Sam svoj dizajner

Nedavno smo pisali o primjeni digitalnih alata u arhitekturi, a na upravo održanom Visual Art and Communication Design Festivalu troje studenata završne godine Arhitektonskog fakulteta na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu – Senad Alibegović, Džana Ajanović i Srna Tulić – predstavilo je SI stolicu vodeći se principom da svatko, ako želi, treba moći proizvesti svoj namještaj. Ono što je možda najzavodljivije u toj ideji je činjenica da je softver sve jednostavniji (za razliku od relativno kompleksnih CAD programa, postoje i oni koje danas svatko može koristiti, primjerice, 3D printeri i CNC rezači sve dostupniji, a time se onda većina pažnje može koncentrirati na samu kreaciju.

Slojeviti nagrađeni rad koji ovdje predstavljamo rezultat je eksperimentiranja na kolegiju Digitalna arhitektura i fabrikacije i to kao urbana intervencija na jednom od mnogih dvorišta u sklopu starih austrougarskih građevina u Sarajevu. “Izvorno, stolica je napravljena od 19 drvenih rebara, bez vezivnih materijala, samim ukrštavanjem, a moguće ju je proizvesti i od plastike, metala itd. Međutim, glavna je ideja koristiti digitalne metode proizvodnje i maksimalno reciklirati materijale. U našem slučaju, upotrijebili smo stare drvene ploče koje su nekada bile dio kazališne scenografije, tako da stolica u konačnici komunicira i na više jezika: estetskom, povijesnom, arhitektonskom, umjetničkom i urbanističkom.”, kažu autori.
Projektom se nastojao reinterpretirati standardni urbani mobilijar na način da ne ometa izvorni ambijent, a organski dizajn reflektira ideju da stolica “vizualno izlazi iz zida i završava u podu”. Stolica zapravo predstavlja malu intervenciju koja može biti prilagođena bilo kojem otvorenom ili zatvorenom prostoru.

Urbana oprema izuzetno je važna tema u javnom prostoru, a uz par iznimaka, od Čakovca do Dubrovnika gledamo manje-više iste neinventivne (a skupe) klupe, rasvjetne stupove, koševe za smeće… Promjenom pristupa koju ovdje naznačuju sarajevski studenti, mogli bismo jednom dobiti kvalitetnije i udobnije životne prostore, bilo da se radi o gradskim parkovima ili vlastitim stanovima. Naravno da se i ova, kao i sve ostale tehnologije, može isprostituirati, ali spektar mogućnosti koji se sve boljim digitalnim alatima daje dizajnerima mogao bi dokinuti niz praktičnih poteškoća i dati više prostora inspiraciji. Zaključimo riječima autora: “Zbog ograničenih sredstava i skupih materijala, danas je vrlo teško imati dizajnerski komad namještaja. Zašto onda ne napraviti svoj vlastiti?”