Grincajg eskapizam
Još prije desetak godina hrvatska je javnost na spomen gradskih vrtova automatski pomišljala na malene otočiće zelenila unutar gradskih blokova, odnosno na veće, klasične vrtove pune grincajga, salate i ruža u predgrađu. No, nova vremena donose i nove običaje i nove pojavne oblike vrtova tako da se sve češće i u nas susrećemo sa sve raznolikijim oblicima vrtlarenja u gradu. A pri tome se nije događala samo transformacija oblika, vrsta i sadržaja vrtova, već i način na koji se oni održavaju, kao i njihova funkcija u zajednici. Mogli bismo reći da je pomalo čudno što u vrijeme neslućenih dosega svih mogućih tehnologija velike transformacije doživljava nešto tako jednostavno i ne-tehnološki kao što je vrt, no čini se da je jedan od glavnih razloga za te promjene baš prevelika „tehnologizacija“ društva koja je prodrla u sve njegove pore (pa čak i poljoprivredu, kako komercijalnu tako i osobnu) i sve više ljudi traži odmak od tih suvremenih trendova, odmak u smjeru većeg i kvalitetnijeg („iskonskijeg“) kontakta s prirodom i kontakta s drugim ljudima.
Sve više ljudi želi kvalitetan kontakt s prirodom
Jedna od kolijevki gradskih vrtova je Njemačka, gdje su prvi gradski vrtovi nastali još u 19. stoljeću. Ti vrtovi su bili mjesta okupljanja radnika i službenika u periodima mira, ali i izvori prehrane građanima svih slojeva u doba ratova i time su zauzeli stalno mjesto u srcima njemačkih građana, ali i dobili podršku vlasti zbog svoje važnosti za dobrobit građanstva. Tokom godina i razvoja potrošačkog društva sve se češće dešavalo da se paprika i krumpiri kupuju u samoposlugama, a ne uzgajaju u vlastitim vrtovima pa su se ti vrtovi iz niza gredica s povrćem i cvijećem pretvarali u jednolične sterilne površine s “engleskom” travom koje su nedjeljom ugošćavale obiteljske roštilje. No, u posljednjim desetljećima su se počeli pojavljivati i vrtovi drugačijeg tipa. U njima se pazi na prirodni sklad u vrtu i tradicionalne metode vrtlarenja, a veliki naglasak se stavlja na zajedničke aktivnosti što dovodi do pojave velikog broja zajedničkih površina. U mnogo slučajeva do gradskih se vrtova dolazilo više ili manje spontanim akcijama zaposjedanja neupotrebljavanih parcela koje su nekad bile tvornička zemljišta, skladišta ili čak aerodromi (kao u slučaju starog berlinskog aerodroma Tempelhof). Kod takvih vrtova se nasadi ne mogu saditi u tlo jer je ono ili zagađeno ili pak puno građevinskog materijala pa se tako rađaju tzv “mobilni vrtovi” u kojima se biljke sade u velike sanduke, posude, vreće odnosno bilo što što se nađe pri ruci. Takva sadnja rezultira specifičnim izgledom tih vrtova koje vrijedi vidjeti. A osim vrlo specifičnog izgleda njih odlikuje i drugačije uređenje – umjesto klasičnog pristupa s pojedinačnim vrtnim parcelama koje uređuju njihovi vlasnici, sve se češće viđaju već spomenuti vrtovi koji uz pojedinačne gredice imaju i zajedničke o kojima se brinu svi korisnici. Nekad se na njima sade biljke “opće namjene” (recimo začinsko bilje), nekad su to gredice namijenjene ubiranju sjemena, eksperimentiranju (sijanju egzotičnih vrsta, novim metodama pokrivanja tla ili pak suživotu raznih vrsta) ili za edukaciju nečlanova vrta (npr vrtićkih ili školskih skupina). Postoje vrtovi gdje pojedinačne parcele ni ne postoje, već se cijeli vrt obrađuje zajednički.
Gradski vrt Neuland u Kölnu na mjestu je bivše tvornice i cijeli se obrađuje zajednički
S druge strane, gradski se vrtovi sve češće javljaju i na javnim površinama, često ilegalno, no u novije vrijeme i sve češće legalno, uz dozvolu lokalnih vlasti, koje podrškom takvim akcijama potiču suradnju stanovnika i njihovu brigu za javni prostor.
Pogledajmo primjere!
U gradskom vrtu Neuland u Kölnu su stanovnici tog gradskog kvarta zauzeli prostor bivše tvornice pivarskog slada i na njemu osnovali vrt s isključivo zajedničkim parcelama u kojem zbog zagađenja tla sve biljke rastu u posudama, kutijama, kacama i sanducima svih vrsta, veličina i oblika. Vrt je u samo dvije godine svog postojanja doživio veliku popularnost i medijsku pozornost tako da ga čak koriste i za televizijska snimanja, a voditelji vrta spretnom politikom koriste društvene fondove i mogu se pohvaliti zavidnim financijskim stanjem.
Sličnog je oblika i povijesti vrt Schillerkiezgarten osnovan na napuštenom berlinskom aerodromu Tempelhof .
Jedan od poznatih njemačkih vrtova je i Prinzessinengarten u Berlinu u kojem je moguće i kupiti povrće uzgojeno u vrtu, a u sklopu vrta se nalazi i mala zalogajnica u kojoj se jela spravljaju pretežno od sastojaka uzgojenih u vrtu. Razvoj vrta je popraćen i knjigom.
Oni koje zanimaju nešto drukčije inicijative, recimo upotreba javnih površina za uzgoj povrća (i to poticana od strane javne uprave) dostupnih svima, neka pogledaju što se i kako radi u njemačkom Andernachu ili pak u engleskom Todmordenu koji se smatraju prvacima u takvom načinu vrtlarenja.
S druge strane spektra se nalazi pokret “gerilskih vrtlara” (“guerilla gardening”) koji potajno siju cvijeće i povrće na javnim površinama. Najpoznatija svjetska web stranica namijenjena ljubiteljima alternative i ilegale ovog tipa je ovdje.
U vrtu EkoEkipe Prečko se zalažu za organsko i permakulturno vrtlarstvo
Kako u svemu tome stoji Hrvatska? U posljednjih godinu dana se pojavio niz gradskih vrtova koje su pokrenule gradske vlasti. To je hvalevrijedna inicijativa, no treba imati na umu da u tim vrtovima vlasnik diktira pravila igre i nema osiguranja da netko od vrtlara neće npr. primijeniti herbicide koje neki drugi korisnici ne žele u svome vrtu. Ali, lijepo je znati da postoji i alternativa takvome pristupu – zagovaraju je članovi udruge Parkticipacija koji se zalažu za organsko i permakulturno vrtlarstvo i samoorganizaciju članova vrtlarskih zajednica (vidi tekst Saše Šimprage “Između gradskog i društvenog vrta” te intervju s voditeljicama udruge Parkticipacija, Gordanom Dragičević i Cvijetom Bišćević za web stranicu Društva arhitekata Zagreba .
Takvi vrtovi ne postoje samo u teoriji, već i u praksi – najpoznatiji je vrt EkoEkipe Prečko u istoimenom zagrebačkom kvartu (pogledajte kratki TV-prilog HRT-a o njima , odnosno post na blogu “Nepoznati Zagreb” koji je pratio razvoj vrta i njegovo otvorenje .
U Hrvatskoj još nedostaje vrtova za sve zainteresirane za što bi se mogle upotrijebiti neiskorištene parcele u javnom vlasništvu
Na ovome mjestu se postavlja pitanje – što još zapravo nedostaje Hrvatskoj na ovome polju?
Očigledno je da još uvijek ima više interesenata za vrtove nego raspoloživih parcela. Dakle, potrebno je širenje. Isto tako, puno je povoljnije kada se vrtovi nalaze u blizini boravišta vrtlara, stoga je bolji pristup s više manjih vrtova (idealno, u blizini svakog kvarta), nego tek nekoliko velikih koji se nalaze podalje od naseljenih područja. Bilo bi lijepo kada bi gradske i općinske vlasti poticale samoorganiziranje građana u udruge koje bi same pronalazile adekvatna zemljišta – mnogo je neupotrebljenih parcela u javnom vlasništvu koje bi se mogle upotrijebiti za vrtove dok se čeka na realizaciju projekata koji su planirani. Umrežavanje takvih udruga bi posve sigurno još više potaklo nastajanje novih gradskih vrtova i bolje iskorištavanje postojećih kroz učenje i podršku onih iskusnijih manje iskusnima. I, naravno, ne treba zanemariti ni društveni utjecaj vrtova u sadašnje krizno doba: jačanje osjećaja zajedništva, solidarnosti, korisnosti, o čemu smo pisali i ovdje .
Vanja Radovanović
