je izjavio: “Glavni cilj u životu je sreća. U gradu to znači mogućnost slobodnog i sigurnog kretanja, susretanja s prijateljima te sudjelovanja u kreativnim aktivnostima.”
Iako se program u Bogoti danas ne razvija po planu, Medellín je danas ogledno mjesto ovakvog urbanizma. Trend socijalnog urbanizma u Medellínu prisutan je otkako je 1993. Jorge Pérez Jaramillo kao mladi arhitekt postao pročelnik Škole za arhitekturu u Medellínu. Potaknut demokratskim promjenama u Španjolskoj koje su pokazale što se može postići kroz arhitekturu i urbanizam, Jaramillo organizira niz seminara i radionica s mladim stručnjacima sa Sveučilišta u Londonu i Barceloni. Škola za arhitekturu je 1998. bila uključena u realizaciju Parque de los pies descalzos koji je označio povratak javnog gradskog prostora stanovnicima, prostora koji je desetljećima bio označen kao opasan po život u gradu gdje je vladao jedan od najsnažnijih narko kartela.
S ovim parkom započeta je izmjena realnosti ovog milijunskog grada. S gradonačelnikom Sergiom Fajardom (2003. – 2007.) i arhitektom Alejandrom Echeverri na čelu Instituta za urbanizam EDU grad je doživio svoj socijalni procvat. Strategiju koja na prvo mjesto stavlja obrazovanje, transport i javni prostor sam Echeverri je nazvao socijalnim urbanizmom. Grad je u kratkom roku dobio 10 novih škola, nekoliko knjižnica i parkova te unaprijeđenu mrežu javnog prijevoza.
Biblioteka Espagna, projekt Giancarla Mazzantia, na vrhu brežuljka i istoimene sirotinjske četvrti Santo Domingo, primjer je koji ocrtava karakteristike socijalnog urbanizma. Arhitektura knjižnice dio je javnog parka kojim se stvara novi hibrid. Tri crna monolitna bloka osim što donose uobičajene knjižničarske te druge kulturne, ali i sportske sadržaje, također su važni kao mjesta okupljanja lokalna zajednice. Ova knjižnica danas dominira vizurom grada i simbol je nove politike koja želi integrirati siromašno stanovništvo zapostavljenih četvrti. U tu svrhu izgrađena je i žičara koja povezuje vrh brda s metro stanicom te tako približava grad ovom naselju. Ovakve žičare danas su prepoznatljiv su znak revitalizacije slamova Južne Amerike, koji se redovito nalaze na strmom terenu te ne dozvoljavaju izgradnju prometnica.
U sklopu revitalizacije Medellína javnosti je otvoren i zapušteni botanički vrt koji je dobio novu strukturu – Orquideorama, projekt arhitektonskih ureda Plan B i JPRCR. Politička vrijednost vrta naglašena je natpisom nad ulazom: “Slobodan ulaz; ured gradonačelnika je već platio“. S idejom da postojanje kvalitetnog javnog prostora smanjuje stopu kriminala Medellín je dobio još mnoštvo javnih prostora od kojih vrijedi pogledati park Parque de los Deseos arhitekta Felipea Uribe de Bedout i veliki sportski kompleks za Južnoameričke igre.
Sve su to projekti kojima se grad investicijama u javni sadržaj umjesto u javnu sigurnost bori protiv kriminala i pokušava smanjiti razlike između bogatih i siromašnih. Medellín je danas grad gdje arhitektura i urbanizam u rukama socijalno osviještenih arhitekata, planera, političara i aktivista uistinu mijenja stvarnost urbanog života. Ta se slika odražava i u uspješnom privrednom modelu koji favorizira održivu i prema siromašnima usmjerenu ekonomiju, koja je Medellínu u doba svjetske ekonomske krize donijela titulu pionira u lokalnom ekonomskom rastu.
