“To je opojno lijepa građevina jedne od najbriljantnijih arhitektica na vrhuncu karijere”, opisuje Piers Gough iz londonskog ureda CZWG Architekts kulturni centar Heydara Aliyeva u Bakuu. I uistinu, zakrivljene forme koje stvaraju kontinuirani prostor muzeja, auditorijuma i multifunkcionalnih dvorana, oblici prepoznatljivi za Zahu Hadid, u ovom primjeru stvaraju impresivno i skladno djelo.
Upravo je prema tim kriterijima kulturni centar Heydara Aliyeva proglašen dizajnom godine od strane žirija londonskog Design Museuma, čiji je član i gore citirani Gough. Međutim, ono što je žiri zanemario u ocjenjivanju jest cijeli društveni kontekst u kojem je građevina nastala.
U više smo se navrata osvrnuli na pitanje odgovornosti arhitektata, preciznije, na društvenu neodgovornost Zahe Hadid. Pišući o projektu u Kataru, spomenuli smo i ovaj kontroverzni projekt, koji Zahu Hadid čini režimskom arhitekticom Azerbajdžana.
Povodom priznanja koje je Design Museum odao arhitektici, oglasio se i Human Rights Watch. Oni upozoravaju da je, uz Kristalnu dvoranu za Euroviziju 2012. te Zimski vrt koji je pretvoren u trgovački centar, kulturni centar Heydara Aliyeva samo još jedan u nizu velikih gradskih projekata iza kojih stoji masovno raseljavanje lokalnog stanovništva i uništavanje njihovih domova te rad migrantskih radnika iz Bosne i Srbije na gradilištima u uvjetima stalne psihičke i fizičke prijetnje, s oduzetim putovnicama.
Ako se uz projekt u Kataru sjetimo i projekta u Pekingu, Zahi Hadid bi se slobodno mogla uručiti ne samo nagrada za vrhunsku arhitekturu, već i nagrada za doprinos u kršenju ljudskih prava. A institucije, koje nagrađuju ovakve projekte samo prema formalnim kriterijima, zasigurno ne potiču arhitekte da zauzmu jasan stav o ljudskim pravima koja se krše na njihovim gradilištima.
Detaljno izvješće o kršenju ljudskih prava prilikom provođenja plana revitalizacije centra Bakua izradili su Human Rights Watch. U skraćenoj verziji možete ga pročitati ovdje.
Video o prisilnim iseljavanjima stanovnika pogledajte ovdje:
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija