Rijetki domaći uspješni primjeri očuvanja industrijske baštine

Iako senzibilitet prema industrijskim sklopovima u posljednjih nekoliko desetljeća u Hrvatskoj jača, u većini slučajeva, unatoč ogromnom potencijalu koji pruža industrijska baština i koji bi trebalo strateški razraditi s obzirom na mjesto koje industrijalizacija ima u materijalnoj, suvremenoj kulturi, ona propada, a njezina prenamjena, uz poštivanje izvornog stanja, rijetka je pojava. Za razliku od situacije u ostatku Europe, primjerice londonska galerija Tate Modern, najposjećeniji muzej moderne umjetnosti na svijetu, nalazi se u zgradi bivše elektrane Bankside Power Station. Ljevaonica “Hermann & Alfred Escher AG” u Chemnitzu u njemačkoj pokrajini Saskoj udomila je glavni saski muzej industrije.

Muzej d’Orsay

Berlin je poznat po Tunel klubu u napuštenoj stanici podzemne željeznice kod Potsdamer Platza, tvornica plina u Amsterdamu restaurirana je u kulturni centar s galerijama, restoranima i klubovima, a klub u Moskvi Arma 17, u staroj plinari blizu željezničke stanice Kurski, privlačio je turiste iz cijelog svijeta. Muzej d’Orsay u Parizu poznat po zbirci remek-djela impresionizma i postimpresionizma nastao je na mjestu staroga željezničkog kolodvora s kraja 19. stoljeća. High Line u New Yorku izvorno je bila pruga po kojoj su prometovali teretni vlakovi u najvećem industrijskom dijelu Manhattana, a danas je to prostor koji je pretvoren u urbanu oazu, odnosno park pri čemu su pojedini segmenti tračnica neznatno izmijenjeni da bi podsjećali na prijašnju namjenu.

Arma 17

Sličnih priča u Hrvatskoj vrlo je malo – Gliptoteka i Lauba te Muzej automobila u Zagrebu, Pijacala u Labinu, Festival Željezara u Sisku te napori na sistematiziranju industrijske baštine u Rijeci – rijetki su pozitivni i uspješni primjeri prepoznavanja i očuvanja industrijske baštine. Na tom je tragu i ideja da zgrada Dalmacijavina, koja se nalazi se jugoistočnom dijelu splitske luke, izgrađena 1959. godine po projektu arhitekta Stanka Fabrisa, udomi novi splitski Muzej mora koji bi objedinio nekoliko postojećih institucija i zbirki.

“Na individualnoj razini ima interesa za sve, na institucionalnoj razini postoje brojni stručnjaci s velikim interesom i razrađenim programima te konkretnim pokušajima realizacije takvih ideja, ali temeljna hrvatska kulturna politika, odnosno strategija (što god to bilo) zainteresirana je za financiranje svega što je, barem poklonicima suvremene kulture i umjetnosti, a pogotovo industrijske baštine, nepotrebno i neinteresantno. Dakle, osim brojnih poslovnih prenamjena industrijskih prostora u nove privredne objekte, koji uglavnom ne uključuju nikakve restauratorsko-konzervatorske zahvate na postojećoj prostorno-proizvodnoj infrastrukturi, odnosno gledanje iste kao ikakvog kulturno povijesnog dobra, postoje inicijative i programi realizirani od strane pojedinaca i udruga od kojih, kao najozbiljniji, valja istaknuti umjetničku udrugu Labin Art Ekspress s njihovim projektom sustavne dugogodišnje kulturno-umjetničke revitalizacije labinskog ugljenokopa“, ističe Crtalić.

Udruga Labin Art Expres, naime, razvija projekt Rudnici kulture, posvećen zaštiti i umrežavanju zatvorenih rudnika na području bivše Jugoslavije, a komplementarni projekt je dugogodišnji “Underground City XXI”, čiji je krajnji cilj potpuna obnova podzemlja rudnika u Labinu i Raši koji bi time postao prvi “stvarni futuristički underground grad na svijetu”. Početak njegove rekonstrukcije planiran je za početak 2016. godinu, a udruga radi i na međunarodnom Bijenaleu industrijske umjetnosti, koji je prošle godine imao premijerno izdanje, a plan je da se održava svake dvije godine, u trajanju od 45-60 dana, i to upravo tijekom održavanja Venecijanskog bijenala.

Gradska knjižnica

Premda su rudnik i rudarska industrija u Labinu ugašeni krajem osamdesetih godina, tamošnje tvorničke zgrade zaštićene su kao vrijedni primjerci industrijskog nasljeđa, a Gradska knjižnica u Labinu smještena je u nadzemne tvorničke prostore Pijacala, nekadašnjeg ugljenokopa u Labinu. Knjižnica se nalazi u Velikoj Mramornoj dvorani, lokaciji na kojoj su se nekada primale plaće i dizali štrajkovi. Osnovna koncepcija uređenja interijera knjižnice zasnovana je na ideji zadržavanja nekadašnjeg karaktera i ambijenata zgrade, a kroz cijeli interijer su prisutni i vidljivi dijelovi stare strukture i materijala. No, osim knjižnice, i čitava zona Pijacala podrazumijeva preuređenje ostalih građevina na lokaciji u fazama. Više o Knjižnici pročitajte ovdje.

Gradska knjižnica

 

Lauba – Kuća za ljude i umjetnost jedan je od rijetkih primjera potpune arhitektonske rekonstrukcije napuštenog industrijskog prostora. U njemu je bio glasoviti Tekstilni kombinat Zagreb, jedina tvornica specijalizirana za proizvodnju vrhunskog damasta u kojoj je 1923. djelovala Tvornica za pamučnu industriju d.d., kao podružnica bečke tvrtke Hermann Pollack i sinovi. Zgrada, koja je nekada bila vojarna, pretvorena je u tvornički pogon, a jahaonica je pretvorena u tkaonicu. Upravo je jahaonica danas jedina sačuvana građevina koja je pripadala kompleksu te predstavlja i prvi primjer obnovljene arhitekture vojničke baštine na zagrebačkom Črnomercu. Ovaj zaštićeni spomenik kulture adaptiran je za suvremeni izložbeni prostor uz očuvanje vrijednih povijesnih karakteristika te prilagodbu specifičnim potrebama radova suvremene umjetnosti. U ogromnom hangaru smještena je galerija, a iza staklenih fasada na podignutoj razini unutar samog izložbenog prostora, svojevrsnoj tribini, nalaze se uredi i ostali poslovni prostori.

Lauba

Kao korektan primjer prenamjene navodi se i Arsenal u Zadru. Naime, taj kulturni i konferencijski centar, koji ima jedinstvene uvjete za održavanje koncerata, prezentacija, prijemova, konferencija, privatnih proslava, izložbi te komercijalnih događaja, nalazi se u sustavu privatne tvrtke. Riječ je o velikom lučkom skladištu izgrađenom u 16. stoljeću te proširenom i nadograđenom 1752. godine, a poslovanje je obuhvaćalo gradnju brodova za rat i trgovinu, proizvodnju oružja, konopa i cjelokupne brodske opreme, a danas Arsenal djeluje u sustavu jedne od vodećih turističkih kompanija.

Arsenal

Bivša zagrebačka Kožara prenamijenjena je još prije 50-ak godina za potrebe Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti umjetnosti i slovi kao jedan od najboljih primjera uspješne revitalizacije industrijske baštine. Gradnja Kožare je započela 1864. i postupno se proširivala do najvećeg industrijskog pogona u Zagrebu, no požar 1926. uništava veći dio pogona, a 1938. kožara prestaje s radom. Gliptoteka, koja je dio HAZU-a, profilirana je kao muzej skulpture u kojem se može sagledati kiparsko stvaralaštvo od antike do danas, a uz postojeći muzejski kompleks 2000. godine izveden je i Park skulpture u realizaciji akademika Miroslava Begovića. Riječ je o prostoru kojeg se koristi i za povremene izložbe te različita druga kulturna događanja i druženja. Taj kompleks s kulturnog i urbanističkog aspekta ističe se kao najznačajnija prenamjena jer je upravo u svojoj koncepciji idealna intervencija: sačuvan je čitav industrijski kompleks u središtu Zagreba koji je namijenjen kulturnim sadržajima.

Gliptoteka

Kad govorimo o skulpturama, put nas vodi do Parka skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika “Željezara Sisak” između 1971. i 1990. godine, a ta je galerija na otvorenom prepoznata zahvaljujući dugogodišnjim naporima i ustrajnosti Crtalića, koji se posvetio istraživanju, dokumentiranju i prezentaciji industrijske baštine, razvijajući njezine izvorne vrijednosti kroz umjetničke projekte poput onog pod nazivom “Nevidljivi Sisak”, u sklopu kojeg je istražio i prezentirao vrlo kompleksan i raznolik kombinat Željezare – kroz projekt “Fenomen željezara”, film “Industrijski raj” i performance “Umjetnik u udruženom radu”. “Tek prije nekoliko godina željezarske skulpture su proglašene kulturnom baštinom. Osobno sam se, u pripremi festivala Željezara, morao obraćati raznim firmama i njihovim vlasnicima za dozvolu pristupa određenim sadržajima, a tako rade i kulturne institucije, umjesto da je obrnuto”, upozorava Crtalić.
O Željezari Sisak i Crtalićevom radu, možete čitati ovdje.

Skulptura Josipa Diminića

Prvi dio teksta o prenamjenama industrijske baštine u Hrvatskoj možete pronaći ovdje.

A treći, završni nastavak pročitajte sutra.

 

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.