Tuđman nasmijava narod

Još jednim spomenikom Franji Tuđmanu, onim na kninskoj tvrđavi, obilježena je, među ostalim, proslava “Oluje” u Kninu. Autor spomenika je Miro Vuco, kipar koji je pobijedio na natječaju za taj spomenik.

Knin

To je jedan u nizu spomenika Tuđmanu kojim se teško dičiti, više služe za smijeh i zabavu, baš ono čemu takvi spomenici ne bi trebali služiti. Jedan od novijih i smješnijih je onaj proizašao iz suradnje kipara s Grobnika, Dubravka Radmana i porečkog klesara Lenka Krizmanića s pomagačem Elvisom Štifanićem iz Baderne, koji su u bijelom bračkom mramoru isklesali 2,5 metra visok i tonu težak kip Franje Tuđmana, koji je odmah dobio nadimak “Franjo u suknji”.

Poplavu spomenika Franji Tuđmanu po hrvatskim gradovima i selima – osamdesetak ih je, što u prirodnoj veličini, što u nadprirodnoj, što bista – uoči postavljanja spomenika u Kninu za Slobodnu Dalmaciju komentirao je povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović rekavši kako “manji kolektivi koji naručuju spomenike u vođi još vide mitsko biće, a u njegovom kipu totem koji ih baca u stanje transa i područje izvan racionalnoga” te dodao da je s Tuđmanom “u jako puno prilika na djelu bio čisti diletantizam i neodgovornost prema javnom prostoru”, a kao najšokantnije primjere takve likovne nepismenosti naveo spomenike u Pakoštanima, Kaštel Lukšiću, Virovitici i odnedavno u Pločama te nastavio s ocjenama:

Pakoštane

“Jedan od najkomičnijih Tuđmana jest onaj u Biogradu na Moru, koji na malom trgu, sa sunčanim naočalama i kockastom leptir-mašnom, u preširokom odijelu i s blagim osmijehom izgleda kao dobroćudni umirovljenik u šetnji. U usporedbi s navedenima, čak bih rekao da je zbog simpatičnosti i duhovitosti to jedan od uspjelijih spomenika ovom državniku, posebice ukoliko je namjera autora bila – šaljiva.

Biograd na Moru

Zlato ili pozlata, kao nekoć simboli visoke vrijednosti ili sakralne uzvišenosti, također djeluju komično u kontekstu suvremenog svijeta. Nedavno otkriveni spomenik u Pločama koji blješti zlatnim sjajem, s tijelom nagnutim u blagu dijagonalu, podsjeća na bezlične spomenike sjevernokorejskog tipa pune tupog i praznog, diktiranog optimizma, ili na camp skulpture Jeffa Koonsa. Inzistiranje na verizmu često rezultira karikaturalnošću.“