Arhitektura određena lokacijom
Foto: Damil Kalogjera
Lada Hršak zagrebačka je arhitektica s amsterdamskom adresom. Radi u vlastitom birou s kojim je osvojila nekoliko nagrada na međunarodnim natječajima, između ostalih prvu nagradu na natječaju za školski kompleks na Karibima i općinsku zgradu u Gruziji. Njezina je najpoznatija dosadašnja realizacija zgrada nizozemske ambasade u Adis Abebi, koju je realizirala u timu.
Vaš zadnji realizirani projekt je “komprimirani” interijer u Amsterdamu. Koliko je tema interijera prisutna u vašem radu i općenito koje vas teme okupiraju?
Zauberkast ili čarobni ormar je ustvari kuća komprimirana u ormar, dakle istovremeno produkt, interijer i građevina. Iz ovoga se lako čita naš pristup radu, koji se ne bavi određenim mjerilom već u sebi nosi razna mjerila i ideje. Preklapanje mjerila i tema mi se čini ne samo zanimljivim, nego i nečim što otvara mogućnost odgovora na bazična pitanja stanovanja i življenja.
Foto: Dieuwertje Komen
Uređenje interijera u Amsterdamu
Osvojili ste prve i još neke nagrade na natječajima, između ostaloga i za kompleks od četiri škole na otoku Bonaire na Karibima. O kakvom se projektu radi?
Bonaire je jedini od nizozemskih karipskih otoka koji ne želi vlastitu autonomiju. Tako je, silom prilika, nizozemska vlada na prekomorskom teritoriju najprije podigla zgradu porezne uprave te raspisala natječaj za multifunkcionalnu školu. Lokacija u tropima i na vjetrovitom terenu prekrivena je kaktusovom makijom dok se u daljini naziru raštrkane kućice vrištećih boja. Tema projekta je kombinacija tradicionalne arhitekture, krajobraza i klime, s motivom stvaranja identiteta za četiri različita programa. Tlocrtno rješenje je ogrlica s četiri perle, s tim da svaka perla ima vlastiti patio koji se nastavlja na središnji, zajednički, natkriveni trg. U natječajnom prijedlogu i u suradnji s lokalnom dizajnericom Nadiom Troeman, kompleks kuća vizualiziran je u boji fuksije, što nije zasmetalo žiriju pod vodstvom slavnog Karela Webera. No, budući da skandali s korupcijom nisu nepoznati ni na Karibima, tako je, nažalost, cijeli projekt torpediran i prekinut.
Projekt kompleksa škola na karipskom otoku Bonaire unatoč nagradi na natječaju neće biti izveden
Prvu natječajnu nagradu osvojili ste i 2008. godine kao suautorica oblikovanja studija za umjetnika/cu. Radi se o malom projektu kod kojega je odabir materijala uvelike definirao karakteristike kuće.
Projekt “Archive” je paviljon za suvremenog umjetnika, realiziran po rezultatima natječaja. Po nama, a tu sam surađivala s Daniellë Huls, kreativni čin suvremenog umjetnika sastoji se od prikupljanja informacija, ideja, stvari, dakle svega za što je potreban nekakav ‘arhiv’. Arhiv je stopljen s okolinom, kamufliran ogledalima kojima je potpuno obložena cijela fasada. Refleksija stvara mogućnost paralelnih svjetova, na čemu ovaj projekt gradi svoju pojavnost. Čarolija nastaje kad jutarnja magla zamagli ogledala te polako spuštanje vodenih kapi ‘briše’ objekt iz okoline.
Foto: Thomas Lenden, Projekt ‘Archive’ paviljon je za suvremenog umjetnika ili umjetnicu
Dobili ste i natječaj u Gruziji?
Arhitektonski natječaji bili su sastavni dio strategije bivšeg gruzijskog predsjednika Mihaila Saakašvilija za stvaranje slike suvremene države koja se približava Zapadu, za razliku od ruske orijentacije. Za vrijeme njegove vladavine najprije su u glavom gradu Tbilisiju, a kasnije i po cijeloj zemlji, počele nicati ekspresivne, nove javne zgrade. Projekt koordiniran preko Franka Segaara iz ureda architecten Cie, općinska je zgrada locirana na centralnom trgu rudarskog mjesta. Projekt predlaže dvostruko korištenje trga: krovna ploča povezuje nivo trga s krovom zgrade i time stvara novi javni prostor kao gradski auditorij. Općina time postaje ne samo mjesto obavljanja administrativnih poslova, nego i mjesto gradskog spektakla. Čini mi se da se upravo na primjeru Gruzije može vidjeti kako arhitektura može poslužiti kao oruđe, iako način na koji se to radi itekako ovisi o onome tko ga koristi.
Projekt općinske zgrade u Gruziji
U Tbilisiju je upravo za vladavine Saakašvilija započelo rušenje fantastičnog objekta, tzv. Andropovljevih ušiju, koje je potom zaustavljeno budući da je narušilo statiku pripadajućeg trga pa polusrušeni objekt sad tako stoji. Riječ je o nizu betonskih lukova podignutih 1983. u čast službenog posjeta Gruziji visokog funkcionera Prezidija Vrhovnog Sovjeta SSSR-a. Kako gledate na taj izričito politički motiviran potez, a zapravo kulturocid kada se uzme u obzir kvaliteta arhitekture uglednog gruzijskog arhitekta Otara Kalandarišvilija?
Betonski lukovi iz 1983., tzv. Andropovljeve uši, gruzijskog arhitekta Otara Kalandarišvilija koje su trebale biti srušene
Povijest pišu pobjednici, a pritom nestaje nevjerojatno puno znanja i kulture. Nije to slučaj samo u Gruziji u kojoj se isprepliću najrazličitije kulture, od Rimljana, Perzijanaca, Osmanskog i Ruskog carstva i SSSR-a. Svaki od tih slojeva donio je nešto zanimljivo, no nisu svi jednako čitljivi u sadašnjem gradskom tkivu. Žalosno je da neke nove ideologije nemaju širinu baratanja vlastitom baštinom. Tako se sadašnji premijer Ivanišvilli prijeti da će dati srušiti građevine koje je sagradio Saakašvili. Po rubovima bivšeg Sovjetskog Saveza je, naročito od sedamdesetih godina, krenuo razvoj vrlo zanimljivih zgrada ekspresivnog moderniteta koje se sada ponovo otkrivaju, npr. preko knjige Frederica Chaubina „CCCP“. Slavno Ministarstvo prometa u Tbilisiju projektirao je George Chaklava u istovremenoj ulozi arhitekta i ministra – naručitelja! Ta kuća je, na sreću, sačuvana, a sada se u njoj nalazi državna banka.
Bivše Ministarstvo prometa u Tbilisiju projektirao je George Chaklava u istovremenoj ulozi arhitekta i ministra – naručitelja (1975.)
I u Hrvatskoj imamo isto tako vrlo zanimljive modernističke objekte i projekte koje treba promovirati i sačuvati. Maroje Mrduljaš i Vladimir Kulić krenuli su s „Nedovršenim modernizacijama“, a za sljedeće Bijenale u Veneciji prof. Karin Šerman predstavlja selekciju našeg modernizma; u našim krajevima, ali i izvan Evrope. Aktualan je i projekt Motel Trogir u kojem se nastoji skrenuti pažnja na vrijedne Vitićeve jadranske motele.
Osim činjenice da su u Etiopiji u službi cara svojedobno bila braća Seljan, da se jedna od glavnih ulica etiopske prijestolnice i danas zove u čast Tita, da je Ivan Tomaseo bio osobni liječnik Hailea Selassija, da je Leon Geršković bio autor etiopskog Ustava, da je neke od tamošnjih tvornica projektirao Lavoslav Horvat i općenito nevjerojatno zanimljivih jugoslavensko-etiopskih odnosa, dio nekakve hrvatske priče u toj zemlji je i zgrada nizozemske ambasade u Adis Abebi koju ste projektirali sa suradnicima. Kako je uopće došlo do toga da ste izveli tu kuću, koja je možda i vaše najpoznatije ostvarenje, i o kakvom se projektu radi?
Foto: Christian Richters, Zgrada nizozemske ambasade u Adis Abebi
Priliku da sudjelujem u projektiranju nizozemske ambasade u Adis Abebi pružio mi je moj tadašnji biro Van Gameren Mastenbroek. Tim je bio super, a predstavnik investitora odličan – arhitekt koji se ne bavi projektiranjem nego kreiranjem uvjeta da se nešto dobro može sagraditi. Kampus gdje je sagrađena ambasada je izražene topogafije, sa šumom eukaliptusa. Ambasada predstavlja svoju zemlju u gostima, ali i mjesto gdje se preklapaju dvije kulture. Zato smo radili s lokalnim materijalima i temama. Pošto je tamo zemlja crvenkaste boje, cijela kuća sagrađena je od pigmentiranog, ‘hrđavog’ betona, što ostavlja dojam kao da izrasta iz terena. Preklapanjem apstraktnog pravokutnog volumena s topografijom terena kuću je razdvojilo na dva programska dijela: urede ambasade te rezidenciju ambasadora, koji se na centralnom dijelu stapaju s pejsažom te kuća „nestaje“. Projekt je nagrađen prestižnom nagradom Aga Khan 2007 godine.
Ako je lokacija temelj svake arhitekture, koliko je vama osobno krajobraz polazište, posebno s obzirom na to da bi i kod građenja prava ljudi i prava prirode trebala biti izjednačena?
Naš rad je određen isključivo lokacijom – lokalnom antropologijom, kulturom, krajobrazom, ekonomijom itd. Povezivanje krajobraza, staništa i arhitekture su u zadnjih nekoliko godina vrlo prisutni u našim projektima. Primjer je paviljon za posjetitelje u zaštićenom području Oostvaarders u Nizozemskoj koji je nastao u suradnji s Bureauom B+B.
Kad govorimo o gustoći građevnog tkiva, mislim da je krajobraz nevjerojatno vrijedan i da se treba jako paziti kako i gdje se gradi. Na primjeru španjolske obale vidimo da je krajobraz – a to je ono zbog čega su ljudi uopće tamo dolazili – uništen turističkim kompleksima. Toga se treba čuvati.
Između ostaloga, kao gostujuća predavačica predajete u Buenos Airesu i Aucklandu. Koliko su vam ta mjesta inspirativna i zašto?
Putovanja i arhitektura su dvije moje najveće strasti, tako da je kombinacija nadasve zanimljiva. Čini mi se da je dobro promijeniti pogled na svijet oko nas, što je, s druge strane, teško ako ste stalno na istome mjestu. Neko drugo mjesto, gdje važe druga pravila, teme i organizacija, dobro dođe da se svakidašnjica promisli iz druge perspektive. Kultura uvjetuje kako se ljudi odnose jedni prema drugima, što se gradi, kako se jede – nožem i vilicom ili rukama. Tako se, primjerice, puno može naučiti o sebi kada se treba jesti rukama, kao u Etiopiji ili Sri Lanki. Uopće su kombinacija općeg, globalnog i lokalnog bitni uvjeti formiranja okoline, a onda i nas samih.
Postoji li značajna razlika u pristupu javnim natječajima u Nizozemskoj i Hrvatskoj? Naime, lokalni je pristup u mnogim segmentima jednostavno loš. Primjerice, za javne prostore u žirijima uglavnom nema drugih struka osim arhitekata, ne postoji mogućnost upliva javnosti prije konačnog odabira ili užeg izbora itd. Dakle, prilično zastario pristup, bez nekog velikog izgleda za promjenu sa sadašnjim strukturama u strukovnim udruženjima, koje ne pokazuju nikakvu namjeru postupati društveno odgovorno i proces naprosto – demokratizirati.
Natječaj za renovaciju Rijks muzeja u Amsterdamu dobili su arhitekti Cruz y Ortiz. Povijesno gledano, muzejski blok u sebi sadrži biciklistički prolaz kroz samo središte kompleksa, što onemogućuje logični ulaz u muzej u prizemlju. Arhitekti i investitor htjeli su ostakliti prolaz da bi se omogućio taj logičan ulaz u muzej, no udruga nizozemskih biciklista se tome suprotstavila. Tako je nakon desetomilijunske revitalizacije ulaz i dalje nelogičan. Kao građanka uživam biciklirajući kroz srce muzeja, dok me kao posjetiteljicu to smeta. U takvim i drugim ‘nimby’ situacijama je kompromis često prihvaćeno rješenje. Primjerom želim ukazati na kompleksnost procesa oblikovanja prostora.
Ono što je osnovno kod natječaja je stručan i nepristran žiri, dobar raspis te kapacitet za realizaciju. Žiriji u Nizozemskoj se sastoje od investitora, predstavnika korisnika, arhitekata te po potrebi stručnjaka specifične provenijencije kao npr. povjesničara, ekologa, sociologa, ekonomista itd. Uključivanje javnosti u važnije natječaje je demokratski minimum, a istodobno i širenje svijesti o izgrađenom okolišu.
Kakav je vaš komentar na suvremenu arhitekturu koja se danas gradi u Hrvatskoj, pritom ne misleći na izdvojena kvalitetna djela, već konfekciju, tj. sve ono što nas svakodnevno okružuje, a što je zapravo vjerna slika društva i vremena?
Hrvatska ima razvojni potencijal, bogatu kulturu i prekrasan krajolik. Taj ‘koktel’ može rezultirati obalnim potezima koji se približavaju španjolskom modelu, dakle nešto zanimljivo za istraživanje vernakularnih elemenata, no možda opasno za krajobraz. Ne govorim tu o ‘stilu’ jer, kako kažete, to je vjerna slika društva i vremena. Ono što mi se danas u Hrvatskoj čini aktualnim je pitanje predgrađa, ispune gradskog tkiva i života u krajobrazu, osobito na otocima.
Koje su vam omiljene zgrade ili mjesta u Zagrebu, posebno one novije, i zašto?
Omiljena mi je kuća mojih roditelja te betonska kuća prijatelja Jane i Davora. Ono što mi se čini zanimljivim su mjesta i objekti koji imaju dobru energiju, gdje se živi i stimulira gradski život. Zato mi je drag Dolac, Britanski trg, ovakav kakav je, Lauba kao uspješna revitalizacija postojećeg objekta, mali izložbeni prostor HDD-a, lusteri u Lisinskom… Dakle, radi se više o programiranju.
Super je i da je konačno realiziran MSU, no programski nije sasvim zaživio. U okviru prošlog Dana D privremeno su aktivirane i prekrasne hale Gredelja te se u okviru akcije Propuh moglo posjetiti razne firme u južnoj Preradovićevoj. Takve akcije ukazuju na veliki prostorni potencijal te bi bilo dobro da se promisle strategije realizacije, korak po korak, u suradnji ‘top down’ i ‘bottom up’ inicijativa. Teško je zamisliti da će se veliki potezi realizirati odjedanput, no to nije razlog da se ne započne.
A u Amsterdamu?
Eye filmmuseum s velikim gradskim amfiteatrom, Rijksmuseum, Goudfazant (restoran u garaži, doslovno, s originalnim detaljima), NDSM werf (bivši dokovi na sjeveru grada gdje se osjeća mjerilo i atmosfera luke), Westergas fabriek (revitalizirani industrijski kompleks za kulturu, rekreaciju, park i ‘restauraciju’), prosvjetiteljski klub Felix Meritis. Trenutno je ovdje u Amsterdamu tjedan ‘Tolerant home, Chambres de Canaux’, u sklopu kojeg vrhunski suvremeni umjetnici izlažu po kućama na kanalima.
Gradski trajekt do NDSM werfa, bivših dokova na sjeveru Amsterdama
Gdje u Zagrebu vidite najveći neostvareni potencijal kada su javni prostori u pitanju?
Zagreb je pun krasnih trgova i ulica, no centar je najviše artikuliran kao mjesto sastajanja. Amsterdam, koji je neznatno veći od Zagreba, ima mrežu raznih centara što pospješuje osjećaj života u gradu, iako onda rjeđe sretnete poznanike. U centrima je kombinirana kulturna, trgovačka i ugostiteljska ponuda, tijekom dana i navečer. Bilo bi dobro umrežiti javne prostore, poteze i točke na nekoliko gradskih lokacija kako bi grad proširio mjerilo.
Kvaternikov trg je nakon selidbe placa i novim oblikovanjem izgubio modus vivendi, Trešnjevka se, čujem, budi, trg pred Katedralom valjda čeka Godota, kavana Korzo stoji oblijepljena. Vidikovac Zagreb Eye treba najprije pronaći, platiti kartu te gledati kroz rešetke, koso stojeći, iako je pogled super. Revitalizacija industrijskih objekata u centru, kao što su Badel, potez Gredelj – Paromlin i park oko nekadašnjih Rudolfovih vojarni, razapeta je između ambicije, ideja, mogućnosti i sposobnosti faziranja. Neka mjesta za mene imaju emocionalnu vrijednost i strah me da ne nestanu ‘uljepšavanjem’ kao što su nestale npr. kućice za cvijeće na Cvjetnom.
Što mislite o prijedlogu da Cesarčeva i novoformirani, tzv. Trg Europe (na uglu Cesarčeve i Vlaške) te Masarykova ulica postanu pješačke zone?
Trg Europe zajedno s blokom u Bakačevoj nalazi se na raskrižju povijesnih i stilskih karakteristika razvoja grada: u rasponu od nekoliko metara prisutno je sve, od srednjovjekovlja do 21. stojeća – topografija (prijelaz s brijega u dolinu), zakopani potok, Katedrala, gradske kućice u Vlaškoj, zgrada gradske štedionice, Planićeva interpolacija, džepni park te nova zgrada Ban centra. Bez obzira na pojedinačni ukus, ova koncentracija vremena i stilova je karakteristika našeg grada. Tako da svakako ima dobrih razloga da taj potez postane pješačka zona. Masarykova ima uski presjek tako da promet pojede cijelu ulicu. Ljeti se ne koristi previše za zadržavanje jer je zagušena prometom. Dobro rješenje moglo bi biti u proširenju slobodnog prostora, svakako s nekim drugim pristupom i stilom nego na Cvjetnom trgu. Jasno da se prometna cirkulacija u gradu treba efikasno riješiti, no postoji mogućnost dijaloga o pravilima.
Scramble City jedan je od projekata u koji ste uključeni. O čemu se radi?
Scramble City je interdisciplinarni projekt (D. Komen fotograf, N. T. Westenend, umjetnik, M. V. Iersel, kustos i ja kao arhitektica), koji predstavlja istraživanje javnih prostora i programa u nekoliko europskih gradova. Promatrali smo koji su sudionici i strategije primijenjene da bi se javni prostor ili objekt uključili u grad. Bilo da je to grad Bilbao ili Skenderbegov trg u Tirani kao primjer top-down strategije ili pak predgrađe duhova Anfield u Liverpoolu i sirotinjska četvrt u Marseillu kao primjer bottom–up-a. Istraživanje je bilo predstavljeno preko kolaža fotografskog portreta i zajedničke karte svih mjesta s tekstom koji objašnjava razne scenarije. Projekt je bio izložen ove godine na Danu D, kao 18 metara dug plakat.
Iskustvo tog istraživanja formiralo je kod mene širi pogled na urbane tendencije i vrijednost pojedinih intervencija. U planu je i njegov nastavak kroz postavljanje kluba za kulturnu razmjenu između Hrvatske i Nizozemske na područjima krajobraza, urbanih strategija, modernizma, fotografije, filma, dizajna… Povezala bih iskustvo i mrežu svojih i drugih ‘nizozemskih učenika’ s hrvatskom scenom. Imamonekolikozainteresiranih institucija, kao što je HDD, te smo u kontaktu i s nizozemskim veleposlanstvom pa sad treba uložiti energiju na organizaciju, faziranje i izvedivost.
