S bolničke se postelje vidi Šolta

Da su redizajn i dogradnja hotela Marjan u Splitu ili interpoliranje crkve u park u Travnom u Zagrebu ili, jednostavno, prepuštanje propadanju vrijednog modernog opusa hrvatskih arhitekata – devastacije, nije samo stav temeljen na nekakvoj elitističkoj stručnoj poziciji, već podjednako i na iskustvu svakodnevnog življenja u gradu. Potreba, “sad već gotovo na rubu panike” (Tušek), da se zaštite remek-djela 20. stoljeća, potaknula je prije tri godine Branku Juras da s kolegama pokrene akciju s ciljem njihove reafirmacije. Prvi ciklus splitskih predavanja “Misli o čuvanju moderne arhitekture”, zaključen izložbom i katalogom 2012. godine (o čemu smo pisali ovdje), predstavio je nastojanje da se, u nedostatku monografija, dostojno predstavi vrijeme fascinantne poslijeratne ekspanzije i načina na koji su je interpretirali arhitekti poput Nevena Šegvića, Ive Vitića, Ive Radića, Lovre Perkovića, Frane Gotovca, Lavoslava Horvata, Mladena Kauzlarića i Harolda Bilinića. Senzibiliziranje za vrijednosti modernog graditeljskog nasljeđa nastavljeno je drugim ciklusom: otvorio ga je arhitekt Krunoslav Ivanišin sustavnim, a opet iznimno toplim predavanjem o Nikoli Dobroviću, a uslijedilo je otkrivanje zanimljivog opusa arhitektice Zoje Dumengjić kroz predavanje Zrinke Barišić Marenić, docentice na Katedri za teoriju i povijest Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i autorice brojnih radova s tematikom hrvatske arhitekture 20. stoljeća.

Ciklus predavanja Misli o čuvanju moderne arhitekture

U raspravi nakon predavanja najavljena je mogućnost pregradnje paradigmatskog Paviljona za tuberkulozu Opće bolnice Firule autorice Zoje Dumengjić.
S obzirom na to da se (splitski) konzervatori u pravilu ne bave valorizacijom i zaštitom moderne baštine, upitali smo dr.sc. Zrinku Barišić Marenić da nam približi rad arhitektice Zoje Dumengjić i vrijednost konkretnog arhitektonskog ostvarenja.

“Arhitektica Zoja Dumengjić svojim djelom i posebnošću arhitektonskog prosedea ostvarila je osobit doprinos korpusu moderne arhitekture u Hrvatskoj i laureatkinja je dviju najznačajnijih nagrada za životno djelo na području arhitekture: nagrade „Viktor Kovačić“ 1979. i nagrade „Vladimir Nazor“ 1995. godine.
Zoja Petrovna Nepenina rođena je 1904. u Odessi, a 1927. godine diplomirala je na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Nakon stjecanja iskustva u ateljeu Ignjata Fischera, projektantica je u Higijenskom zavodu Škole narodnog zdravlja, Državnom projektnom zavodu Pliva, Ministarstvu zdravstva te Arhitektonsko-projektnom zavodu te vodi samostalni Arhitektonsko projektni biro Dumengjić od 1954. do 1975. godine.
Opus od 188 projekata u podjednakom omjeru satkan je od izvedbi, nagrađenih natječajnih radova i nerealiziranih projekata. Njezin doprinos najistaknutiji je na području brojnih realizacija zdravstvene arhitekture, a širok spektar projektnih zadataka obilježava natječajni ciklus od 72 rada od čega su 62 rada nagrađena, i to 20 prvim plasmanom.
Projekte arhitektice Zoje Dumengjić obilježavaju jasno strukturirana funkcionalna rješenja, ostvarena na temelju rigidne analize projektnog programa i datosti lokacije. Promišljajući funkcionalnost, ne samo s racionalno-organizacijskog aspekta, već i s psihološkog i sociološkog, težište svojih nastojanja usmjerava korisniku.
Čovjeku namjenjuje svijetle i prozračne prostore interijera, maksimalno obogaćene atributima okolnog krajolika, otvorenim vizurama i vanjskim prostorima. Ostvarena na temelju suverenog vladanja funkcionalnim i konstruktivnim komponentama arhitekture, inventivna projektna nastojanja arhitektice Dumengjić manifestirala su specifičan oblikovni izraz, koji se očituje raščlanjivanjem poprečnog presjeka, odnosno slojevitošću arhitektonske ovojnice.

Zoja Dumengjić: Dom zdravlja Trnje, Zagreb, 1953-61.

Kapitalno ostvarenje njezina opusa jest sklop splitske opće bolnice, čiji projekt datira iz 1951. godine. Zatečenu lokaciju na Firulama obilježavale su tri disperzno postavljene zgrade, pad terena od čak 20 m prema jugu te urbanistički uvjeti koji su nalagali maksimalne četiri etaže u skladu s postojećim Kirurškim odjelom Lavoslava Horvata (1936.-1940.). Projektantica rješenje strukturira paralelno sa zatečenim Horvatovim odjelom, artikulirajući temu prilaznog trga u sjeverozapadnom dijelu s polikliničkim sadržajima za vanjske pacijente. Stacionarnim pacijentima, bolesnicima na liječenju, poklanja najljepšu poziciju i prekrasne vizure na more i splitski arhipelag. Obogaćujući svaku bolesničku sobu terasom, povezuje ih u jedinstven potez galerija. Velebna galerijska fronta integrira nekolicinu funkcionalnih komponenti; predstavlja vanjske dnevne boravke bolesnika, koji u mediteranskom podneblju funkcioniraju gotovo cijelu godinu, paralelnu internu komunikaciju bolesnika i posjetitelja, čime se rasterećuje središnji koridor, odnosno obogaćenje psiho-socijalnom komponentom, jer ljudi u neizvjesnim životnim situacijama, kada su u nevolji, vole gledati u daljinu, međusobno se sreću tješe, dijele brige. „Tamo se ljudi liječe. To je najhumaniji prostor koji znam“, kako je za bolnicu na Firulama rekao akademik Dinko Kovačić. Galerije ujedno predstavljaju i zaštitu od jakog južnog osunčanja, što je jedan od primarnih problema južnog podneblja.

Kliničko-bolnički centar Firule kapitalno je djelo Zoje Dumengjić (Split, 1951-76.)

Srodna, a opet drugačija tema obilježava i obližnji zapadni Paviljon za tuberkulozu, danas Odjel za plućne bolesti, koji je prvi realiziran od 1954. do 1958. godine. Uz već interpretiranu galerijsku frontu zapadnog dijela, koja integrira već spomenute funkcionalne višeznačne galerije, istočni trakt iznad operacijskog odjela obilježen je specifičnim obrnutim kaskadnim presjekom koji manifestira suvereno vladanje konstruktivnom komponentom, a podređen je zaštiti od jake južne insolacije. Dvije zone ujedno naznačuju dvokrevetne i trokrevetne sobe za lakše pokretne bolesnike kojima je namijenjena i krovna ležaona, s koje su omogućene impresivne vizure, a predstavlja nužan programski kurativni element.

Zoja Dumengjić: Paviljon za tuberkulozu, Firule, Split, 1954-58.

Svježina arhitektonske intervencije ne da naslutiti skromne izvedbene mogućnosti 50-ih i 60-ih godina dvadesetog stoljeća. Relativno skromne materijalne prilike naše sredine nikada nisu predstavljale ograničenje, već kreativno izazov osmišljavanju inventivnih rješenja koja nadrastaju vremenski okvir u kome nastaju. Ujedno, ova realizacija inventivne urbanističke strukture prezentira izuzetan senzibilitet projektantice za strukturiranjem sklopa na zahtjevnoj topografiji kosog terena – osnovni korpus je od njega dilatiran.
Funkcionalna višeznačanost projektnog rješenja galerijske fronte osigurala im je aktualnost, kontinuitet korištenja i atraktivnost do današnjih dana. Njezini korisnici, splitska predaja navodno kaže, brže se oporavljaju nego u nekim drugim bolničkim zdanjima. Splitska opća bolnica i prateći Paviljon za tuberkulozu neizbježne su na ruti itinerera svakog stručnog obilaska splitske moderne arhitekture.

Hoće li se zbog hitnog prijema nadograditi i time devastirati Paviljon za tuberkulozu?

Napomenu o upitnoj sudbini Paviljona za tuberkulozu, zbog aktualne potrebe rješenja hitnog prijema, svi smo primili s nevjericom. Zašto bi suvremena potreba trebala značiti devastaciju antologijskog ostvarenja moderne? Činjenica jest kako programske potrebe zdravstvenih sklopova vrlo brzo nadrastaju fizički okvir svake pojedine bolnice, no to nipošto ne može biti opravdanje za devastacije antologijskih arhitektonskih ostvarenja. Paviljon za tuberkulozu je modularno projektirana zgrada koja može udomiti novu, srodnu namjenu, ali izvjesne pragmatične intervencije, koje neosviješteni korisnici često ostvaruju, a koje bi destruirale izvornu strukturu i oblikovanje sa stručnog stanovišta, nedopustive su. Postoje neizgrađene lokacije u blizini te je realizacija nove zgrade, hitnog prijema u skladu sa suvremenim standardima zasigurno najprihvatljivija opcija.”

Struka usustavljuje građu o modernoj arhitekturi na tlu Hrvatske već godinama. Uz „Nedovršene modernizacije“, objavljeni su, primjerice, vodiči zagrebačke i splitske moderne arhitekture, predivna “Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih” Darje Radović Mahečić (IPU), Tomislav Odak je u knjizi “Hrvatska arhitektura dvadesetog stoljeća – neostvareni projekti” (UPI2M) zabilježio i onu misao koja nije doživjela realizaciju, a za “Leksikon arhitekata Atlasa hrvatske arhitekture XX. stoljeća” 2009. godine primili ste s kolegama Andrejem Uchytilom i Emirom Kahrovićem Državnu nagradu za znanost. Održan je i niz predavanja, izložbi, objavljena serija stručnih članaka, a opet, osim iznimno, izostaje zaštita. U čemu vi vidite problem?

Službe zaštite postupno na popise zaštićene baštine uvrštavaju i pojedina antologijska djela moderne arhitekture. U Zagrebu konkretno intenzivnije nego u Splitu, gdje kao da uz izuzetno slojevito i bogato povijesno naslijeđe, arhitektonska baština 20. stoljeća izmiče fokusu djelatnosti konzervatora. Problem je utoliko izraženiji jer devastacije uzimaju maha – antologijska ostvarenja moderne podložna su propadanju uslijed neodržavanja, proizvoljnih adaptacija korisnika pa čak i rušenja.
Primjerice, programske potrebe danas dječje bolnice u centru Zagreba arhitekta Vladimira Turine nadrastaju, naravno, postojeći prostorni okvir, ali to ostvarenje jest prepoznato i vrednovano kao antologijsko ostvarenje moderne te za razliku od splitskog Paviljona za tuberkulozu jest pod zaštitom, ne prijete mu devastacije, a ove godine obnovljen je dotrajao pokrov u skladu s izvornim projektom (arh. Gordana Žaja). Dakle, pozitivnih primjera ima i trebamo ih slijediti. Dok s jedne strane svjedočimo izvjesnoj pasivnosti konzervatorske službe, s druge strane živo nakladništvo na području te tematike i sve frekventnije skupine zainteresiranih za stručne obilaske tog segmenta graditeljskog naslijeđa ukazuju na njegov značaj.

Kako taj značaj učiniti svima razumljivim?

U kontekstu kulturne baštine i turističke ponude, graditeljsko naslijeđe predstavlja izuzetno bitan segment, a ono moderne i suvremene arhitekture nepresušno je vrelo inspiracija i interpretacija. Krajnje je vrijeme da osvijestimo činjenicu da su razvijenije zapadne zemlje već desetljećima ranije plasirale naslijeđe moderne arhitekture te dugo vremena zapostavljeno naslijeđe tehničke kulture kao prepoznatljiv potencijal i nositelj identiteta te kapital kulturne i turističke ponude – sunce i more više nisu dovoljni.
Vratimo li se inicijalnoj temi razgovora, splitska Opća bolnica i Paviljon za tuberkulozu u značajnoj mjeri formiraju južno pročelje grada, generiraju sliku grada s morske pučine te svojim horizontalama uravnotežuju titravu siluetu Splita podno Kozjaka i Mosora u zaleđu. Stoga je svaka eventualna intervencija u okviru toga sklopa krajnje upitna jer utječe na artikulaciju slike grada s mora, s juga, koja je za lučki grad i primarno značajna.

Događaju se i neke akcije izvan uskog strukovnog okvira. Kakav je vaš stav prema, primjerice, građanskim inicijativama koje se bave zagrebačkom industrijskom baštinom? Kakvi oblici suradnje su mogući?

Upravo je neformalna skupina, Pulska grupa bila predstavnik Hrvatske na posljednjem, 13. Venecijanskom bijenalu posvećenom arhitekturi “Common Ground” s temom „Neposredna demokracija zahtijeva neposredan prostor” prema izboru arhitekta Tomislava Pavelića, a koju je talijanski časopis Domus uvrstio u jednu od deset najboljih izložbi.
U napuštenim industrijskim sklopovima izuzetno je živa tzv. nezavisna kulturna scena, koja prva prepoznaje potencijal takvih prostora. To su često građevine u širem gradskom centru koje je urbano tkivo zaokružilo, značajan element morfologije grada, te velike adaptabilne strukture značajne estetske vrijednosti. Zagrebački napušteni pogoni Medike, Klaonice, Tvornice Jedinstvo udomljuju alternativnu kulturnu scenu, dok je nekadašnja skladišna zgrada Tvornice Braća Ševčik (strojarska radionica, ljevaonica željeza i metala) danas studio umjetnika. Djelovanje Labin Art Expressa dovelo je do kvalitetne programske pripreme natječaja za revitalizaciju u multifunkcionalni kulturni centar Podlabin, koji je dijelom realiziran prema prvonagrađenom projektu Damira Gamulina, Margite Grubiše, Marina Jelčića, Zvonimira Kralja, Igora Presečana i Ivane Žalac.
Zagreb obilježava nekolicina uspješnih revitalizacija i rekonstrukcija napuštenih pogona, od Laube – kuće za ljude i umjetnost (A. Gačić-Pojatina, B. Petković, A. Krstulović, M. Vlahović), stambeno-poslovnog sklopa Tuškanova (N. Kondža) do, primjerice, još uvijek nerealizirane revitalizacije Hrvatskog povijesnog muzeja u Tvornici duhana (Plavec, Zdenković-Gold, Gold i Kahrović). Dubrovnik smješta svoje kazalište i gradsku kavanu u prostore nekadašnjeg arsenala još 1931. (arh. Kauzlarić i Gomboš), a recentni primjer Zaboka koji svoju gradsku upravu i trgovačko-poslovne sadržaje smješta u napuštene pogone Zagorske industrije vunenih tkanina, afirmirajući time novi gradski centar.

Može li se dio nerazumijevanja ili zadrške prema arhitektonskoj produkciji socijalističkog perioda objasniti i općenitom nespremnošću ili odsustvom želje šireg društva da se bavi tim dijelom hrvatske prošlosti?

Činjenica je, gledajući i kroz povijest, da se recentna razdoblja slabije vrednuju – revaloriziraju se tek s vremenskom dilatacijom. Arhitektonsku produkciju socijalističkog perioda obilježava kontinuitet moderne zacrtane još u razdoblju između dva svjetska rata. Upravo premosnicu, kontinuitet načela utemeljenih u razdoblju između dva svjetska rata obilježavaju djela autora poput Zoje Dumengjić, koji su svoje prve realizacije ostvarili tridesetih godina 20. stoljeća (uz, primjerice, Dragu Galića, Nevena Šegvića, Kazimira Ostrogovića, Vladimira Turinu). Unatoč promjeni društveno-političkih sustava, kontinuitet moderne je neupitan i to je činjenica na koju smo iznimno ponosni.

Zoja Dumengjić: Centar za ginekološki karcinom, Petrova, Zagreb, 1962-76.

Članica ste autorskog tima, predstavnika Hrvatske na 14. Međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji 2014. s koncepcijom „Kultura apstrakcije: hrvatski arhitektonski modernizam 1914. – 2014.“

Raspis natječaja za nacionalnog predstavnika na internetskim stranicama Društva arhitekata Zagreba početkom 2013. godine, pod temom „Fundamentals/Absorbing Modernity: 1914-2014.“ u kojoj umjetnički direktor Rem Koolhaas nagovješćuje kako „nakon nekoliko Biennala posvećenih slavljenju suvremenog, Fundamentals će se fokusirati na povijest – na neizbježive elemente arhitekture koje koristi svaki arhitekt… te na evoluciju nacionalnih arhitektura posljednjih 100 godina”, upućuje da bi svaka zemlja na svoj vlastiti način prezentirala proces brisanja nacionalnih karakteristika u korist gotovo univerzalnog usvajanja jedinstvenog modernog jezika u jedinstvenom repertoaru tipologija (DAZ).
Upravo s obzirom na specifičnost hrvatske moderne arhitekture, koja s jedne strane prihvaća suvremena stremljenja, a s druge strane ne odbacuje genius loci te specifičnosti regionalnog, povijesnog i podneblja, koje reinterpretira i ugrađuje u suvremenu arhitekturu, naš je pristup rezultat uvjerenja, shvaćanja tog raspisa upravo kao poziva, obveze na reakciju te prezentaciju hrvatske moderne arhitekture u svjetskim relacijama, s obzirom na njen potencijal i kontinuiteta bavljenja tom temom. Stoga autorski tim Arhitektonskog fakulteta, Katedre za teoriju i povijest arhitekture, svojim konceptom (o čemu smo pisali ovdje) postavlja protutezu.
Interes za modernu arhitekturu Hrvatske već postoji: posljednjih se godina postupno prezentira i u međunarodnim okvirima. Uz već spomenuta dvojezična ili prevedena izdanja, tematiku afirmiraju i inozemna, poput knjige Eve Blau i Ivana Rupnika „Project Zagreb, Transition as Condition, Strategy, Practice“ (Harvard University, Actar, Barcelona, 2007) i tematski broj švicarskog časopisa WERK, bauen+ wohnen, Chur, 09/2001., a i glasoviti teoretičari Kenneth Frampton i Hans Ibelings u svojem radu promišljaju tematiku suvremene hrvatske arhitekture. Međutim, sustavnog predstavljanja moderne i suvremene arhitekture u Hrvatskoj nije bilo i zato je prezentacija posljednjih 100 godina hrvatske na slijedećem Venecijanskom bijenalu velik izazov. Ne zaboravimo ovdje istaknuti i nagrade i priznanja na izložbama koje su naši arhitekti stekli na međunarodnoj arhitektonskoj sceni, od Zdenka Strižića, Vladimira Turine, Zvonimira Požgaja pa do recentnih priznanja Tome Plejića i Lee Pelivan, odnosno Vanje Ilić. Na žalost, čak i ostvarenja koja su polučila međunarodne nagrade nisu pošteđena devastacija. Primjerice Požgajevo kupalište Borik u Zadru, koje je nagrađeno II. nagradom likovnih umjetnosti u Sāo Paulu 1954. godine, 1999. gotovo je u potpunosti srušeno, a preostale jedinice pretvorene u skladište.

Kad govorimo o reprezentaciji jadranskih gradova kroz arhitekturu pa onda specifično kroz moderne turističke objekte, možemo se osvrnuti na niz negativnih, ali i nekoliko dobrih primjera…

Niz kvalitetnih primjera turističke arhitekture ostvarenih tijekom druge polovine XX. stoljeća (o čemu smo pisali ovdje), realizirano je na temelju kvalitetnog razmišljanja o prostornim potencijalima, na sinergiji prostornog planiranja i arhitektonskog promišljanja, a ta činjenica upravo danas dolazi do izražaja. Tako je primjerice hotelski sklop Solaris, djelo akademika Borisa Magaša južno od Šibenika, ostvaren na neatraktivnom predjelu. Apstraktno oblikovani korpusi hotela raspoređeni unutar ortogonalnog rastera te uvučeni u drugi plan od obale, uz pažljivo osmišljavanje cijelog poluotoka rezultiralo je i danas aktualnim, jednim od najkvalitetnijih turističkih sklopova na Jadranu. Radi se dakle o intervenciji koja je donijela novu kvalitetu u neatraktivnom prostoru i kvalitetan je primjer kako moderna arhitektura može biti, i jest nositeljem identiteta.
Drugi izuzetan primjer jest hotelski sklop hotela Maestral u Brelima pored Makarske, djelo Julija de Luce, Ante Rožića i Matije Salaja (1961.-1965.). Susjedne depandanse Mirna, koje je obilježavao terasasti presjek i gotovo otvoreni galerijski sustav te impresivno integriranje elemenata podneblja u eksterijeru i interijeru tog modernističkog zdanja, prije desetak godina, uslijed povećanja kapaciteta i prenamjene u zasebni hotel, devastirane su do neprepoznatljivosti. Interijer hotela Maestral u Brelima, čiji je autor Bernardo Bernardi, samo je jedan od fantastičnih primjera produkcije tog arhitekta i dizajnera čije ime danas nosi godišnja nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata u kategoriji najuspješnijeg ostvarenja na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja. S njegovim djelom upoznat će nas dr.sc. Iva Ceraj na predavanju 17. prosinca u Društvu arhitekata Splita .