Kako je umro urbanizam u hrvatskim gradovima?

Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu započeo je dvodnevni simpozij „RAZVOJ I OKOLIŠ – PERSPEKTIVE ODRŽIVOSTI”, kao interdisciplinarni  pogled na globalne teme ekologije i ekoloških problema koji se  odražavaju na različite načine na sva društva. Ekološke probleme obilježavaju sukcesivnost, kumulativnost i trajnost, što praktično znači da se nastavljaju na ranije probleme. Pitanje održivosti odnosa socijalnog i prirodnog sustava postajalo je sve aktualnije kako su se povećavale ekološke posljedice. Potkraj 20. stoljeća ideja održivosti – koju inače susrećemo u svim kulturama tijekom povijesti, a o kojoj se i ranije raspravljalo na znanstvenim skupovima i u znanstvenoj literaturi – oblikovala se kao koncept održivog razvoja.

Koliko je održivi razvoj (ne)moguć u hrvatskim gradovima, pokazalo je zanimljivo predavanje i diskusija Dušice Seferagić i Anđeline Svirčić- Gotovac sa Instituta za društvena istraživanja o utjecaju društvenih aktera na transformaciju hrvatskih gradova. Definirajući održivost jednog društva, bitno je naglasiti da on slijedi usklađenost gospodarskog rasta i prirodnog ekološkog razvoja. Tada se visina standarda života jednog društva mjeri u mogućnosti korištenja prirodnog okoliša bez iscrpljivanja za druge generacije. Glavno pitanje je, kako ostaviti prirodne resurse te koliko je koncept održivosti uistinu proveden?

Početni problemi koji se javljaju u ostvarenju održivosti jesu širenje novih gradova i metropolitanskih regija, znatna preizgrađenost, osobito vidljiva u Zagrebu i Splitu, gdje su svjetski trendovi dekoncentracije urbanog razvoja u potpunosti podbacili. Nekvalitetno stanovanje, neadekvatne opremljenost naselja ili neposredne okolice svoju je najkritičniju točku dosegla u zagrebačkim kvartovima i ulicama poput Laništa-Jarunšćice,  Trešnjevke, Špansko- Oranice, Sopnica –Jelkovec, „urbane vile“ u Gračanima i urbanistički kaos na Radničkoj cesti. Riječ je o prostorima koji demonstriraju potpunu nemoć i nepostojanje urbanističke vizije širenja grada.

Unatoč nastojanjima hrvatske vlade da se usuglasi sa svim dokumentima EU, gotovo je do kraja ignoriran tzv. Zeleni dokument o teritorijalnoj koheziji iz 2008. kao baza za stvaranje novog i održivog planiranja. Činjenica kako se u jednom državnom tijelu nalaze ministarstvo graditeljstva, ali i zaštite okoliša, govori o shizofrenoj organizaciji i nedostatku vizije u prostornom planiranju i održivosti. Upravo se u Hrvatskoj definicija o održivom gradu koji omogućuje svim građanima zadovoljenje potreba i kvalitete života, bez ugrožavanja prirodnog svijeta, čini kao floskula.

Iako ključnu ulogu u provođenju zakona moraju odigrati lokalne vlasti gdje u donošenju odluka sudjeluju svi građani, oni su označeni kao najslabija karika, nedovoljno glasna, bitna ili relevantna za državne donosioce zakona. Iako su građani legalno svedeni na mjesne odbore, oni su u potpunosti politički, ekonomski i pravno nemoćni, ističe Svirčić-Gotovac. Bez obzira na rastući trend nevladinih organizacija poput Zelene akcije ili Prava na grad, njihova uloga je tek savjetodavna i ne može činiti realne promjene u sustavu. Situacija u kojoj su arhitekti i urbanisti prestali biti „krojači“ javnog prostora, već samo pijuni u rukama privatnog kapitala, govori i o revidiranju paradigme po kojoj se mora promatrati budućnost urbanog razvoja. Svirčić-Gotovac zaključuje predavanje pomalo paradoksalno, gdje aktere promjene upravo vidi u investitorima koji tek u sprezi sa idejom „javnog dobra“ mogu utemeljiti novi urbanizam koji je već neko vrijeme mrtav.