“Intermundia” Ane Dane Beroš predstavlja se u Francuskom paviljonu

Intermundia, kustosko-istraživački projekt arhitektice Ane Dane Beroš, temelji se na istraživanju transeuropskih i intraeuropskih migracija. Prvi je put bio predstavljen i nagrađen Posebnim priznanjem na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture koji je kurirao Rem Koolhaas, jedan od najuglednijih svjetskih arhitekata. Zagrebačkoj i hrvatskoj publici predstavit će se 5.veljače 2015. u 20 h u novouređenom Francuskom paviljonu u Savskoj 25.

Na otvorenju izložbe u četvrtak, 5. veljače 2015. u 20 sati, bit će predstavljena video-dokumentacija rada prikazanog na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture, autorice Ane Opalić, i publikacija Intermundia o kojoj će govoriti kritičar arhitekture Maroje Mrduljaš. Pisana na engleskom jeziku na 132 stranice, knjiga sadrži „politički narativ“ istraživanja i foto-dokumentaciju postava rada unutar Arsenala u Veneciji. Autori tekstova su Léopold Lambert, Maroje Mrduljaš i Ana Dana Beroš.

Na zatvaranju izložbe u subotu, 21. veljače 2015. u 12 sati, autorica Ana Dana Beroš razgovarat će sa zainteresiranom publikom o provedenom istraživanju na Lampedusi i genezi rada Intermundia.

Podsjećamo da smo povodom Venecijanskog bijenala radili intervju s Anom Danom Beroš “Čekaonica pred Tvrđavom Europom” koji ponavljamo u cijelosti:

Arhitektica Ana Dana Beroš dio je tima koji će raditi na skupnoj izložbi ‘Monditalije’ u sklopu venecijanskog Bijenala arhitekture

Alejandro Zaera-Polo je u odličnom eseju “No Frills and Bare Life” (Living in an Endless City, ur. Ricky Burdett i Deyan Sudjic, 2011) razvio tezu da su low-budget avio kompanije, low-budget moda pa i low-budget arhitektura u osnovi politički programi, naslanjajući se dijelom na postavke talijanskog filozofa Giorgia Agambena. Goli život je dvostruki pojam kojim Agamben opisuje “ultrasuvremen, žrtveni život onih bez vlasništva, oblik poniznog građanstva koji se nalazi u nekvalificiranom političkom podzemlju”. Iako se u svijetu svedenom na tržišta i potrošnju tradicionalno shvaćanje građanskog kao politički suverenog transformira za sve, najradikalniji gubitak političkih prava danas u Europi doživljavaju imigranti. Također, sasvim materijalne ograde kojima se odvajaju od domicilnog stanovništva, više su, čvršće i bolje kontrolirane od onih koje stoje između europskog prekarijata i elita, no kada pogledamo neke globalne primjere, gated communities već su stvarnost, bez obzira na nacionalnu pripadnost onih unutar i izvan ograde.

Fatima Ruiz, Gulia Marchi, Walter Libertino (izvorna ideja), Martin Coustenoble (grafički dizajner), Mediterranean Big Bang, 2011, Paris, © i uz dozvolu autora

U Europi bez jasne i jedinstvene politike prema azilantima, sa značajnom unutarnjom fluktuacijom stanovništva iz ekonomskih razloga, ovogodišnji selektor Bijenala Rem Koolhaas postavlja višestruko intrigantnu temu arhitektonskog istraživanja transeuropskih i intereuropskih migracija jer, osim planerskog propitivanja granica i ograničenja u gradovima i regijama, tema je i nužno refleksivna za arhitekte/urbaniste na čiju je ulogu također fundamentalno utjecala kriza kasnog kapitalizma. Agamben u jednom intervjuu iz 2012. godine apostrofira da se današnja “kriza” u političkom jeziku zapravo koristi kako bi se postigla pokornost, a to je situacija iz koje su izuzete samo elite, dok je sudanski ili afganistanski tražitelj azila u ograđenom kampu, u političkom smislu, tek u nešto goroj situaciji od one mase mladih obrazovanih gladnih Europljana (pa i arhitekata) koji pristaju gotovo na sve da bi radili. Biti unutar Tvrđave Europe ne znači izuzeće od preispitivanja vlastite građanske pozicije.

U stanju trajne nesigurnosti, arhitektonsko je traženje (formiranje) membrana između dvaju svjetova aktualna potreba, a odgovor Ane Dane Beroš kroz kustoski projekt Intermundia izabran je uz ostalih 40 kako bi pokazao mogućnosti imigrantskih centara da prevladaju status žarišta društvenih sukoba. “Projekt Intermundia propituje promjenjiva područja granica transeuropskih i intraeuropskih migracija. Fokus je na talijanskom otoku Lampedusi, metonimiji suvremenih zapadnjačkih pritvorskih uvjeta”, stoji u programu, a uz Anu Danu Beroš s kojom smo razgovarali, suradnici na projektu su multimedijalni umjetnik Bojan Gagić, dizajnerica Rafaela Dražić, a istraživanje i infografike pripremila je grupa ARCHIsquad: Division for Architecture of Conscience.

Dinko Cepak, Raj na zemlji, ulazna točka za imigrante. Nazvana najljepšom plažom na svijetu, 2013, Lampedusa, © i uz dozvolu autora

Zanimljivo je da su ovu temu Koolhaas i njegov asistent na ovom projektu, Ippolito Pestellini Laparelli, odlučili fokusirati na Lampedusu kao jednu od ulaznih točaka imigranata na europsko tlo. Pitali smo Anu Danu Beroš na koji način su interpretirali potentnu temu integracija imigrantske populacije u gradovima i načine na koje se u njima oblikuju i preoblikuju granice?

„Istraživanje koje se bavi takvim razgraničenjima i njihovim interpretacijama upravo sam prijavila za Wheelright Prize. Tu promatram parove poput Tanger-Gibraltar, Tunis-Lampedusa, Tripoli-Malta, Bejrut-Cipar… Dominantni diskursi zamagljuju regulatornu ulogu koju međunarodne migracije imaju na tržište rada. Važno je migrante shvatiti prvenstveno kao radnike, ne samo kao puke imigrante. U naše doba konstantne mobilnosti, neizbježna teritorijalna kretanja prekarnih radnika paralelni su proces zatvaranju neželjenih migranata. Umjesto promatranja Lampeduse kao čvrste institucije “čekaonice”, zatvorske zone usred konflikta, instalacijom Intermundia pokušali smo kroz post-humanu perspektivu istražiti ambivalentno stanje tog “bivanja između”. Svjesni nemogućnosti kulturalnog prijevoda takvog stanja, razumijevanja Drugog, Intermundiom pozivamo posjetitelje da urone u svjetlosnu i zvučnu instalaciju 4×1,25×4 m koja podsjeća na mrtvački sanduk – izazivanjem “Verfremdungseffekta” (efekta otuđenja) provociramo trezvenost i reakciju, ne samo empatiju“, odgovara.

Dinko Cepak, Prva stanica-budućnost, s Lampeduse imigranti se premještaju na talijansko kopno, 2013, Lampedusa, © i uz dozvolu autora

Bliskom se temom – novcem, odnosno arhitekturom bez novca – bavio i ovogodišnji Thinkspace/Money, u čijoj je organizaciji također Ana Dana Beroš. Kroz natječaje se pokušalo prepoznati međusobno utjecanje novca kao društvenog konstrukta s jedne, a kulturne produkcije, utjecaja na okoliš i razumijevanja teritorija s druge strane. U prvom natječajnom segmentu koji se bavio teritorijima i granicama istraživale su se pojave poput imigracije, slobodnih luka, slobodnih ekonomskih zona i poreznih oaza. Odabrani kontekst bio je resursima bogat Arktik, a studija slučaja izvukla je na površinu niz kontradikcija koje možemo čitati i u “konvencionalnijim” regijama. Pobjednički rad “Who owns the Arctic” je, prema riječima žirija, kompleksne odnose okoliša, ekologije, politike i ekonomije Arktika radikalizirao ironiziranjem, prijedlozima “ilegalnih i ponegdje nelegitimnih prijedloga koji štete prirodnom okolišu” čime se štetnost nekih aktualnih odluka vođenih isključivo ekonomskim interesom čini bolno očiglednom. Takve intervencije, po mišljenju autora Owena Wellsa iz Velike Britanije, omogućavaju “lokalnim zajednicama da koriste konflikt i pohlepu kao resurs, a ironija se koristi kako bi razotkrila ponašanja i akcije koje neće biti toliko različite od onih koje danas koriste korporacije”.

U posljednjem natječajnom segmentu – nakon onoga koji se bavi mogućnostima kulturne produkcije bez novca – uža je tema utjecaj na okoliš, odnosno “žrtvovanje okoliša za simbol, novac”. Tražili su se novi modeli, alternative dominantnom kapitalističkom koji će agresiju na okoliš trajno pravdati potrebom za stvaranje novih radnih mjesta. Kakav arhitektonski odgovor je moguće pružiti, pitamo?

„Članica žirija, Keller Easterling, govori o “užitku u uklanjanju izgrađenog”. Neobično je da u zadnje vrijeme arhitekti skloni konceptualnoj arhitekturi prestaju projektirati i uranjaju radije u istraživanje i pisanje, čak imamo veći odaziv za pisane nego za projektantske radove“, kaže Ana Dana Beroš.