Inovativna turistička arhitektura koja se Jadranu nikada nije dogodila

Tko zna kako bi izgledali obala i turizam danas da su izvedeni svi planirani hotelski projekti na hrvatskoj obali Jadrana u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, a riječ je o inovativnim građevinskim projektima različitih austrijskih arhitekata koji su zbog početka Prvog svjetskog rata morali biti prekinuti. Ovom se temom u sklopu znanstvenoistraživačkog projekta „HERU – Urbanizam naslijeđa“ bavi dr.sc. Jasenka Kranjčević, članica Upravnog odbora HS ECOVAST-a, a nalaze i skice koje pružaju uvid u ranije neobjavljivanu građu nerealiziranih projekata te novi pogled na odnose arhitekture, prostora i turizma, u Zagrebu je predstavila prošlog tjedna na predavanju “Fragmenti prekinutog vremena – neizvedena hotelska arhitektura na jadranskoj obali” u prostorijama Austrijskog kulturnog foruma kao organizatora u suradnji s Institutom za turizam.

Možete li zamisliti povijesnu jezgru Dubrovnika spojenu s Lokrumom željezničkim mostom, a na Lokrumu Kongresnu palaču mira s bibliotekom ili plesnom školom s hotelom i pratećim sadržajima? Hotel na Pilama na tri kata – s poslovnim prostorima u prizemlju, restoranima na prvoj te smještajnim kapacitetima na drugom katu? Tu je i Kellerov hotel za prinčeve… Dio je to samo jednog od nerealiziranih projekata, koje je prikupila autorica i u razgovoru nam objasnila otkud ideja za ovakav rad: „U projekt sam krenula iz čistog istraživačkog zanosa, da se vidi jesu li realizirani svi planirani hoteli i kako se radilo u ono doba bez svih ovih tehnologija koje nam danas stoje na raspolaganju, što je zanimalo investitore i kako su se kretala arhitektonska usmjerenja … A tada sam srela i kolegicu Mirjanu Kos iz Muzeja turizma, bivšu ravnateljicu Hrvatskog muzeja turizma, koja je radila na nerealiziranim kupalištima, i tu smo se nas dvije ‘našle’ oko kombinacije neizvedene turističke arhitekture, uključujući, dakle, i sekundarni smještaj – vile te popratne sadržaje – kasina, pansione, sportske terene, restorane i ostalo.“

Hotel na Jadranu, Stewetnik, 1912.

Sramek, Jadran, perspektiva

Na predavanju su ovom prilikom predstavljeni nerealizirani hoteli na Brijunima i Rabu te u Puli, Lovranu, Opatiji, Zadru, Trogiru, Splitu, Trstenom, Dubrovniku i drugdje. Rad je temeljen na istraživanjima u Pokrajinskom arhivu u Grazu, državnim arhivima u Rijeci, Zadru i Dubrovniku, Konzervatorskom odjelu u Zadru te uvidom u tadašnje austrijske arhitektonske časopise. Navedene su projekte, naime, najviše izrađivali upravo austrijski, ali i češki i talijanski te hrvatski stručnjaci, a riječ je o eminentnim imenima onoga vremena. Da spomenemo tek neke: Josef Hoffmann, Fridrich Sigmundt, Alfred Keller, Marcel Kammerer, August Belohlavek, Ferdinand Feldegg, Emil Hoppe, Carl Seidl, Josef Schulz, Adolf Loos i drugi.

Split, perspektiva

Naime, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kad turizam dobiva veliki uzlet, rijetko je koji hotel na hrvatskoj obali imao smještajni kapacitet veći od 100 soba, a potražnja je bivala sve veća i sve su traženije povoljne lokacije za izgradnju lječilišta, kupališta i sezonskih vila. Stoga ne čudi da su turističke građevine bile pravi hit među bogatijim slojevima građana, pogotovo zemalja u susjedstvu, kao i da raste interes investitora za komercijalnu gradnju, a tim slijedom i arhitekti počinju izrađivati projekte za nepoznate lokacije. Razmaženim ili, možda „ljepše“ rečeno, zahtjevnim turistima – a ovdje je prvenstveno bila riječ o onima koji su si mogli štošta priuštiti – trebalo je omogućiti različitu i bogatu turističku ponudu. Međutim, njihove želje nisu bile jedine kojima se ugađalo. Naime, osim investitorima, projektanti su trebali svoje projekte prilagoditi i ambijentu te vremenu u kojem su stvarali. Pritom je, gotovo posve suprotno onome danas, posebno zanimljivo da se osim zadovoljavanja privatnih interesa, posebnu brigu vodilo o javnom prostoru kao nadopuni privatnom. Prostorni raspored, oprema i oblikovanje slijede visoke standarde i, za razliku od postojećih građevina koje su zbijene u jezgrama davale prednost zatvorenosti i sjeni, nove se građevine otvaraju prema suncu i moru, a rijetke su građevine više od najvišeg stabla. Zadivljujuće je da „kad gledate te projekte, vidite koliko su arhitekti svjesni prostora i kako uklapaju svoj rad u okoliš i prilagođavaju ga ljudima. Lošinj, primjerice, nije bio oduvijek tako zelen. Da bi tamo bio hlad, zasađeno je oko 80 000 sadnica. I inače se sve nastojalo raditi u suradnji s prirodom i okolišem“, ističe Kranjčević, koja u svojem radu prezentira i analizira nerealizirane hotelske projekte te razmatra kako je mogla izgledati naša obala da su oni izvedeni.

Opatija, lučka zgrada i smještaj

Autorica pritom govori i o odnosu investitora i arhitekata pri čemu je zanimljivo kako pojedini problemi ni stotinu godina kasnije nisu drugačiji. Kao što je poznato, turizam u 19. stoljeću postaje mjerilo društvenog i ekonomskog razvoja društva, a s obzirom na to da je priobalni prostor Dalmacije bio nerazvijen, ovo je bila odlična prilika za gospodarsko unapređenje zahvaljujući razvedenoj obali, blagoj mediteranskoj klimi i razvoju medicine. No, za realizaciju investicija u turizmu trebalo je osigurati zemljište, prometnu dostupnost i komunalnu infrastrukturu pa su građene luke, ceste i željeznice kako u cilju razvoja turizma, tako i gospodarstva u cjelini.
No dok se pitamo kako bi da su izvedeni svi planirani projekti danas izgledao gospodarski razvoj i oblikovanje hrvatskog dijela Jadrana, nije nepoznanica da su i u ono doba investitori gubili živce s birokracijom, što nam s obzirom na današnja iskustva pokazuje da se ni u stotinu godina po tom pitanju nismo previše makli, upozorava Kranjčević. S druge strane, turističke investicije nisu zahtijevale samo atraktivne lokacije za koje je trebalo osigurati zemljište, nego i kvalitetnu radnu snagu jer je u vrlo kratkom vremenu uski obalni pojas postao veliko gradilište, a izgradnja raskošnih hotelskih građevina zahtijevala je specijalizirana znanja zbog čega su se arhitekti, ali i ostali radnici trebali sve više obrazovati i usvajati što više novih znanja i razvijati vještine. Kako ističe Kranjčević: „U arhitekturi se u to doba mijenjaju stilovi, javljaju nove ideje i počinje moderna, a Arhitektonski fakultet postaje središnja ustanova za obrazovanje stručnjaka na kojoj se obrazuju domaći i strani stručnjaci za turističke građevine.“

Trsteno, pročelje

S obzirom na u međuvremenu ostvaren napredak u ljudskom i tehnološkom smislu, Kranjčević ima i zanimljivu ideju svojevrsnog nastavka cijele priče: „Premda je teško očekivati da će ti objekti danas više biti realizirani, uz nove tehnologije ih je moguće vizualno ‘ostvariti’ i mladim se generacijama pruža mogućnost realizirati te projekte čime bi ova nedostupna građa mogla na drugačiji način opet biti ono što je i trebala – turistička atrakcija.“