Arhitekti su svuda u Europi marginalizirani

“Kada pogledamo unatrag, vidimo puno rada, razmišljanja, sumnji, novih spoznaja i, što je jako važno, veselja.”, započinju priču o svojim iskustvima arhitekti Ines Nizić i Saša Bradić, osnivači ureda architektur.bn (Saša je i osnivač i partner ureda NMPB Architekten), dobitnici brojnih nagrada i autori mnogih izvedenih projekata, danas predavači na Arhitektonskom fakultetu u sklopu TU Wien. Oboje su u diplomirali arhitekturu u Zagrebu, a vole reći da ih je odredilo to što su socijalizirani u vremenu punka, novog vala i demokratskog otvaranja društva. Ines je na temi “Utjecaj tematskih parkova na suvremenu arhitekturu” doktorirala u Beču kod profesora Williama Alsopa.

gradovi, skica

Sudjelovali ste 2012. na međunarodnom znanstvenom skupu “Promišljanje urbanizma” u Zagrebu, radili urbanističke projekte i u Hrvatskoj i u Austriji. Što značajno razlikuje urbano planiranje u te dvije zemlje, kako se razlikuje legislativa, kako praksa?

Urbano planiranje u Austriji predstavlja jedan kompleksni konstrukt počesto određen i vođen ne stručnim, već političkim instrumentarijem. Mnogi kritičari zamjeraju nepostojanje političke volje koja bi urbanističko planiranje postavila u šire okvire, kako bi se omogućilo strukturirano i jasno pozicioniranje razvojnih vizija jednog grada, odnosno teritorija.
Moglo bi se reći da se radi više o fragmentiranom pristupu, u kojem se promišljaju određeni dijelovi teritorija u procesima u kojima sudjeluju mnogobrojni akteri s vrlo različitim polazišnim točkama, interesima i ambicijama. U traženju optimalne strategije dolazi naravno i do konfliktnih stanja koja se razrješavaju dugotrajnim pregovaranjima. U posljednje vrijeme u procesima planiranja stambenih areala na nivou master planova, kao i poslije, primjetno je jače uključivanje građana koji žive u neposrednoj blizini u moderirane procese planiranja i donošenja odluka.

Europan 7 (2003): Sv. Katarina, Rijeka – prvonagrađeni rad

Možete li usporediti natječajne prakse u Hrvatskoj i Austriji? Općenito, smatrate li da su natječaji najbolji način za dobivanje optimalnih rješenja i što je potrebno da bi se to ostvarilo?

Naše je mišljenje da su natječaji onakvi kakvo je društvo u kojem se provode. Kako se mijenja društvo i zajednica, tako se mijenjaju i uzusi i ciljevi natječaja. Konstrukt natječaja u Hrvatskoj će sigurno, gledajući s pravne strane, morati doživjeti određene modifikacije s obzirom na članstvo u EU-u.
Natječaji u određenim situacijama zaista predstavljaju jednu od boljih metoda za dobivanje odličnih projekata. Metoda natječaja samim tim što uključuje veliki broj mogućih sudionika, a time i veliki broj potencijalnih rješenja, pruža određenu kontrolu kvalitete. Austrijski „Bautraeger“ natječaji su, primjerice, kao novina u devedesetima, imali su za cilj podizanje kvalitete stanogradnje koja nudi programski raznolike, arhitektonski visokokvalitetne te financijski dostupne stambene krajolike.
S druge strane, postoji i mišljenje da je institucija natječaja, osim ako se ne radi o vrsti pozivnih natječaja sa obeštećenjem, zapravo iskorištavanje arhitekata i arhitektonske struke. S obzirom da su natječaji u Austriji s pravne strane jasno regulirani, ponekad i preregulirani, može se dogoditi da nagrađeni projekti ne predstavljaju najbolje, odnosno optimalno rješenje.
Precizno rečeno, određeni projekt može biti bolji od ostalih ponuđenih, ali ne predstavlja najbolje rješenje za određeni prostor odnosno zadatak. Iz jednostavnog razloga što sam raspis natječaja odnosno uvjeti natječaja kojih se sudionici moraju apsolutno pridržavati, mogu biti loše postavljeni ili naprosto fokusirani na samo jednu paradigmu. Kako bi se takva situacija izbjegla, kod posebno kompliciranih, odnosno zahtjevnih situacija uvodi se metoda „Kooperatives Verfahren“. Radi se o moderiranom interdisciplinarnom procesu u kojem sudjeluje više arhitektonskih timova, zajedno s investitorima, predstavnicima grada i stručnih službi, koji zajednički promišljaju prostor, zadatak, moguća rješenja te formuliraju kriterije kvalitete, kojih se i nakon provođenja natječaja treba držati.

Stambeni tepih, Klosterneuburg

Kao predavači i sudionici različitih radionica, ali i kao praktičari, biste li mogli procijeniti koliko su hrvatski arhitekti, njihovo teorijsko i praktično znanje, njihova radna etika, adekvatni za europsko tržište rada? Možemo li uopće generalizirati ili ipak samo govoriti o individualnim postignućima?

U principu mislimo da je promatranje hrvatske arhitektonske scene kao jednog homogenog tijela prilično generaliziranje koje ne pruža uvid u svu raznolikost aktera domaće scene. Ne sumnjamo ni u teorijsko niti u praktično znanje hrvatskih arhitekata. Čini nam se i da su dobro prilagođeni lokalnim uvjetima te vladaju improvizacijom kao vrlo važnom vještinom u tranzicijskim okolnostima koje već duže vrijeme oblikuju hrvatsku stvarnost. Osim toga, internet, kao i ostala moderne tehnike komuniciranja, omogućile su pristup informacijama, znanju, pa su time postale i nadopuna i ponekad konkurencija formalnom obrazovanju. Osim toga, posredno su utjecale na mogućnosti participiranja u društvenim mrežama raznih vrsta koje povezuju ljude sličnih arhitektonskih preferencija. Radna etika je sukladna društvu u kojem se živi te društvenim očekivanjima prema pojedincu. Pojedinac se relativno brzo prilagođava promijenjenim okolnostima.

Školski centar Gnigl – novi pedagoški landscape

Kako biste ocijenili poziciju struke danas? U Hrvatskoj se njezina nemoć recentno ogledala u nemogućnosti da se utječe na Zakon o gradnji, da se utječe na proces legalizacije bespravnih objekata, a postoji još niz manjih primjera u kojima je očito da iz ovih ili onih razloga, a dijelom i zbog načina na koji djeluju lokalna strukovna udruženja arhitekata, stručne ocjene nisu osobito cijenjene… Je li drugdje drugačije?

Ne. Standard zapadnoeuropskih država je viši i stabilniji nego trenutno u Hrvatskoj pa se izvana gledajući situacija doima boljom. Kada se radi o poziciji arhitekta, mislimo da je ona danas posvuda u Europi prilično slična i to prilično marginalizirana – marginalizirana u smislu toga koliko društvo cijeni i uvažava stručno mišljenje arhitekta u odnosu na pitanja strategije razvoja na teritorijalnom i nižim nivoima. Problem vidimo u tome da politika i društvo arhitektonsko-urbanističku struku ne vidi kao jednog od primarnih i kompetentnih partnera u promišljanju strategije korištenja i razvoja prostora u cjelovitom smislu.
U uskim okvirima struke, kada se radi o jasno definiranim stavkama stručne naravi, rekli bismo da su stručna mišljenja i stav arhitektonske struke u Austriji cijenjeni. Međutim, proces planiranja i građenja je postao tako kompleksan, ne samo u tehničkom, nego prvenstveno u jurističkom i financijskom smislu, da je to rezultiralo jednom pretjeranom, pa čak i apsurdnom regulativom koja skoro da sama sebi postaje svrhom. Kompetencije se sve više i više specijaliziraju, a time uloga arhitekta postaje sve fragmentiranija te gubi kvalitetu cjelovitosti. To bismo najbolje opisali riječima: od drveta se ne vidi šuma.

Sveučilišna zgrada Uni Wien

Što je vas primarno motiviralo da odete iz Hrvatske?

Ne bismo mogli reći da se radilo o nekim naročitim motivima. Nakon završetka studija vodila nas je želja da nešto novo naučimo, da proširimo svoje horizonte. Zapravo smo planirali otići u Englesku, a igrom slučaja dogodio nam se Beč. To nije bilo neko dugoročno planiranje u smislu duljine našeg boravka u inozemstvu, nego su se stvari naprosto događale pa se tako kratkoročan plan isprobavanja arhitekture u nekom drugom kontekstu transformirao u dugoročan profesionalni put. Ponekad u šali kažemo da nam se naprosto dogodio život.

Arbeiterkammer Wien

Uvjeti se mijenjaju, paradigme se mijenjaju – koliko teme održivosti, elastičnosti oblikuju vaše današnje koncepte?

Mi smo arhitekturu uvijek i razumjeli i promišljali kao društveno odgovornu disciplinu čije polazište leži u služenju zajednici. U arhitekturi se događa naša svakodnevnica, ona je na neki način produžetak ne samo naše tjelesnosti, nego je i u stalnoj interakciji s našim misaonim konceptima, etičkim postulatima, kulturološkim okvirima, percepcijom i emocionalnim konstruktima. Koncept održivosti, ako je smislen i produktivan, daleko nadilazi problematiku koeficijenata, energetskih certifikata i životnog ciklusa objekata koji su, naravno, također sastavni dio arhitektonske prakse. Radi se prvenstveno o pitanju globalne strategije kako ćemo se kao građani na lokalnom i globalnom nivou odnositi prema našem životnom prostoru i prirodnim resursima. Kao arhitekti i urbanisti i organizatori procesa kreiranja urbanih i inih prostora, pokušavamo u okviru naših kompetencija težište staviti na propitivanje i iznalaženje inteligentnih operativnih struktura koje će različite principe i elemente građenja na održivi način spajati u cjelinu. Ponekad su to sasvim mali pomaci u načinu kako, na primjer, tretiramo tipologiju obiteljske kuće ili koristimo topografske i klimatske zadatosti u smislu optimiranja energetskog koncepta. Na nekom drugom zadatku koji je više urbanističkog karaktera, promišljamo nove koncepte mobilnosti ili primjenjujemo strategiju downsizinga.
Održivi koncepti počivaju, po našem mišljenju, na održivom urbanizmu. Što se tiče urbanih prostora, mislimo da će se arhitektura budućnosti sve više baviti transformacijom, adaptacijom, prenamjenom postojećeg. Pitanje kako tretirati komplekse napuštenih industrijskih ili infrastrukturnih kompleksa, pitanje transformacije mobiliteta u postindustrijskom društvu sve više se pomiču u centar arhitektonskih promišljanja.

Arbeiterkammer Wien, interijer

Kada govorimo o stanovanju, u Hrvatskoj je značajan iskorak u kvalitativnom smislu (projektantskom, ne uvijek izvedbenom) svojedobno napravljen POS izgradnjom. Kakva su vaša razmišljanja o suvremenom socijalnom stanovanju, što smatrate dobrim primjerima, kako mislite da treba pristupati toj temi te gdje vidite prilike, a gdje ograničenja?

Smatramo da je jedna od krucijalnih tema suvremenog socijalnog stanovanja raznovrsnost – raznovrsnost tipologija, mjerila, identiteta, gustoća, životnih ritmova i strategija koji u sinergiji stvaraju novu kvalitetu. Socijalno stanovanje u kojem su glavni parametri što manji troškovi u korelaciji s minimiziranjem prostora već su odavno stvar prošlosti, velikim dijelom i zato jer se socijalne skupine ne daju više jednoznačno kodirati homogenim karakteristikama, ponašanjima, potrebama i pojavnostima. Mogućnost individualiziranja i različitog kodiranja vlastitog životnog prostora, koja nadilazi klasične okvire fleksibilnosti, u smislu dodavanja ili oduzimanja soba, te promjenjive konfiguracije prostora unutar istih gabarita, otvara potpuno nove mogućnosti promišljanja, kako planiranja, tako i korištenja objekata, uključujući i njihovu moguću prenamjenu u budućnosti. Na nivou stambenih susjedstava, to bi značilo inteligentno promišljanje kolektivnih prostora baziranih na principima share economy, koji određene aspekte modernog stanovanja transferiraju iz privatne u kolektivnu sferu te time omogućuju kvalitetu koja je značajno veća nego što je, ne samo u socijalnom, nego i u privatno financiranom kolektivnom stanovanju, moguće. Na primjer, u jednom takvom prostoru moguće je organizirati sportske sadržaje, igraonice, projekcije, zabave, druženja s vrlo kvalitetnom opremom koja višestruku nadilazi financijske mogućnosti pojedinca.
Na nivou stambenih jedinica, mislimo da je koncept neutralnih prostora, odnosno njihovih kombinacija koji nisu kodirani jednoznačnom funkcijom kao, recimo, spavanje, blagovanje ili dječja soba, puno potentniji i adaptibilniji nego što je to slučaj s uobičajenom funkcionalnom shemom. Taj način neutralnog kodiranja prostora mogao bi donijeti još jednu kvalitetu, a to je visoka adaptibilnost u prenamjeni korištenja sadašnjih stambenih objekata koji bi sutra možda mogli postati neka vrsta prostora namijenjenih raznim vrstama produkcije.
Također, čini nam se važnim i propitivanje regulative dimenzioniranja prostora, kako u metrima kvadratnim, tako i u visini. Tu se otvara prilično veliki prostor inovacija koje granice tipologija čine elastičnima, građevine adaptibilnijima, a korisnicima pružaju više slobode u oblikovanju svakodnevnice.

Stambeno naselje Seestadt, Beč

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija