Dobrodošli u Boo svijet!

Izlagali su na Dan D-u i Artomatu, čulo se za njih i na Sudnjem danu. Evo ne baš kratkog, ali zato slatkog, predstavljanja ovog umjetničkog kolektiva prisutnog u svim porama kreativnog djelovanja. Marko Prpić ZETS jedan je od inicijatora projekta Boonika kojeg je prije više od 10 godina pokrenuo, zajedno s kolegom Markom Rukavinom, s ciljem postavljanja web stranice kao platforme na kojoj će se promovirati autori iz zemlje i svijeta. Aktivnost na projektu je varirala s vremenom, u nekim trenutcima je uopće nije bilo, dok su se u drugim pak priključivali novi ljudi, nekada je čak i bio sam, a sad se u zadnje dvije godine okupio sjajan tim koji je konstantno prisutan i djeluje na raznim područjima. Marko radi kao dizajner, art direktor, upoznat je, kako kaže, s velikim sistemima i surađuje s nekim agencijama, no široj javnosti sigurno je poznat i po jedinstvenom nakitu, nagradi za vizualni identitet ZETS na Sudnjem danu 2010, a o jednoj od njegovih samostalnih izložbi pisali smo još davno.

Tena Razumović Žmara priključila se prije nešto više od dvije godine, na poziv Marka da surađuje s njim i njegovim timom, a nakon mnogo ispijenih kava. Na jednoj od njih rodila se i sjajna ideja o pokretanju prvog likovnog festivala u Hrvatskoj zbog kojeg se i Lana Radan također priključila timu i na organizaciji kojeg sada rade. Lani je to jedini projekt na kojem surađuje, dok Tena sudjeluje u radu Booteeqa. Obje su studirale na Filozofskom fakultetu, smjer povijest umjetnosti i etnologija (Lana) / hrvatski jezik (Tena), ali nemaju nikakve aspiracije time se baviti kao kustosi i likovni kritičari, već se vide u organizaciji samih izložbi.

Dario Belić, student je treće godine ADU-a, bavi se fotografijom, grafičkim dizajnom, web dizajnom i jedan je od pokretača web shopa Booteeq. Nakon suradnje na fotografskom projektu Street decorators, Marko mu je natuknuo da ima ideju i par mjeseci kasnije već su radili na projektu. Dario je krenuo s projektiranjem prve web stranice, a kasnije se pridružio i Krešimir Jelušić, kojeg je pak upoznao na snimanju Boonika serije majica, i od tada sva trojica rade na tome. Prvo predstavljanje projekta imali su na Sudnjem danu 2011, na kojem je Marko sudjelovao u umjetničkom projektu Piss of art, a sada su proslavili prvi rođendan s vrlo uspješnim ‘barrage sale’-om.  Inače, Krešo je završio fakultet u UK, kompjutorske znanosti i fizika, no sad se više s tim ne bavi osim s 3D-om i produkt dizajnom. Marka poznaje još od osnovne škole, no kaže, da se u nekom trenutku nisu svi našli na istom mjestu, ništa se ne bi ni dogodilo.

Sven Razum, aka Dario 2, studira na Grafičkom fakultetu, smjer dizajn, gdje je još davnih dana upoznao Daria, dok je on još tamo studirao, na jednom sličnom zajedničkom projektu koji ipak nije potrajao. Kaže da mu je sadašnja titula ‘coffee executive’, no zapravo nam se čini da spremno sudjeluje u svim Boo operacijama. Tomislav Veltruski se bavi grafičkim i produkt dizajnom pa se dobro snašao u cijeloj priči, dok Lani Mesić kao krajobraznoj arhitektici ovo nije struka, ali pretenzije u vezi dizajna dovele su je do Booteeqa. Bavila se prikazom umjetničkih radova i produkcijom majica, a trenutno se bavi načinima distibucije drugih proizvoda kojima su obogatili ponudu. Ashas Adzhun je copywritter, koji poznanstvo s Markom dijeli još odavno i to preko komjutorskih igrica, a uključio se u priču na natječaju raspisanom za novinara Boonike te još uvijek intervjuira domaće i strane umjetnike koje potom predstavljaju na svojim web stranicama.

Kao alfu i omegu (ili alfa mužjaka?) Boonike, zamolili smo Marka da nam ukratko predstavi rad udruge. Boonika, Booteeq, Boonar, … kako najjednostavnije objasniti cijeli spektar kulturnog djelovanja unutar Boonike?
Marko: Boonika je krovna organizacija koja obuhvaća niz projekata nekih od članova, svih članova, pridruženih članova, itd. Poanta je da autori, ili ljudi zainteresirani za suradnju s autorima, mogu samostalno, pojedinačno ili u grupama, pokretati svoje projekte, a mi bi trebali biti upravo to mjesto gdje će se ljudi savjetovati s nama kako to napraviti, i koje nudi bazu podataka za njih. Moja osobna želja je da autori gledaju na svoje ideje kao na neki proizvod koji se može komercijalizirati uz uvjet da oni zadrže veći dio te komercijalne vrijednosti  proizvoda, ako se radi o proizvodu, ili ako se radi o promociji umjetnosti, da omogućimo izlaganje radova umjetnika, ili možda dogovorimo izložbu u inozemstvu s nekom organizacijom sličnom nama. Moja želja je omogućiti nekome tko nešto osmisli da ne mora nužno brinuti kome će prodati tu ideju da bi zaradio novac, nego da pokuša zadržati to za sebe i od toga privređivati. Često se dešava da se autori i kreativci zapošljavaju po uredima i čekaju neku svoju priliku 20 -30 godina. Zašto ne bi ostalo autoru, to je poanta cijele priče, omogućiti autorima da se promoviraju i zaštititi ih u nekim trenutcima (često se o financijama govori kada je sve gotovo, čime kreativci nisu u zahvalnoj poziciji, iako je evidentno da se problemi dešavaju čak i u slučaju dogovora unaprijed). Tu mi nastupamo kao organizacija koja štiti njihova autorska prava, kao svojevrsni medijatori, koji će ponuditi savjet o sklapanju ugovora i sl.

Spomenuo si mogućnosti otvaranja novih projekata od strane jednog, dva ili pak svih članova. Možeš li na primjeru aktualnih projekata objasniti koliko su zaista te mogućnosti nepresušne i kako to funkcionira u organizacijskom smislu? Dakle, kako se grana Boonika kao krovna udruga?
Marko: Boonika je drvo pa od tud logično da se grana (smijeh). Evo, na primjer, Booteeq je nastao u suradnji s Krešinim obrtom, započeli smo ga Dario, Krešo i ja, a priključili su se i svi drugi. Boonar se pak kao CGFS (computer grafic freelance studio) sastoji isključivo od freelancera jer je ideja bila pozvati ljude koje smatramo vrhunskim stručnjacima da se pridruže. Start art festival radimo Tena, Saša, Lana i ja, a pridružit će se i drugi kada projekt dođe u tu fazu. Projekti se nekad isprepliću pa smo tako primjerice Booteeq umjetnike pozvali i da izlažu u prostorima udruge. Dakle, svaki član može predložiti projekt, ili čak ako to i nisi, i ti možeš predložiti projekt.

Svi u pravilu radite, ne živite (samo) od ovoga. Kako funkcionira vaš umjetnički kolektiv unutar tih vremenskih i financijskih okvira, odnosno koja je motivacija koja vas pokreće i oslobađa kreativnost?
Marko: Super je taj osjećaj. Mimo svih novaca koje bi mi možda htjeli, super je biti često zajedno i dogovarati razne stvari, i iako se neke od njih možda nikad neće realizirati, uopće biti u prilici sudjelovati u takvim kreativnim procesima i nastajanju nečega, to je privilegija. Mnoge naše kolege cijeli dan provedu na poslu, nezadovoljni su, ne mogu se izraziti i nemaju s kim podijeliti svoje ideje. Zaista je sjajno da smo mi došli u priliku nakon svih tih godina sjediti u zajedničkom prostoru i diskutirati što bismo mogli sljedeće napraviti, i biti u mogućnosti primijetiti nekog zanimljivog autora i pozvati ga da izlaže kod nas, ponuditi mu podršku. Čini mi se da je to najveća vrijednost.
Krešo: Naravno, da su ljudi sretni i zadovoljni, da rade ono što vole raditi. I za to nam treba što je više podrške moguće i jako puno vremena. Mi zapravo funkcioniramo kao coworking još prije coworkinga, kojeg je inače osnovao jedan od osnivača Boonike Matija Raos, dakle kolektivnom suradnjom korak po korak pokušavamo doći do neke organizacije koja nema hijerarhiju, u kojoj smo svi istovjetni članovi.

Booteeq_ majice

Koja se ideja krije iza Booteeqa kao vaše komercijalne platforme? Krenuli ste od majica, a sada širite ponudu – o kojim se proizvodima radi i koji im je zajednički cilj?
Dario: Booteeq je zamišljen kao platforma za predstavljanje autora i njihovog rada, a u drugu ruku i za komercijalnu promidžbu tog rada. Dakle, predstavljamo majice kao platno na kojem se autori mogu izražavati. I zato su majice bijele, da otkrijemo tu veliku misteriju pošto nas ljudi stalno pitanju da li ćemo imati majice u boji (op.a. bijela boja je boja). Trenutno radimo na crnim i sivim majicama, dakle bit će monokromatske. S obzirom da je teško doći do raznih dostavljača, zbog problema s ambalažom odužilo se predstavljanje drugih proizvoda koje smo planirali ovom prilikom.
Lana M.: A to je Flatty serija proizvoda. Također, pronalazimo načine ne bi li proizvode koje nudimo prezentirali i distribuirali na još nekakav način. Bitno je naglasiti da preko web shopa djelujemo globalno, evo čak i preko Atlantskog oceana nedavno.
Krešo: Radi se zapravo o različitim medijima za prezentaciju rada. Sve su to autorski radovi, hrvatski proizvodi koji promoviraju lokalne talente, kao i strane umjetnike.
Dario: Bitno je spomenuti da smo otvoreni za sve prijave preko web stranice, autorima nudimo 20% od prodajne cijene rada što je ne samo fer nego zapravo i jedina moguća opcija s obzirom da pokrivamo troškove izrade, dostave, i sl.

S kojom idejom je pak pokrenut studio Boonar i kako se snašao na tržištu – postoji li uopće ponuda i potražnja za takvim uslugama? Koje kreativce on okuplja i što ste prepoznali kao prednosti umrežavanja?
Marko: Ideja za Boonar je bila opet dio te Boonika ideje – okupiti kvalitetne ljude i njihovim radovima stvoriti kvalitetan portfolio i na taj način nastupiti na inozemnoj sceni, jer u nas nema baš potražnje za takvim uslugama. Odradili smo nekoliko radova kao studio na domaćem tržištu, ali nismo još uvijek zasjali na onom inozemnom, za to je potreban neki veći projekt. U planu su neki naši autorski projekti, i neću ih sad spominjati, ali ideja je da se za njih osiguraju sredstva. U međuvremenu mi i dalje promoviramo autore objavljujući što su relevantno napravili, bilo za neke svoje klijente ili na našim zajedničkim projektima, putem našeg newslettera ili na web stranici. Svi ti ljudi koji su se priključili Boonaru već su ranije odradili važniji dio posla, a to je da su se svojim radom nametnuli na sceni. To su vrhunski stručnjaci koji jako dobro barataju alatima koje koriste za posao (sa svega 21.-om godinom, ili 35, svejedno), neki čak rade za svjetske kompanije koje angažiraju ilustratore za razne ‘trading card’ igre, pa tako naš član Filip Burburan aka Morka radi ‘Wizards of the Coast’, Brajan Martinović ‘Legends of Dawn’,… Zanimljivo je da se neki od tih 15-ak ljudi uopće nisu nikad sreli, neke čak ni mi nismo nikad vidjeli, nego smo primjerice više puta satima pričali na telefon, ali to i jest poanta – iskoristiti današnju tehnologiju. Dakle, moguće je samostalno raditi, ili pak biti zaposlen unutar neke firme, a opet s druge strane moguće je i biti dio toga nečega i reklamirati ostale tim svojim radom, pri čemu i drugi reklamiraju tebe. Očita korist tog umrežavanja je preporuka i pomoć.
Tomislav: Nije samo to. Veliki plus je da ovako umreženi možemo gurati svoje projekte. To je velika stvar u kreativnom izričaju – kada radiš za nekoga tko ti diktira što ćeš raditi i kako ćeš to raditi, posebno ako si dizajner, to te potpuno guši, za razliku od samostalnih projekata.
Marko: Da, a mi smo u mogućnosti za to. Primjerice, Tomislav smisli ideju za bicikl. I izmodelira ga. Krešo ga renderira, naš kolega Dražen Zeljkovic napravi super animaciju, Dario napravi video za promidžbenu kampanju…

Jeste li se ipak našli u situacijama kada suradnja ostaje samo kao priča, dakle u teoriji, dok se u praksi zapravo nevoljko gleda na uspjehe drugih?
Marko: Jednostavno smo premali kao zemlja, i Zagreb kao grad, da bi bilo nekakvog antagonizma, iako to često i jest realnost, ali to nema nikakvog smisla. Mi želimo i surađujemo i s drugim udrugama i organizacijama. Ovo je naša kuća koju vodimo, ali kao autorima svakako nam je cilj podržati i one autore koji su možda članovi nekih drugih organizacija, bez da su nužno i naši članovi. U svim većim projektima koje planiramo zvat ćemo i druge organizacije da nam se pridruže i sudjeluju, a sad smo primjerice ostvarili suradnju s udrugom Peron 8, vezano za postav izložbe nakita koju sam sad održao. Oni funkcioniraju na sličan način kao i mi pa je bilo super otići tamo i pričati o projektima koje bi mogli zajedno raditi. U pravilu se uvijek pokaže da su to ljudi koji zapravo i žele surađivati. Možda je najteže nekako taj prvi korak ostvariti, otvoriti srce i reći – da mi smo za to.

Booteeq_ flatty projekt

Kad je Boonika dobila svoj prostor i koje su njegove mogućnosti, je li koncipiran tako da može zadovoljiti sve Boo akcije?
Tena: Uselili smo ima godinu dana kad su dečki pokrenuli Booteeq i doselili doslovce iz garaže, na Krešinu inicijativu, nakon što je on našao i sredio prostor. Prostor zaista koristimo za sve spomenute Boo akcije, dakle, imamo izložbeni prostor, studio, prostor koji trenutno osposobljamo za radionice i naravno uredske prostore.
Krešo: Time imamo i konkretan medij za prezentaciju radova, pa čak i svojih, budući da smo većinom autori. Našli smo se na istom subjektu i uživamo raditi na taj način i biti povezani s ljudima na istoj valnoj dužini.

Boonikina prva izložba u novom prostoru sad je iza vas. Kako bi ocijenili uspjeh izlaganja Ninja Tigera i koji je cilj zbog kojeg ste se uopće upustili u priču s izložbama?
Tena: Poanta je omogućiti izlaganje autorima koji do sada nisu imali prilike izlagati ili im možda treba poticaj, jer sami to nikad ne bi napravili, da izlažu i prodaju svoje radove. Prva izloža Ninja Tigera je bila jako uspješna te je prodao više od polovice svojih radova. Naravno, radovi mu nisu basnoslovno skupi, ali bitno je da je konačno po prvi puta prodao rad, iako je već dugo poznat u umjetničkim krugovima. Samo otvorenje, pa i zatvaranje možda čak još više, bili su sjajno popraćeni i posve nekonvencionalni, u usporedbi s klasičnima, te nam je jako drago što su ljudi dobili priliku družiti se, i to oni koji se inače možda nemaju prilike vidjeti ili pak znaju jedni za druge, a ne poznaju se. Na neki način tako dolazi do umrežavanja kontakata što je put ka krajnjem cilju, a to je da svi mogu živjeti od svog rada.

Imate li dugoročan plan, hoćete li izložbama u prostorima Boonike nastaviti obogaćivati zagrebačku ponudu i koga možemo očekivati u budućnosti?
Tena: Da, nakon Ninje, imamo već dogovorene izložbi za više od pola godine, u prosjeku jednom mjesečno. Idući je Zvonimir Haramija Hans, izlagat će i Pekmezmed, Dubravko Mataković, ESH, Lunar, Vanja Trobić, a možda i Oko, ako nacrta nove radove jer je sve prodala.

Boonika_ zatvaranje izložbe Ninja Tigera

S Laubom ste uspješno surađivali na radionicima – planirate li se i dalje baviti edukacijom i u kojim poljima te možemo li takve inicijative očekivati i u vašem prostoru?
Marko: Prije nekih godinu dana započeli smo suradnju s Laubom, tamo su održane dvije radionice vezano za 3D programe i dizajn likova, a sada bi sa sličnim radionicama trebali nastaviti i u našem prostoru, a vjerojatno i u Laubi s kojom planiramo surađivati i na nekim drugim projektima. To zapravo znači edukaciju po povoljnoj cijeni, a bitno je i da predavači ne ovise o firmi koja se profesionalno time bavi, i gdje će dobivati mjesečnu plaću koja je zapravo vrlo mali postotak onoga što ta kuća zaradi te samim time nije stimulirajući scenarij za predavača, a povlači se i dodatno pitanje kvalitete samih predavača. Zašto te ne bi podučio netko tko iza sebe već ima vrhunski projekt, na primjer na području gaminga, i na tom projektu može odmah i pokazivati?
Tena: S druge strane, kako ja nemam nikakve veze s dizajnom, ali imam s umjetnošću i organizacijom, tu bi isto pružili usluge radionica, organizacije izložbi, tj. nekakve logističke podrške, što možda niti ne bi radila samo ja, nego bi povukla kolege koji su to radili. To je onaj segment posla s kojim se ne bave ni kustosi niti umjetnici, što znači da se najčešće radi površno i sa strane. Postoji nekoliko firmi u svijetu koje to rade; na Salonu mladih sam imala radionicu u trajanju tri dana na koju su se javili mahom umjetnici kojima nije bilo jasno kako se neke tehničke stvari uopće mogu izvesti i to bezbolno, bez troška ili s minimalnim troškom, i općenito da bi osvijestili te neke logističke probleme. Na to bi se nadovezala da umjetnici koji će ovdje izlagati trebaju osvijestiti da postoji neka logistička potpora koja im se može pružiti i mimo izlaganja u ovom prostoru, u nekakvim drugim dogovorima, a s treće strane to se nadovezuje na ovaj art festival koji organiziramo.

Više o spomenutom art festivalu, radu na zaštiti autorskih prava, kao i o konferenciji produkt dizajna koja će se uskoro održati u Zagrebu, u organizaciji mladog i kreativnog kolektiva, čitajte sljedeći tjedan.

fotografije Dario Belić i Tomislav Veltruski