Misija Eynara Dyggvea – u potrazi za počecima povijesti Europe

Izniman poznavatelj arheološke topografije i analitičar arhitekture – Eynar Dyggve ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj arheologiji i povijesti arhitekture te urbanizma na Jadranu.

Njegov bogat opus široj će javnosti, kojoj je on gotovo nepoznat, u potpunosti biti dostupan po završetku digitalizacije, katalogizacije i osiguranja slobodnoga pristupa građi “Arhiva Ejnar Dyggve” zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji Hrvatske i Danske i međudržavnom sporazumu kojim je dogovoreno osiguranje pristupa cjelokupnom arhivskom gradivu uz prijevod Dyggveovih bilješki na hrvatski i engleski jezik. U međuvremenu, manji dio njegova opusa predstavljen je kroz izložbu “Ejnar Dyggve – istraživanja u Dalmaciji” autorica Anne Haslund Hansen i Vanje Kovačić, koja je nakon prošlogodišnje premijere u Splitu stigla i do Zagreba u organizaciji Ministarstva kulture u sklopu Dana europske baštine i u suradnji s Danskom agencijom za kulturu, Veleposlanstvom Kraljevine Danske u Zagrebu te Danskim nacionalnim muzejom i gradom Splitom.

Eynar Dyggve

Problemski prezentirajući Dyggveove istraživačke i znanstvene interese u Dalmaciji te raspon tema u europskom kulturnom krugu izložba, u kojoj u Gliptoteci možete uživati još do 23. listopada kao i u dokumentarnom filmu o njegovu životu producentske kuće Gekko Produktioner, upečatljivo prikazuje kako je Dyggve kao arhitekt po obrazovanju postao poznat kao arheolog usavršivši metodologiju arhitektonskoga snimanja i tipološke rekonstrukcije građevina, koja je postala standard istraživačke dokumentacije.

Premda Dygvveov istraživački i znanstveni itinerar uključuje razna antička odredišta na Balkanu, u Grčkoj, sjevernoj Italiji, kao i u njegovoj domovini Danskoj, najdublji je trag ipak ostavio u istraživanju dalmatinskih lokaliteta pri čemu zaista posebno mjesto ima urbanističko širenje Salone kao jedna od njegovih temeljnih preokupacija.

Izložba u Gliptoteci

Eynar Dyggve – Istraživanja u Dalmaciji

Tragajući za počecima povijesti Europe, početkom 20-ih godina prošloga stoljeća, kada je otvorena rasprava o podrijetlu arhitektonskih oblika u graditeljstvu hrvatskog srednjeg ranog vijeka, Dyggve je kao arhitekt u sklopu istraživačke suradnje danske zaklade Rask-Orsted i Arheološkog muzeja u Splitu stigao u Dalmaciju koja ga je očarala i u kojoj je pronašao svoju drugu domovinu te je istraživanju njezinih povijesnih spomenika i starina posvetio punih 40 godina.

“Bez Dyggveova prisutstva se ne može zamisliti ni jedan veliki hrvatski nacionalni lokalitet”, ističe pročelnik Konzervatorskog odjela u Split Radoslav Bužančić. Naime, osim što je surađivao i sudjelovao u svim značajnijim istraživanjima antičkih, ranokršćanskih i srednjovjekovnih lokaliteta ponajprije u Saloni, Splitu i diljem Dalmacije, ali i u južnim dijelovima Bosne i Hercegovine, Dyggve je surađivao s nizom hrvatskih stručnjaka poput don Frane Bulića, fra Luje Maruna, Mihovila Abramića, Ljube Karamana, Duje Rendića Miočevića, Branimira Gabričevića, Jerka i Tomislava Marasovića.

Istraživanja na lokalitetu Crkvine, 1929. E. Dygvve s Ljubom Karamanom i don Lovrom Katićem

Nakon Vicka Andrića i Ćirila Metoda Ivekovića Dyggve je bio prvi arhitekt koji se posvetio proučavanju povijesne arhitekture u Hrvatskoj i stoga njegove hiptetske rekonstrukcije arhitektonskih oblika povijesnih građevina još uvijek privlače pozornost jer su u klasičnu metodu unijele arhitektonski aspekt promatranja građevine, ističe Bužančić i objašnjava: “Dyggve je kao arhitekt znao razdijeliti konstruktivne od dekrativnih dijelova građevina i njegove su analize dale neke do tada neuočene ključeve koji su pomogli ne samo tipološkom, nego i stilskom klasificiranju povijesne arhitekture u Dalmaciji. Takav pristup omogućio je novi uvod u problem otvarajući mjesto pitanjima koja su pridonijela razumijevanju građe zbog čega je njegov rad i dalje iznimno aktualan”.

Faze bazilike na Kapljuču u Saloni

Jedna od najznačajnijih osobina Dyggveovih radova je, ističu stručnjaci, opsežna upotreba vizualnih komparacija, a u svojim se istraživanjima služio analizom topografskih i katastarskih karata i sondažnim istraživanjem. Upravo su ga topografska istraživanja i reambulacija Isse (Vis), Pharosa (Stari Grad), Tragurija (Trogir) i Epetija (Stobreč) potakli na temu o urbanizaciji jadranske obale u vrijeme grčke kolonizacije.

Među njegovim brojnim važnim knjigama vezanima uz arheologiju, “Recherches ŕ Salone” koju je objavio u Kopenhagenu 1928. godine imala je posebno jak odjek među europskim arheolozima ponudivši mnoga otkrića vezana uz to nalazište. Naime, kako napominje Bužančić, “ono što danas podrazumijevamo govoreći o arheološkom nalazištu Salona, tada se tek počelo istraživati i to je područje za znanstvenike tada dobrim dijelom bilo terra incognita. Dyggve je, međutim, dokazao da su prije rimskih, postojali i grčki slojevi te da je amfiteatar nastao pola stoljeća kasnije od ostatka grada. Njegova opsežna arhitektonska dokumentacija amfiteatra objavljena 1933. u knjizi don Frane Bulića ‘Po ruševinama stare Salone’ i danas je polazište za sve arheologe koji istražuju područje i ranokršćansko graditeljstvo Dalmacije”.

E. Dyggve, Tlocrt salonitanskog amfiteatra, 1933.

E. Dyggve, Topografska karta Salone, 1933. (Arheološkki muzej u Splitu)

Dyggve je, naime, smatrao da je amfiteatar nastao tek 170. godine s gradskim zidinama zapadnog dijela Salone iako je gradnja počela još u 1. stoljeću i za knjigu don Frane Bulića je priredio i novu topografsku kartu Salone, a upravo su prepoznavanje topografije i analitički pristup bile prve stepenice u njegovoj metodologiji istraživanja arheološkog lokaliteta. Zbog svojeg doprinosa istraživanju, proučavanju, vrednovanju i znanstvenoj valorozaciji stare Salone, Dygvve je proglašen počasnim građaninom Solina, a koliko se suživio s dalmatinskim podnebljem pokazuje i to što je prve radove o Saloni potpisivao kao “Ejnar Dyggve Danus”, a kasnije kao “Ejnar Dyggve Civis Salonitanus”.

Svoj bogat arhiv o Dalmaciji darovao je 1958. godine Splitu nakon što je u svojem iznimno plodnom radu istraživao i ranokršćansku baziliku Pet mučenika na Kapljuču, Šuplju crkvu u Solinu, koju je prepoznao kao krunidbenu crkvu kralja Zvonimira, zatim crkve na Gospinu otoku i baziliku iz 11. stoljeća u Ninu, a fascinirali su ga i konzervatorski radovi na Dioklecijanovoj palači nakon Drugoga svjetskog rata.

Salona, Bazilika Pet mučenika na Kapljuču, 1992.

Salona, Mali hram kod teatra, 1922.

E. Dyggve, Rekonstrukcija malog hrama kod teatra u Saloni 1933.

Solin. Istraživanja crkve sv. Stjepana na Gospinu otoku, 1930.

E. Dyggve, Dioklecijanov mauzolej u Splitu – predložak za centralne građevine u Dalmaciji, 1933.

“Prema vlastitim riječima, Dygvve je ljuštio jedan po jedan povijesni sloj“, podsjeća povjesničarka umjetnosti i arheologinja Vanja Kovačić dodajući da bi “kad bi napokon raščlanio građevinu, odabrao jednu specifičnu fazu i potpuno je rekonstruirao. Njegove rekonstrukcije, ne samo građevina nego i gradova i kulturnih krajolika vjerodostojne su i danas, baš kao što su relevantna i brojna znanstvena pitanja o obliku i funkciji u arhitekturi i arheologiji koja je postavio”.

E. Dyggve, Rekonstrukcija oltarne pregrade u splitskoj katedrali, 1929.

E. Dyggve, Rekonstrukcija oltarne pregrade u Šupljoj crkvi u Solinu, 1951.

Ukazujući na poseban značaj njegove metodologije, Anne Haslund Hansen iz Danskog nacionalnog muzeja prikazuje kako se arhelošku i arhitektonsku dokumentaciju u ranom 20. stoljeću još uvijek izrađivalo u “slikarskom” stilu sličnom dorađenom slikanju uz upotrebu sjenčenja i boja. No, Dyggve je u svojim radovima unio novi stil dokumentacije koji je nazvao “sterilnim stilom” – riječ je o minimalističkom načinu komunikacije koji radije koristi jasne konture upotrebljavajući simbole kao oznake za različite površine prikazujući tako samo osnovne elemente.

Konstrukcija perspektive amfiteatra

Sklop baptisterija u Saloni s linijama hoda pri obredu krštenja

Upravo njegovi crteži i pedantne analize amfiteatra te baptisterija u Saloni i splitskog Peristila izazivaju posebnu pažnju, a uz širok spektar znanja o europskoj arhitekturi, pozornost su mu privlačile arhitektonske sličnosti kroz različito vrijeme i prostore.

Dyggve je čvrsto vjerovao da se funkcija povijesne građevine uvijek odražava u arhitekturi i da je oblikovanje svakog strukturalnog elementa moguće objasniti analizom upotrebe te građevine što se i odlično očitava u pristupu proučavanjima Salone i Peristila jer je držao da je nemoguće bez konteksta ispravno razumjeti ono što se proučava.

E. Dyggve Basilica Urbana u Saloni, tlocrt baptisterija

E. Dyggve, Rekonstrukcija Epsikopalnog sklopa u Saloni, 1954.

“Do brojnih lokaliteta u zaleđu Dyggve je stizao na razne načine – na konju ili kolima za vuču, u automobilu, biciklima koje je uvezao uz Danske, ribarskim brodovima, a često i pješačkim i planinarskim stazama kao član planinarskog društva ‘Mosor’.

Nepoznata sela i male otočke sredine potaknula su njega i njegovu suprugu te suradnicu Ingrid Dyggve na fotografiranje predjela iznimne ljepote, kao i ruralne arhitekture i načina gradnje, ljudi pri svakodnevnim radovima i o blagdanima slikovitim narodnim nošnjama. Njihove fotografije predstavljaju iznimno vrijedan i dosad nepoznat izvor za antroploško-etnografsku sliku dalmatinskog sela prve polovice prošlog stoljeća“, ističe Kovačić.

Solin, Procesija uz rijeku Jadro, 1930. (lijevo);  Knin, Muškarac u narodnoj nošnji, 1930. (desno)

Dyggveov arhiv i intelektualna ostavština obavezuju i pružaju obilje tema za nastavak istraživanja i problemskih razmatranja, upozorava Kovačić i zaključuje: “Pripremio je mnoge puteve u hrvatskoj i europskoj arheologiji, povijesti arhitekture i umjetnosti. Pripadao je onom sloju ljudi koji su svoj istraživački poziv smatrali povlasticom, a rezultate javnim dobrom koje treba biti dostupno i predano onima koji će rad nastaviti i dostojno ga oploditi i nadograđivati. Dyggveova misija još nije završena”.

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.