Škola bez zidova- budućnost obrazovanja?

Važnost koju arhitektura škola, učionica, igrališta, muzeja, raznih obrazovnih institucija i parkova ima na razvoj djece i način na koji uče svijet oko sebe, nemjerljiva je. Arhitekti pri projektiranju škola moraju imati na umu potrebe učenika i edukacijske metode, dok je na učiteljima, roditeljima i učenicima da prošire svoju svijest o izgrađenom okolišu u kojem se nalaze kako bi maksimizirali iskustvo učenja. Odnos učenika i škole, odnos je koji se može pretvoriti u noćnu moru ili idealno mjesto djetinjstva. Drugim riječima, škole i ostale obrazovne institucije možemo zvati trodimenzionalnim udžbenicima. Tek kada su arhitekti svjesni novih modela edukacije i kada je školski okoliš za učitelje nešto više od prostora u kojem se održava nastava, moguće je govoriti o informiranoj arhitekturi koja omogućava djeci da otkriju  svu moć znanja.

Povezanost znanja i arhitekture, ključna je tema današnjice za funkcioniranje sintagme „društva znanja“. U slijedećih ćemo se nekoliko navrata na portalu pogledaj.to baviti temom obrazovanja- sutra već možete čitati intervju sa Gordanom Košćec iz udruge OPA koja se bori za povećavanje broja sati likovnog obrazovanja u osnovnim školama.

Danas vam predstavljamo projekt koji je zaslužio pažnju svjetskih internetskih portala, osnovnu školu u Švedskoj u Stockholmu, ureda Rosan Bosch. Škola bez zidova osnovni je koncept koji se razvija zajedno sa edukacijskom metodom škole Vittra, na ideji da (besplatno) osnovno obrazovanje mora ispunjavati šest načela: pronaći najbolji individualni pristup djetetu, učiti na temelju iskustva, razumijevati vlastiti proces učenja, vjerovati u sebe i svoje mogućnosti, razvijati komunikaciju i interakciju sa drugima, biti opremljen za učenje i rad u internacionalnom okruženju.

Možda utopijski projekt koji na globalnoj razini podrazumijeva izuzetno snažnu financijsku infrastrukturu i jasno, temeljnu promjenu dosadašnjeg sustava obrazovanja, u školi Vittra Telefonplan dokazuje što je to škola bez zidova i klupa: umjesto njih tu su flourescentno zeleni tapecirani „otoci za sjedenje“ i živahni stolovi za piknik za kojima se okupljaju učitelji i učenici. Umjesto sobe za učenje, tu je „Soba za ručak“ u kojoj se nalaze kavanski stolovi i multipraktični pod sa šahovskim poljima. Auditorij je zamišljen u obliku svjetloplavog amfiteatra koji se stepenasto uzdiže u središnjem prostoru škole poput plutajućeg ledenjaka, dok se u unutrašnjosti nalazi mini-kino.

Ipak, dizajnerica Rosan Bosch napominje kako Vittra Telefonplan nije u potpunosti bez zidova: „U njoj ima većih i manjih zatvorenih soba za različite namjene, poput zvučno izolirane Plesne dvorane kao i Multumedijskog laboratorija za rad na filmu, glazbi, zvuku, te nekih administrativnih i grupnih soba.“ Ističe kako je čitav projekt razvijen u suradnji sa učenicima i učiteljima te joj je jasno dano do znanja koja rješenja djeca NE ŽELE u svojoj školi. S druge strane, djeca su zahtijevala tapecirani, organički namještaj koji oponaša prirodnu konverzaciju, na kojima se mogu izležavati, virkati preko ramena u tuđe kompjutere i sjediti jedni do drugih.

Čitav koncept škole bez zidova traži nužnost da bude dovoljno velika da može ugostiti interaktivne aspekte Vittrina pristupa obrazovanju. Pitanje je pomaže li ovakva vrsta organizacije djeci da doista dobiju bolje obrazovanje? U svakom slučaju, vrijeme će pokazati, no Bosch ističe kako upravo ovakvi raznovrsni prostori omogućuju da se u njemu razviju svakakvi tipovi učenja, odnosno, dizajn omogućava školi da razvije svoje potencijale.

Više o arhitektici pogledajte ovdje, a o školi Vittra ovdje.